Svojim stavom muftija Ljevaković na živom primjeru jednog bosanskog gradića slikovito je prikazao, imanski i ekonomsku pogubnost igara na sreću, tj. velikog belaja koji nas je snašao nakon rata. Muftijin odgovor jeste negativan, po prirodi stvari i našem učenju, ali je u njemu i naglašeno da ta djelatnost jeste grijeh, a pare date ili dobivene iz te djelatnosti jesu haram-pare! Iz Muftijinog stava može se izvući još nekoliko važnih zaključaka. Zadržat ćemo se na nekim od njih: o problemu i vjerskoj kvalifikaciji igara na sreću kroz institucije Islamske zajednice govori se permanentno; onaj koga najstrožija vjerska zabrana ne može odvratiti od grijeha koje čini, neće ga odvratiti ni proglašavanje nevjernikom zbog tog grijeha; u proces iskorijenjavanja ovog zla pored vjerskih uputa treba se poslužiti i onima koje (sviđalo se to nama ili ne, op.aut.) mogu jače djelovati: adekvatni zakonski propisi, stroge inspekcijske kontrole, aktivnosti prosvjetnih radnika, politike, medija... Svi oni, ističe muftija Ljevaković, trebaju biti u sinergiji.

Međutim, pozitivan stav medija prema igrama na sreću na način na koji je ovdje objašnjen može biti svjestan i nesvjestan. Svjestan je onaj koji se radi za profit u vidu reklame, nesvjestan je onaj kada mediji prenose informacije o „sretnim dobitnicima“ na Lotu, Bingu pa čak i u nekoj od prekobrojnih kladionica koje ekonomski pustoše naše građane.

Svaki od predloženih načina borbe protiv pošasti igara na sreću može uspješno rezultirati u skladu sa svojim mogućnostima. Ovo se odnosi na medije prije svih. Mediji su snažna sredstva informisanja koja ne samo da prenose informacije, već po želji, oblikuju svijest kako na pojedinačnom, tako i na kolektivnom planu. Svakom ko aktivno prati rad medija u BiH ili ih prati manje od aktivnog može se postaviti pitanje sljedeće sadržine: Kakav je stav medija u BiH po pitanju igara na sreću? Ne pretendujem da ovo bude anketno pitanje, mada ni u toj formi ne bi bilo loše, naprotiv, već pretendujem da na to pitanje odgovorimo sami sebi, sada dok čitamo ovaj članak, a zbog samih sebe. Kao autor ovih redaka u formi zaključka mogu iznijeti vlastiti odgovor. Mediji u BiH na problem igara na sreću gledaju dvostrano, sa dva različita oka: negativno i pozitivno. Kada kažem da mediji na ovaj problem gledaju negativno onda pod tim mislim na sve one medije koji anagažujući sociologe, psihologe, teologe itd. igre na sreću prikazuju u svjetlu moralnog mraka. Ali, samo su rijetki medijski projekti (štampani ili elektronski) kojima je negativan stav o svim vrstama igara na sreću i jedini. Mnogi mediji na tom polju, zapravo, igraju dvostruku igru. Istina, da bi napravili efikasan prilog ili članak za potrebe neke svoje emisije (Dnevnika, recimo) mediji će o igrama na sreću govoriti onako kako stoje stvari, ali, nerijetko, odmah nakon te emisije, na tom istom mediju vi ćete vidjeti reklamu koja vas poziva da prvi sljedeći petak sjedite ispred malih ekrana sa redovno uplaćenim listićem na jednom od mnogobrojnih mjesta u BiH i nadate se „nevjerovatnom milionskom iznosu kojeg možete dobiti“ (ako je u pitanju štampano izdanje, reklamu ćete vidjeti odmah na sljedećoj stranici). Reklamiranje igara na sreću, bilo da se radi o sportskim kladionicama ili državnoj lutriji, jeste pozitivan i propagatorski stav medija kada je u pitanju ovaj problem.U tom smislu nema razlike između reklamiranja igara na sreću ili duhanskih, odnosno alkoholnih proizvoda. Osim možda u cijeni reklamiranja koja se zaračunava po sekundi emitovanja. I to veoma skupo. Međutim, pozitivan stav medija prema igrama na sreću na način na koji je ovdje objašnjen može biti svjestan i nesvjestan. Svjestan je onaj koji se radi za profit u vidu reklame, nesvjestan je onaj kada mediji prenose informacije o „sretnim dobitnicima“ na Lotu, Bingu pa čak i u nekoj od prekobrojnih kladionica koje ekonomski pustoše naše građane. Mada su primjeri za to nerijetki, najslikovitiji desio se u onih 5-6 dana kada je naša fudbalska reprezentacija igrala svoje dvije posljednje utakmice kvalifikacionog ciklusa za Euro 2016, kako bi se u slučaju pobjeda domogla baraža, odnosno dodatnog doigravanja. Nakon prve od te dvije runde, kada je u Zenici „pao“ Vels, skoro svi su se mediji sutradan utrkivali ko će objaviti senzaciju iz jednog njemačkog grada u kojem je čovjek iz naše zemlje dobio veliki novčani iznos kladeći se upravo na tu utakmicu. Kada na naslovnoj stranici vaše dnevne novine, ili portala, ili u toku informativne emisije objavite vijest da je N.N. na Lotu, Bingu ili kladionici dobio dobitak (cifra u stilu boli glava) vi ste time ne samo prenijeli trenutno zanimljivu informaciju već za sutra regrutovali mnoge znatiželjnike i lovce na lahku paru u armiju onih bezidejnih lica i ličnosti koji sate i sate provode u kladionicama usrdno se moleći Bogu, kako je primijetio muftija Ljevaković, za dobitnu kombinaciju. Zajednička nit svima njima jeste početna znatiželjnost koja nakon kratkog vremena prelazi u ovisnost.

S tim u vezi, mediji u BiH imaju veliku snagu da formiraju i oblikuju svijest po mjeri i potrebi. Ne radi se samo o problemu igara na sreću, već i o svakoj drugoj situaciji iz naše svakodnevnice prema kojoj se trebamo postavljati „za“ ili „protiv“. Igre na sreću su u tom kontekstu uzete samo kao primjer – loš primjer života i loš primjer medijskog izvještavanja.