U oktobru sam napunio 12 imamskih godina u Sisku, gradu moga djetinjstva, prvih mektebskih koraka i životnih prijatelja iz djetinjstva, s čijom djecom su danas moja djeca prijatelji.

Iz Siska, preko Zagreba i Sarajeva, ponovo u Sisak

I nekako baš u 12. godini života, kao osnovac, nakon mektebske nastave, pozvao me je Fuad ef. Karaga da mi nešto važno prenese. Tada sam po prvi put čuo o Medresi, zagrebačkoj „Medresi dr. Ahmed Smajlović“, te o prijedlogu da razmislim o upisu u navedenu školu. Ako se budem odlučio za upis, onda mi slijede intenzivne pripreme, kako je tada on rekao, kroz aktivnije učenje u mektebu i na vjeronauku u školi. Gledajući sada, iz ove perspektive, lik i karakter Fuada ef. koji je davao dojam pedantnog, dostojanstvenog i odgovornog imama, razumijem da je želio što kvalitetnije pripremiti i „iznjedriti“ svog prvog učenika iz Siska koji je upisao Medresu. U Medresu sam došao sa 17 prijeđenih stranica u Kur'anu, iako sam nekoliko godina učio Kur'an. Moj efendija je bio strog muallim, tri puta možeš pogriješiti u pripremljenom ajetu ili stranici, te nastaviti učenje tek kada sam prepoznaš i korigiraš grešku. Tada smo kao dječaci osuđivali takvu strogost efendije, ali pod budnim okom roditelja morali smo biti redovni u mektebu. U Medresi sam ponovno shvatio zašto je bilo dobro što je moj efendija bio tako strog kad je u pitanju učenje Kur'ana jer sam se „pretplatio“ na 5 (odličan) iz kiraeta tokom medresanskog školovanja.

Sjećam se i te 2003. godine, bio sam apsolvent na FIN-u, sretan što je ostalo još nekoliko ispita. Uopće nisam razmišljao gdje ću se zaposliti, bit će nafake, mislio sam se u sebi. Primam poziv iz Zagreba, muftija Ševko Omerbašić, kratko i odmjereno pita me kad ću u Hrvatsku, ima nešto važno i hitno da razgovara sa mnom. Prema muftiji Omerbašiću uvijek smo imali neko strahopoštovanje, ostalo još iz medresanskih dana, nekako smo ga se bojali kad bi se u učionici pojavio stasom i glasom. Baš se održavalo Europsko natjecanje učača Kur'ana u Zagrebu, dolazim u Mešihat, Tomašićevu 12 i muftija bez posebne uvertire navodi kako očekuje od mene da se vratim u Sisak, da budem imam, da naslijedim svoga efendiju i daje mi rok od 2-3 dana da razmislim. Najmanje što sam očekivao, a najviše zbunjen razgovaram sa roditeljima i sa svojim efendijom.

Prvi imamski dan, prva džuma i dženaza

Moj prvi imamski dan bio je 01.10.2003., dok je 03.10. bila prva džuma u sisačkom džematu gdje sam birvaktile drhtao dok sam mujezinio bojeći se da ne pogriješim, što bi rezultiralo strogim pogledom moga efendije. Nakon održane hutbe, muftija Omerbašić kratko obrazlaže odluku i rješenje Mešihata o postavljenju za imama i predaje mi papir da ponavljam imamsku zakletvu. Do tada nisam znao da tako nešto postoji. Znam da sam završio sa riječima: „Kako radio, tako mi Allah, dž.š., pomogao.“

I ove riječi, važno izgovorene kroz zakletvu pred džematlijama sa dozom uzbuđenja zbog nove životne faze u novoj ulozi, pratit će me u mislima, ali i kroz imamsko djelovanje sve protekle godine. One će postati i moj imamski-moto djelovanja sa modifikacijom i potvrdnom izjavom koja glasi: „Ako budeš sa iskrenim nijjetom sve radio, Allah, dž.š., će ti pomoći.“

Biti imam u Hrvatskoj je polivalentna, ponekad kompleksna uloga zbog životnih situacija, stanja i okolnosti koje mnogo govore i poručuju o stanju muslimana u Hrvatskoj, ali i društvenom kontekstu i prostoru. Ponekad je nešto što je ovdje svakodnevnica, teško shvatljivo u bosanskohercegovačkim džematskim okvirima. Rezultat je to asimilacije i kontinuirane odvojenosti od džemata. Biti dio džemata u Hrvatskoj je jedini način da se očuva identitet, jer je asimilacija u Hrvatskoj izraženija nego u mnogim geografski udaljenijim zemljama zbog istog govornog područja, ali i zemlje koja je nekada bila sastavni dio bivše Jugoslavije.

Imamska uloga počinje od džematske i svega onoga što je čini, preko dušebrižničke do javno-društvenog angažmana, eksponiranosti, publiciteta i liderstva.

