Rijaset zatražio da VSTV povuče i stavi van snage zaključak o vjerskim obilježjima

Mensur Karadža, sekretar Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i član Rijasetove Komisije za slobodu vjere, u razgovoru za Preporodov portal govori o diskriminatornom zaključku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća prema muslimankama koje nose mahramu, objašnjava aktivnosti Rijaseta IZ i zahtjev da se ovaj zaključak stavi van snage i očekivanje da u dijalogu dođe do zadovoljavajućeg rješenja u interesu svih građana i jačanja demokratskih institucija, ljudskih prava i sloboda.

 Diskriminirajući zaključak kojim se onemogućava rad muslimanki s mahramom u pravosudnim institucijama s pravom je izazvao opravdane reakcije i nezadovoljstvo javnosti. Kako je došlo do ovog zaključka?

Karadža: Ovo pitanje je aktualizirano dopisom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine od 21. 10. 2015. godine, koji je poslan svim sudovima i tužilaštvima u Bosni i Hercegovini i kojim se isti obavještavaju da je VSTV donijelo zaključak  da se rukovodiocima pravosudnih institucija skrene pažnja na zabranu nošenja vjerskih obilježja svim uposlenim u provosudnim institucijama Bosne i Hercegovine. Po pitanju nošenja vjerskih obilježja od strane stranaka, VSTV je donijelo zaključak da nosioci pravosudnih funkcija cijene i odlučuju o ovom pitanju u svakom konkretnom slučaju. VSTV je, također, navelo da postoji potreba da se ovom pitanju posveti odgovarajuća pažnja od strane rukovodilaca pravosudnih institucija i ostalih nosilaca pravosudnih funkcija u BiH, posebno sa aspekta percepcije javnosti o postojanju vjerski motivisane pristrasnosti u pravosuđu.  

Šta je Rijaset do sada uradio u vezi sa ovim aktom VSTV-a?

Karadža: Rijaset je tek u novembru mjesecu 2015. godine saznao za ovaj dopis i, zbog njegove ozbiljnosti, odlučio je da izvrši stručnu analizu prije bilo kakvog javnog očitovanja o ovome. Stručnu analizu je napravila Rijasetova Komisija za slobodu vjere. Rijaset je na 16. redovnoj sjednici razmatrao ovo pitanje i odlučio da se uputi prigovor VSTV-u te da se izda saopćenje za javnost u vezi s ovim pitanjem.

U saopćenju je Rijaset iskazao posebnu zabrinutost zbog porasta slučajeva diskriminacije muslimanki koje zbog nošenja mahrame bivaju izložene diskriminaciji i mobingu pri zapošljavanju i radu, a sve češći slučaj je da se to dešava i u državnoj službi i javnoj upravi. Rijaset je iznio stav da nošenje mahrame predstavlja sastavni dio vjerovanja muslimanki i nije zabranjeno niti jednim zakonom ni propisom u BiH. Naprotiv, prema međunarodnim i domaćim zakonima sloboda vjere i uvjerenja, a time i nošenje mahrame, temeljno je ljudsko pravo. Direktna i indirektna diskriminacija, te mobing koji ove žene prijavljuju nedopustivi su u pluralnom i demokratskom društvu koje baštini vladavinu prava.

Rijaset je istakao da podržava sekularni princip odvojenosti vjerskih institucija i države i njenu svjetonazorsku neutralnost, te da je ovdje riječ o individualnom ljudskom pravu koje se zasniva na savjesti svake pojedinke i koje država i njeni organi trebaju poštovati.

Rijaset je osudio svaki oblik diskriminacije i mobinga i ohrabrio žene da traže svoja prava i pozvao ih da koriste sve zakonski raspoložive mehanizme, uključujući i pokretanje tužbe tamo gdje smatraju da im je ovo temeljno pravo uskraćeno.

Koja je argumentacija VSTV za ovakav zaključak i koji su to pravni argumenti koji ga diskreditiraju?

Karadža: Prije svega Rijaset je izrazio zabrinutost zbog sadržaja dokumenta i pozvao VSTV da stavi na uvid javnosti analizu koju su sproveli, a na koju se pozivaju u dopisu te je istakao da se stekao dojam da se radi netransparentno, odnosno da se, mimo očiju javnosti, uvodi ozbiljna zabrana u vezi koje nije provedena bilo kakva javna diskusija.

