Jer, razne kuge i kolere, zemljotresi, ratovi i sva ta silna razaranja nikad nisu obuhvatila toliki prostor kao što je to danas slučaj sa alkoholizmom i narkomanijom. Sa sigurnošću se može tvrditi da trenutno na Zemlji nema ni jednog iole značajnijeg prostora koji nastanjuju ljudi, a da ga ova opaka bolest nije zahvatila. Što je još gore, ona se poput zahuktalog požara sve više i više širi.

Da je alkoholizam i narkomanija daleko opasnija i po ljudski rod daleko pogubnija bolest od bilo koje druge do sada poznate bolesti nema nikakve sumnje, jer čovjek koji umre u nekoj elementarnoj nepogodi, saobraćajnom udesu ili od neizlječive bolesti kao što su rak ili leukemija, umire kao čovjek, dok ljudsko biće koje nestaje zbog posljedica upotrebe alkohola i droge, jednostavno skapava, krepava, jer je u tom ljudskom biću prvo umro čovjek pa tek onda tijelo.

Prije nego doslovno prenesem ispovijest jednog narkomana, nekada uglednog i u naučnim krugovima veoma cijenjenog naučnika i profesora sociologije, osjećam da je neophodno, makar u najkraćim crtama, objasniti kako je došlo do toga da se on počne drogirati.

Prilikom posjete jednom bračnom paru, oboje profesori na medicini, saznao je sljedeće: Sin im je pred maturom u gimnaziji. Kćerka je na završnoj godini studija prava. Veoma bistra i razborita djevojka, koja je prije svih primijetila da joj se sa bratom nešto dešava. Tražila je puta kako da sazna da li je to ono što je slutila i od čega je strahovala. Bila je iznenađena kada joj je baš te večeri brat predložio da s njim pođe na tulum koji priprema njegov drug Aleks, koji je želio nju da upozna. Bilo je puno mladića i djevojaka. Njenog brata su dočekali sa zapaljenom cigarom koju je on odmah prihvatio i strasno počeo povlačiti dim.

Kada su se vratili kući, otac koji je već naslućivao da mu se sin drogira, pita: "Jesi li to pušio marihuanu, sine?"

"Nisam, tata".

"Nemoj me lagati".

"Kažem ti da nisam".

Da bi "spasila" situaciju majka reagira: "On ne laže, kad kaže da nije, onda nije. Zar ne, sine?"

"Naravno, mama", odgovara on odlazeći u svoju sobu, a sestra ga prati.

I dok roditelji skrhani slutnjom nijemo zure u neku imaginarnu tačku, iz sobe se čuje razgovor između brata i sestre.

"Zašto si im slagao?"

"Šta bi ti htjela? Da im kažem da se drogiram. Da li ti vidiš ikakvu promjenu na meni?" "Vidim! Ranije nikad nisi lagao, sada si i to počeo". "To nije bila laž", opet će on, sada već vrišteći.

"Brate moj, teško je početi, ali kad to uradiš jednom, kasnije to činiš sve više i više". "Opet pretjeruješ! Opet pretjeruješ!" "Samo ti kažem. Tvoja ličnost se iz korijena mijenja".

Eksperiment na sebi

Sve ovo što je vidio i čuo, potaklo je profesora na razmišljanje o psihološkoj strukturi narkomana. Kako bi što prije i što efikasnije pomogao sinu svojih prijatelja, odlučuje se na vrlo opasan korak, što će, kako ćemo vidjeti, za njega biti kobno. Odlučio je "naći se u koži mladića" i sam probati drogu. Govorio je sam sebi: ovo činim samo radi eksperimenta kako bih što bolje pojmio šta se dešava u glavi mladića i tako mu mogao efikasnije pomoći. Ja sam naučnik, dovoljno jak i snažne volje da sa tim, nakon eksperimenta, odmah prekinem.

Nažalost, desilo se ono što on nikada ni pomisliti nije mogao. I evo ga kako svojim nekadašnjim saradnicima priča: "U početku, nakon što sam prvi put oprobao marihuanu, rekoh, hajde još jednom pa još jednom... I tako dok sam uzimao marihuanu, počeo sam sa sitnim lažima. Recimo lagao sam da idem na čas, žurim da studenti ne čekaju.

Kako sam postajao sve više ovisan od droge tako su i laži postajale veće. Nakon laži dolazilo je moralno srozavanje, jer kad osjetiš potrebu za drogom u stanju si i ubiti. Da, bio sam u stanju ubiti, krasti, prostituisati se za malo praha. Nisam više gospodar svog razuma i svoje volje. Droga ti daje osjećaj snage i moći. Zanosiš se time da niko ne primjećuje da si drogiran. Međutim, taj efekat brzo prolazi, a poslije toga se osjećaš mnogo gore nego ranije. Vidiš kako se udaljavaš od prijatelja i kako gubiš sposobnost da uživaš u prirodnim zadovoljstvima. Postaješ agresivan, nedostaje ti strpljenje za ljude koji te okružuju. U početku se drogiraš samo radi užitka, ali to je samo u početku. Nastavljaš se drogirati zato što se sjećaš tog užitka. Povećavaš doze, ali ne osjećaš ono što si u početku osjećao i ti i dalje pokušavaš. Onda dolazi očajanje i bol. Boli te dok gledaš kako tvoj brak, djeca, prijateljstva, karijera, imovina propadaju. Svom snagom želiš prekinuti, boriš se, ali bol je sve veći, shvataš da ne možeš više. Ne vladaš sobom. Kokain je taj koji komanduje. Prepuštaš se tome, Poslije više nije važno. Poslije i ne postoji.

Pitam se dokle bih stigao da nisam probao alkohol i drogu? Kakav bih bio danas? Šta bih sagradio za sebe? Gdje bih danas bio? Ne znam. Nikad to neću saznati. Kad god pogledam unazad uspijem vidjeti samo gubitke. Ono što sam propustio imati i biti. Samo gubitke. Otkrio sam da zamjenjujem osjećanja i ljude za drogu.

Kada se rodio moj sin... Ah koliko sam želio sina. Bio sam dobar otac. Pratio sam ženinu trudnoću. Htio sam prisustvovati porođaju. Htio sam vidjeti njegovo lice kada izađe iz majčine utrobe. Sanjao sam o tom trenutku. U vrijeme kada se on rađao, baš u tom času ja sam se drogirao u toaletu porodilišta. Klečao sam ispred WC šolje naslonjen na poklopac. Ušmrkivao sam prah. Ušmrkivao sam prljavštinu cijelog svijeta zajedno sa tim.

To je trebao biti najsretniji trenutak u mom životu, a ja ga nisam proživio. Bio sam drogiran.

Kada sam shvatio da nijedna droga ne može pružiti snažnija osjećanja od onih koja nam pruža život, bilo je i suviše kasno. Moje tijelo više nije moglo bez droge".