Sjećam se prve dženaze u džematu, bilo je to 2004. godine kada je naš čovjek poginuo od eksplozivne naprave u naselju Mošćenica koja je tokom Domovinskog rata bila na prvoj liniji odbrane. Došavši na dženazu, imao sam dojam da sam se zabunio, ali onda vidjeh džematlije, te se uvjerih da sam na pravom mjestu. Prilazi mi Počasni odred Hrvatske vojske sa upitom kada će izvršiti počasnu paljbu i predati stijeg-zastavu RH ožalošćenoj obitelji, jer je rahmetlija bio časnik u Hrvatskoj vojsci, potom dolazi voditelj Puhačkog orkestra jer je obitelj poželjela „ispraćajnu pjesmu“. Oko mene se „sve okrenulo“, masa svijeta, čudni zahtjevi ali srećom bio je tu Fuad ef., koji mi je jedini mogao pomoći u kreiranju protokola dženaze. Neka svi obave svoj dio, i onda kad ti preuzmeš dženazu nema više uplitanja tokom vjerskog dijela, rezolutno mi je odgovorio efendija koji i danas penzionerske dane provodi u Sisku, malo u Bosni i predstavlja seharu životnih mudrosti, priča i anegdota, a meni kontinuiranu podršku, ispomoć u imamskom radu.

Najtužnija dženaza u mom imamskom životu

Dženaze su u Hrvatskoj društveni, ekumenski događaj zbog prisustva nemuslimana, katolika koji su u ulozi susjeda, radnog kolege pa i u ulozi životnog druga rahmetlije. Vrlo je važno na takvim dženazama kreirati obraćanje koje će biti zanimljivo različitom vjerskom slušateljstvu. Nerijetko na dženazama bude više nemuslimana nego muslimana, a desilo mi se da sam u jednom hrvatskom selu nadomak Siska klanjao dženazu sa dvoje džematlija u saffu koje sam povezao kao društvo. Najtužnija dženaza u mom imamskom životu.

Neobični zahtjevi, bolje reći presedani, dešavaju se baš oko dženaze. Od toga da sin musliman želi otpjevati sevdalinku pred dušu oca koji mu je to oporučio na samrtnoj postelji do želje rahmetlijke da zakopaju s njom harmoniku. Dakako, sve su to samo želje, ali i odraz asimilacije i stanja dugotrajne izloženosti različitim sredinama i odvojenosti od džemata. Zbog takvih slučajeva popunjavaju se pisani zahtjevi za dženazu gdje se potpisom ovlašćuje Islamska zajednica da umrlog ukopa po šerijatskim propisima, bez mogućnosti kreiranja dženaze po vlastitim željama.

Psihološka podrška zatvorenicima

Imami u Hrvatskoj su i dušebrižnici na temelju Ugovora sa RH, a to znači da zakonski imaju pravo i obavezu posjećivati i davati duhovnu skrb muslimanima u kaznionicama, zatvorima, odgojnim zavodima, bolnici, policiji, vojsci. U Sisku dušebrižničku ulogu najčešće realiziram kroz posjete u zatvoru, a muallima posjećuje naše rodilje u bolnici po davanju suglasnosti osoblju bolnice. Zanimljiva su ta iskustva počevši od zatvora gdje moramo biti psiholozi i davati „duhovnu terapiju“ našim ljudima do posjete u bolnici kada muallima svjedoči tim životnim radosnim trenucima. U zatvoru većinom susrećem po prvi put ljude koji najčešće nisu iz Siska već su premješteni iz neke druge kaznionice. Za njih je veliki poklon kada ih posjeti imam i uputi im nekoliko toplih riječi.

Izbori daleko, a županica dijeli bajramluke

Skoro je nezaobilazan događaj, od značaja za grad ili županiju (kanton), a da na njemu nije pozvana „ahmedija“. Najčešće su to različite prigode poput obilježavanja Dana grada, ali i obljetnice-komemoracije za poginule branitelje, a među njima je veliki broj Bošnjaka koji su dali svoje živote.

Sasvim je prirodno i očekivano da Bajram čestitaju prvi ljudi grada i županije, a često dolaze u Islamsku zajednicu nakon klanjanja bajram namaza da čestitaju vjernicima. Jedne godine je županica (premijerka kantona) učinila simpatičan gest tako što je svakom vjerniku nakon izlaska iz džamije osobno dijelila bajramluk u obliku kahve i rahatlokuma.

Pozitivno je što mediji vjerodostojno prenose sve aktivnosti, događaje u Islamskoj zajednici i oko nje bez stereotipnih komentara ili paušalnosti.

Sve je to rezultat zasluga muslimana, prvenstveno Bošnjaka koji su dugotrajno etablirani u ovaj životni prostor, konstruktivni, proaktivni i društveno angažirani davajući doprinos u političkom, kulturnom, vjerskom, gospodarskom i društvenom životu grada.

Biti imam u Hrvatskoj je uloga koja je ispunjena dinamikom, kreativnošću, izazovom, ali i širokim prostorom za misijsko djelovanje i promicanje univerzalnih vrijednosti.

Bilježio: Alem ef. Crnkić, glavni imam Medžlisa IZ Sisak