Rijaset se osvrnuo i na navode u dopisu prema kojima postoji neophodnost da se ovom pitanju posveti pažnja „posebno sa aspekta percepcije javnosti o postojanju vjerske motivirane pristrasnosti u pravosuđu“.  Istaknut je prigovor da koncept „percepcije javnosti“ Rijaset vidi kao nedefiniran i neadekvatan argument za potvrdu bilo kakve pristrasnosti od strane bilo koga. Posebno zato što se u  Zakonu o visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, u članovima 40. i 41., navodi da će se „protiv sudija i tužilaca pokrenuti disciplinski prekršaj u slučaju postupanja s pristrasnosti i predrasudama tokom obavljanja službenih dužnosti zbog rase, boje, spola, vjerske pripadnosti, etničkog porijekla, nacionalne pripadnosti, seksualne opredijeljenosti ili društvenog i ekonomskog statusa“. Stiče se dojam da VSTV pokušava izgraditi povjerenje u svoj rad tako što će umjesto da osigura nepristrasan rad svojih uposlenika, potpuno suprotno ustuknuti pred eventualnim predrasudama i dopustiti da se umjesto kroz profesionalnost i čestitost pojedinačnih sudija i tužilaca ovi ljudi svode na njihove lične svjetonazorske poglede. I to samo oni čiji se svjetonazorski pogledi (u ovom slučaju religijski) vidljivo iskazuju, dok ostali, prateći ovu logiku, ne mogu biti pristrasni, odnosno njihova pristrasnost se ne podrazumijeva a priori. Islamska zajednica ne prihvata reduciranje mahrame samo na vjerski simbol jer je ona, primarno, dio vjerskog identiteta muslimanke.

Rijaset je naglasio i da Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda izričito navodi da svaka osoba ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere (pojedinačno i u zajednici, privatno i javno), te da ima pravo da svoja uvjerenja iskazuje „obredima, poučavanjem, praksom i pridržavanjem“ (član 9). Slično se navodi i u Općoj deklaracija o ljudskim pravima UN-a (član 18) i Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (član 18). Komitet za ljudska prava, koji prati provedbu Pakta, nudi tumačenja ovog člana u Općem komentaru Komiteta br. 22, pobliže tumačeći ovaj član navodi se da sloboda ispoljavanja vjere ili ubjeđenja kroz vjerovanje, vršenje vjerskih i ritualnih obreda i vjeronauku uključuje širok spektar djela, te da slijeđenje ili prakticiranje vjere ili ubjeđenja „može uključivati ne samo ritual već i određene aktivnosti poput određenih ograničenja u ishrani, nošenje specifične odjeće ili pokrivala za glavu”.

Pored navedenog, poznato nam je da međunarodni propisi eksplicitno ostavljaju mogućnost ograničenja ovog prava ali:

• samo zakonom ili aktom koji ima zakonsku težinu a ne nižim aktima ili čak zaključcima i dopisima;
• i to pod uslovom da se ima i dokaže tzv. legitimni cilj. Odnosno da je takvo djelovanje neophodno u demokratskom društvu da bi se zaštitili javna sigurnost, red, zdravlje, moral ili temeljna prava drugih. U ovom slučaju takav legitimni cilj nije naveden i ne naslućuje se iz ovog postupka.
• i da pri tome navedena ograničenja moraju biti proporcionalna potrebi da se zaštiti definirani legitimni cilj te je potrebno dokazati da je baš takvo ograničenje proporcionalno konkretnom zahtjevu.

Navedeno je i da međunarodni propisi o pravu na slobodu misli, savjesti i vjere dozvoljavaju svakoj osobi pojedinačno ovu slobodu u skladu sa vlastitim shvatanjem naloga svoje vjere ili uvjerenja. Kao vrhovni autoritet uzima se savjest pojedinca i ovakav pokušaj VSTV da neko uvede mogućnost da neko drugi limitira ovo shvatanje neminovno ostavlja prostor za manipulaciju i diskriminaciju. U zemlji poput Bosne i Hercegovine (multietnička i multireligijska) postavlja se pitanje definiranja „vjerskog obilježja“ koje može biti jako široko tumačeno sve do nečijeg ličnog imena i prezimena, što do potpunog apsurda može dovesti pokušaj provođenja ovakve zabrane. Ovdje je potrebno napomenuti da princip sekularnosti i dalje ostaje vrhovni princip u smislu odvojenosti države i religije, ali da pojedinci zadržavaju svoje lično pravo na vjeru ili uvjerenje.

