Da je logika teška i zahtjevna vještina, uz uzdah će posvjedočiti učenici nekadašnjih klasičnih gimnazija koji su napamet morali učiti brojne silogističke modele i mučiti se savladavajući pogreške u zaključivanju. Uprkos đačkom trudu i dobroj ocjeni u svjedočanstvu, mnogi, ipak, nikada ne ovladaju logikom u potpunosti, jer im se ne otkrije tajna poznata još od Aristotelova doba – ta vještina ljubi činjenice, a s prezirom odbacuje emocije.

Sve se ovo zorno može sagledati kroz reakcije dijela ovdašnjih medija i političke javnosti na vijest da će Ministarstvo odbrane BiH sufinansirati odlazak pripadnika Oružanih snaga na hadž u Mekku te na pokloničko putovanje na otok Krf. Naročito je glasno bilo reagiranje Tarika Haverića, djelatnika i ideologa Naše stranke. Glasnoća je u medijima i politici legitimna, pa čak i poželjna. Opasno je, međutim, kada se ona udruži s proizvoljnostima, predrasudama, neznanjem i skučenim ideološkim imperativima.

Da je manje površnosti, a više dobre volje, saznalo bi se da od samog osnivanja Oružanih snaga u strukturi Ministarstva odbrane postoji i Vjerska služba. U okviru te službe, a bajata je to činjenica, djeluju Ured vojnog muftije, Ured pravoslavnog dušebrižništva i Ured katoličkog dušebrižništva. Prema Sporazumu potpisanom s Islamskom zajednicom, „vojni imami vode brigu o primjeni vjerskih sloboda i vjerskim potrebama muslimana. Na smislen način organiziraju i predvode obrede muslimana, organiziraju vjerske programe prema kalendaru značajnih datuma u Takvimu Rijaseta IZ-a u Bosni i Hercegovini“. Vjerska prava, na osnovu potpisanih sporazuma, zagarantirana su i pripadnicima Oružanih snaga BiH katoličke i pravoslavne ispovijesti. Naprimjer, Ured katoličkog dušebrižništva osnovan je zaključivanjem Sporazuma između Vijeća ministara BiH i Vrhbosanske nadbiskupije 2007. godine. Tri godine kasnije potpisan je ugovor između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice o dušebrižništvu katoličkih vjernika pripadnika Oružanih snaga BiH. Papa Benedikt XVI 2011. godine donio je dekret o uspostavi Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini koji „organizira vojna hodočašća u Lourdes – Francuska (maj) i Mariju Bistricu – Hrvatska (oktobar) te zajedno s Vrhbosanskom nadbiskupijom učestvuje u organizaciji molitvenog pohoda u Bobovac – općina Vareš (oktobar)“.

Bez obzira na dugogodišnju praksu, utemeljenu na zakonima, sporazumima i međunarodnim ugovorima i sporazumima, Haverić sad tvrdi da odlazak vojnika na hadž ili na poklonička putovanja predstavlja „narušavanje principa sekularne države i neodgovorno rasipanje javnog novca“, a u saopćenju njegove stranke stoji tvrdnja da takvi potezi negiraju „onu Bosnu i Herecgovinu za čiju su nezavisnost glasali građani i građanke na referendumu“.

Neodgovorno rasipanje predrasudama

Kao po nekakvom diktatu, medijski je pristup na granici senzacionalističkog, u prvi se plan ističe „trošenje budžetskog novca“, ignoriraju se usvojeni zakoni i ratificirani ugovori, a pitanju odnosa vjere i države te oružanih snaga kao jednog od njenih stubova prilazi na način koji indicira otužno nerazumijevanje principa demokratije, zakonitosti i slobode.

Prije svega, valja konačno shvatiti da projekt polustoljetnog jugoslovenskog državnog ateizma, koji se često uzima kao poželjna referentna tačka, nije imao nikakve veze sa sekularizmom. Štoviše, incestuozni spoj države i partije porodio je jednu karikaturalnu formu ovozemaljske religije u kojoj je Bog bio zamijenjen Zagorcem u maršalskoj odori. Kazna za psovanje ili karikiranje „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ bila je znatno veća od kazne za psovanje Boga u današnjoj Bosni i Hercegovini. Iz prostog razloga što ova potonja kazna nije ugrađena u zakonske okvire države Bosne i Hercegovine.

Jedan intelektualac, kakvim se Haverić doživljava, morao bi poznavati zakone svoje države i vladati barem enciklopedijskom definicijom sekularizma. Tada bi razumio da državni sekularizam ne postavlja imperativ derogiranja i suspenzije vjerskih sloboda niti zahtijeva utjerivanje vjere u četiri kućna zida. Državni sekularizam počiva na razdvojenosti religije i državne uprave te na neutralnom odnosu države spram religije. Ta neutralnost znači da država ne smije promovirati religiju i dopuštati njen izravni utjecaj na zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlasti, ali da ne smije ni postavljati prepreke slobodnom religijskom životu sve dok on ne predstavlja prijetnju po ustavni poredak i slobodu. A odlazak na hadž ni po najliberalnijem svjetonazoru ne može biti doživljen kao bilo kakva prijetnja.

