Gotovo cijelo XX stoljeće je bilo u znaku nerazumjevanja vjerske tj. tradicionalne uleme bosanskih muslimana i svjetovne inteligencije, koja se uglavnom, zavisno od sistema i država koje su upravljale i imale vlast nad Bosnom i Hercegovinom, prilagođavala i mijenjala svoje stavove.

 Od dolaska Autro-Ugarske monarhije 1878. godine do danas Bosna i Hercegovina i bosanski muslimani su bili u sastavu različitih država i političkih sistema. U svim tim sistemima pred bosanskim muslimanima se nalazila zadaća da se na prvom mjestu izbore za svoj položaj kako u političkom tako i vjerskom i kulturnom smislu. Mora se priznati da je bosanskim muslimanima bilo uistinu teško odrediti svoju ulogu u jednoj katoličkoj Austro-Ugarskoj, zatim prosrpskoj Kraljevini Jugoslaviji, fašističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj te u ekstremnom ateizmu komunističke Jugoslavije. Tek pred kraj XX stoljeća za bosanske muslimane dolazi povoljnije vrijeme. Na referendumu održanom 29. februara 1992. godine građani Bosne i Hercegovine se izjašnjavaju za slobodnu i nezavisnu Republiku Bosnu i Hrecegovinu.

 Međutim gotovo cijelo XX stoljeće je bilo u znaku nerazumijevanja vjerske tj. tradicionalne uleme bosanskih muslimana i svjetovne inteligencije, koja se uglavnom, zavisno od sistema i država koje su upravljale i imale vlast nad Bosnom i Hercegovinom, prilagođavala i mijenjala svoje stavove.

 Bašagićeva kritika uleme

 Nakon 415 godina uprave Osmanske države, Bosna i Hercegovina se 1878. godine dodjeljuje Austro-Ugarskoj monarhiji na upravljanje. Bosanski muslimani su se našli pred jednim novim okvirom u koji se, željeli to ili ne, moraju uklopiti. Sa dolaskom Austro-Ugarske Bosna i Hercegovina prelezi iz jedne kulturne zone u drugu tj. iz muslimansko-osmanske zone u kršćansko-evropsku, odnosno iz jednog muslimanskog ambijenta bosanski muslimani ulaze u kršćansko kulturno-civilizacijski kontekst.

 Austrougarska vlast sa sobom donosi svoje vrijednosti, kapitalistički sistem te način života po evropsko-zapadnim modelima. Za razliku od bosanskih pravoslavaca i katolika, koji su se lahko i brzo adaptirali, bosanski muslimani su se našli u izrazito teškoj situaciji. Oni su došli u situaciju da prilagode sebe i svoju vjeru novom vremenu, okolnostima i ambijentu.

 Među najglasnijim u ovom periodu u napadima na vjersku inteligenciju je bio Safvet-beg Bašagić. U svojim tekstovima objavljenim u Beharu 1903. godine Bašagić kritikuje domaću vjersku ulemu. Bio je mišljenja da ulema, koja je obavezna braniti islam od raznih podvala i za to najviše odgovorna, gotovo ništa ne radi. Razlog za tzv. inertnost uleme Bašagić vidi u njihovoj neobrazovanosti i zaostalosti. On smatra da čak ne poznaju osnovne moderne tokove i dešavanja, nijednu svjetsku civilizaciju osim arapske, dok i nju poznaju samo površno. Islamske velikane poput Ibni Halduna, Farabija, Mearija, Ibni Sine, Ibni Rušda i dr. poznaju samo po imenu, dok o njihovim djelima ne znaju ništa. Moderni muslimani, kako ih Bašagić naziva, učeći moderne škole upoznaju se direktno sa civilizacijom evropskih naroda, a ujedno direktno ili indirektno sa civilizacijom Arapa. Tumačeći hadis Božijeg Poslanika „Doći će vrijeme kada će ovu vjeru ( islam ) potpomagati ljudi, koji nemaju puno nasiba“, Bašagić navodi da je došlo vrijeme da moderni muslimani koji su završili moderne škole uzmu pero u ruke i na taj način brane islam kad to ulema ne radi.

 Neosporno je da su glavni kritičari politike koju je Bašagić vodio bila upravo tradicionalna ulema na koju se on žestoko okomljavao. Pojedini imami su ga čak i prozivali sa mimbere na džumi namazu zbog te njegove tzv. pretjerane saradnje sa Austro-ugarskim vlastima. Zbog toga će se Bašagić okomiti na ulemu nazvavši je uspavanim učiteljima morala, matadorima sa ćursa itd..

Međutim neupitno je da za opstanak islama na ovim područjima na prvom mjestu zaslužna ta ista ulema i islamske obrazovne institucije, mektebi i medrese što Bašagić nije želio tada priznati. Svakako treba imati na umu da je Bašagić ovu kritiku na račun uleme upućivao u godinama mladosti dok ga u kasnijem periodu susrećemo kao osobu blisku tradicionalnim krugovima bosanskih muslimana, kada nastaje i njegov poznati mevlud.  

 Hikmetova odbrana imama

 Period za vrijeme Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, obilježavaju česta ubistva muslimana, pljačka njihove imovine, oduzimanje i uništavanje vakufa, te nasilje i razbojništva od strane većinskih Srba. To je dovelo do teške ekonomske situacije kako pojedinaca tako i institucija bosanskih muslimana.

 U ovom periodu, svjetovna inteligencija bosanskih muslimana poziva muslimane da skinu fes i stave šešir na glavu zarad dobrosusjedskih odnosa sa Srbima i Hrvatima. Jugoslovenski list je 1925. godine bio preplavljen tekstovima kako bosanski muslimani trebaju da skinu fes i ostave sve zapreke spram drugih te stave šešir i postanu pristupačniji kulturnom i naprednom svijetu.

 Svjetovna inteligencija, koja je u to vrijeme išla po mišljenje u Beograd, u imamima je vidjela svoj glavni problem i prepreku u tzv. emancipaciji bosanskih muslimana. U jeku hajke svjetovne inteligencije na imame tuzlanski Hikmet podiže svoj glas. Tako će 1930. godine u br. 17 Hikmet dati puni legitimitet djelovanju imama. Navest će da nema nikakve sumnje u autentičnost islamske misije ovdašnjih imama, niti mjesta prigovorima da su imami svojom oskudnom naobrazbom unazadile kulturno stanje Bošnjaka. Pravi islam, izvorni islam, jeste onaj koji imami naučavaju, sviđalo se to kome ili ne. Nizom godina, imami su nas učili islamu, moralu, dobroti, čuvali nas da ne posrnemo, branili nas da se ne utopimo. Hikmetu nije bilo jasno odakle tolika hajka na imame kad je i autoritetima drugih konfesija u Kraljevini jasno da su imami najzaslužniji za opstanak islama na ovim prostorima. Dalje navode da su Josipu Stadleru, bivšem vrhbosanskom nadbiskupu, najveći problem u pokrštavanju muslimana prestavljale medrese i imami. Stoga hajka svjetovne inteligencije na imame te zagovaranje redukcije broja mekteba, medresa i džamija najviše odgovara Stadleru. Bez imama i mekteba bi se utopili u moru višemilionskog kršćanstva, stavovi su Hikmeta.

 Preporod, 2009.