Pored međunarodnih obaveza postoje i obaveze iz domaćeg zakonodavstva koje se ogledaju u slijedećem:

• Ustavi u Bosni i Hercegovini (države, entiteta i kantona) uključuju osnovne odredbe za osiguranje ljudskih prava i temeljnih sloboda, dakle, osiguranje tih prava i zaštitu ličnih sloboda, ljudskog integriteta, dostojanstva i drugih prava i sloboda u oblasti ljudskih prava. Član 2.2. Ustava BiH navodi da se “prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini”, te da ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
• Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH, u članu 2, definira diskriminaciju koja je zasnovana na vjeri ili uvjerenju čime se označava “svako isključivanje, ograničavanje, davanje prednosti, izostavljanje ili svako drugo razlikovanje koje je zasnovano na religiji ili uvjerenju, a koje ima cilj ili se njime može postići – direktno ili indirektno, namjerno ili nenamjerno – ukidanje ili umanjivanje priznanja, jednakog uživanja i ostvarivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda u građanskim, političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim stvarima”. Član 7 navodi da „sloboda vjere ili uvjerenja uključuje pravo svake osobe, odnosno crkve i vjerske zajednice, da može očitovati svoju vjeru ili uvjerenje, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno“.
• Važeći propisi o radu u Bosni i Hercegovini kao i Zakon o zabrani diskriminacije eksplicitno zabranjuju i direktnu i indirektnu diskriminaciju na osnovu vjere ili uvjerenja.

Šta Rijaset traži od VSTV i šta su dalji koraci?

Karadža: Nakon odgovora VSTV-a na raniji dopis Rijaseta, u novom dopisu Rijaset je sada zatražio od VSTV-a da povuče, odnosno stavi van snage svoj zaključak kako bi se primjena zakona i propisa, na koje se VSTV sada naknadno u svom odgovoru Rijasetu poziva (Zakon o sudovima FBiH, RS i Brčko distrikta, te sudački i tužilački kodeksi),  dakle, kako bi se primjena ovih propisa vršila na način kako su oni primjenjivani do ove odluke. Ova regulativa je na snazi dugo godina te ista do sada nije bila prepreka i nije tumačena na način da sadrži ograničenja kakva je propisao svojim zaključkom VSTV.

Rijaset u svom odgovoru pozdravio je i spremnost VSTV-a da se razgovara o ovoj temi i također izrazio je spremnost da aktivno učestvuje kako bi se iznašlo najbolje rješenje i došlo do saglasnosti u interesu građana i jačanja demokratskih standarda i  ljudskih prava i sloboda.

Ukoliko ne dođe do povlačenja ovoga zaključka VSTV-a potrebno je iskoristiti sva raspoloživa pravna sredstva, uključujući i pokretanje inicijative za autentično tumačenje zakona kao i njihovu izmjenu, te alarmirati relevantna državna i entitetska ministarstva, Instituciju ombudsmena, predstavnike OSCE-a i Vijeća Evrope, ambasade i druge subjekte u našoj zemlji koji pitanje ljudskih prava vide kao jedno od ključnih pitanja stabilnosti i prosperiteta BiH.

Ostajemo odlučni u stavu da se ovakvim aktom krši pravo na slobodu vjere i uvjerenja pojedinca, koje je zagarantirano međunarodnim aktima o ljudskim pravima i domaćim zakonodavstvom te da ovo nesumnjivo predstavlja diskriminaciju muslimanki.  Islamska zajednica je snažno opredijeljena za jačanje neovisnog i profesionalnog pravosuđa koje će biti jedan od temelja očuvanja ljudskih prava i sloboda, ali se beskompromisno protivi da ti temelji počivaju na kršenju elementarnih ljudskih prava.