Kada bi država odlučila poslati sve svoje vojnike na hadž kao zakonsku obligaciju, to bi bio politički presedan par excellence i zabrinjavajući slučaj desekularizacije. No, u odlasku skupine pripadnika oružanih snaga u Mekku nema ničega što bi u razboritom čovjeku moglo probuditi zabrinutost. Prigovor da hadž mora biti obavljen isključivo vlastitim novcem i da ne smije biti finansiran budžetskim novcem, besmislen je i nedostojan mislećeg bića. Naime, ovdje nije riječ o državnom finansiranju obligacije, poput svojevremenog odvođenja školske djece na poklonjenje rodnoj kući i vječnom prebivalištu maršala Broza, već o stimulativnoj podršci jednom individualnom činu i vjerskoj obavezi svakog odraslog muslimana. Haverić bi, kao akademski obrazovan građanin i politički djelatnik, morao moći razumjeti da to nije nikakav poklon niti humanitarno slanje ljudi na hadž, već priznanje za kvalitetno i savjesno obavljanje dužnosti, uobičajeno u svim vojskama svijeta. A da to priznanje može uključivati i vjersku komponentu pokazuju brojni primjeri iz država koje su prave tvrđave sekularizma, poput SAD, Francuske, Kanade, Velike Britanije, Češke… Dovoljno je pogledati ovogodišnje Međunarodno vojno hodočašće u Lourdesu, na kojem se okupilo više 12.000 vojnika iz cijelog svijeta, naravno, uz zdušnu finansijsku potporu njihovih država.

 Amnezija i politički marketing

Primjedba iz saopćenja Naše stranke da finansiranje odlaska uposlenika Ministarstva odbrane i pripadnika Oružanih snaga na hadž predstavlja negaciju one Bosne i Hercegovine za koju su građani glasali na referendumu prije četvrt stoljeća, eklatantan je primjer bezobrazno agresivnog političkog marketinga koji računa na kolektivnu amneziju i koji je usmjeren na zatupljivanje mišljenja i buđenje koliko jeftinih toliko i silovitih emocija. Onima koji se ne sjećaju referendumskog pitanja, Google će za čas rastjerati sve dvojbe i objasniti im da u njemu nije bilo niti jednog slova o odlasku na hadž: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ Upravo suprotno od prijekora Naše stranke, današnja mogućnost da bosanskohercegovački muslimani odu u Mekku, pravoslavci u Jerusalem ili na Krf, a rimokatolici u Rim ili Lourdes, potvrđuje da referendum nije održan uzalud i da ravnopravnost, barem u nekim njenim segmentima, postoji u ovoj zemlji. Tamo gdje ta ravnopravnost posrće, razlog ne treba tražiti u vjerskim slobodama već u nepoštivanju principa demokratije i nedovoljnoj vladavini zakona. I ta se posrnula ravnopravnost ne može i ne smije liječiti ukidanjem vjerskih sloboda, jer bi je to iz posrnuća odvelo pravo u knock-down.

A koliki se značaj posvećuje duhovnom i vjerskom životu u oružanim snagama demokratskih zemalja, jasno se da sagledati iz terenskog priručnika američke vojske 1-02, Religijska podrška, te iz sličnih publikacija drugih članica NATO-a. Te publikacije, kao ni postojanje uniformiranih vjerskih službenika i vjernika pod oružjem, ničim ne ugrožavaju demokratiju i sekularizam tih zemalja. Demokratija i društveni napredak počivaju na međusobnom uvažavanju i na spremnosti da se Drugi i Drugačiji upozna. I upravo je odsustvo tog uvažavanja i te spremnosti temeljni problem ljudi poput Tarika Haverića, pa samim tim i problem ove zemlje, a ne islamski običaji i propisi koji nisu ni u kakvoj koliziji sa svjetovnim zakonodavstvom niti sa sekularizmom kao civilizacijskom tekovinom.

Čitava ova buka, koju su neki mediji i Naša stranka podigli oko odlaska uposlenika Ministarstva odbrane i pripadnika Oružanih snaga BiH na hadž u Mekku i na poklonjenje na Krf, ne bi zavrijeđivala naročitu pažnju da u sebi ne sadrži jednu zloćudnu paradigmatičnost. Ova vrsta skrbi za društvene probleme, udaljena od činjenica, misaono površna i ideološki rigidna, ukazuje na želju da se problemi održavaju u životu kao svojevrstan raison d'etre lagodne pozicije salonskog revolucionara i intelektualca. Onaj ko odista želi riješiti problem treba umjeti uočiti problem i postaviti preciznu dijagnozu. Pronalaženje problema tamo gdje ga nema jeste zamućivanje vode i lov i njoj. A to nije u redu, jer je pitke vode sve manje.

23.09.2015

STAV