Na poziv Premijera Mađarske Viktora Orbana Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein efendija Kavazović bio je u posjeti Mađarskoj 28. i 29. aprila 2016. Prvog dana posjete u Budimpešti je imao susrete sa premijerom Orbanom i sa biskupom Gyorgy Snellom, a drugog dana je boravio u Pečuhu i imao sastanke sa gradonačelnikom Szoltom Pavaom, pedsjednikom Skupštine Baranjske županije Csaba Nagyem i rektorom Univerziteta u Pečuhu Jozsefom Bodisom. Tom prilikom Reisu-l-ulema je na Univerzitetu u Pečuhu održao predavanje o muslimanskom i evropskom identitetu Bošnjaka i o Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini kao tradicionalnom institucionalnom okviru vjerskog života bosanskih muslimana.
Poštovani,
zahvalan sam na pozivu da vam se obratim. Poziv sam prihvatio svjestan počasti, koja mi je ukazana, i odgovornosti, koju sam time preuzeo. Moje prisutvo za ovom katedrom privilegija je koju cijenim kao priznanje Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini i meni osobno.
Drago mi je da sam u prilici da na ovom visokom učilištu kažem nešto određenije o Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini, najmnogoljudnijoj tradicionalnoj i autonomnoj vjerskoj zajednici muslimana u Evropi. O islamskoj zajednici koja je istitucionalni oblik i tradicionalni okvir vjerskog života Bošnjaka, autohtonog evropskog muslimanskog naroda. O vjerskom autoritetu i organizaciji Islamske zajednice, o petostoljetnom kontinuitetu ustanova i organizacije islamskog života bošnjačkog naroda, o ukorijenjenosti ustanova i organizacije Islamske zajednice u matičnom toku univerzalne islamske tradicije koju je je utemeljio Muhammed alejhisselam.
Postoje historijski dokumenti o značajnim ranijim doticajima bosanskog prostora i islama, ali može se reći da je islam u pravom smislu riječi u Bosnu došao sa Osmanlijama. Bosanski muslimani su uglavnom potomci bosanskih bogumila, pripadnika heretičke Crkve bosanske. Islam su primili masovno za vrijeme osmanske vlasti, ali u periodu koji je trajao duže od dva stoljeća. Ulaženje u islam bilo je slobodno, i to svjedoči jednostavna činjenica da se masovno širenje islama za vrijeme vlasti Osmanlija dogodilo u Bosni i Albaniji, a nije u drugim balkanskim zemljama i narodima. Širenje islama u Bosni je, kao i u drugim zemljama pod vlašću Osmanlija, značilo prihvatanje osnovnih vjerskih načela, vrijednosti i ustanova islama i postepeno, evolutivno razvijanje bosanskih islamskih kulturnih sadržaja.
Islamski identitet bosanskih muslimana utemeljen je i oblikovan u tradiciji hanefijskog mezheba, unutar „turske kulturne zone islama“, i sa bosanskim specifičnostima. Hanefijski mezheb važi za „najgipkiju pravnu školu“ u islamu i on tradicionalno određuje ustanove vjere i vjersku praksu bosanskih muslimana. Bosanski muslimani su uvijek njegovali otvorenu, vedru i tolerantnu islamsku viziju svijeta i života, a istovremeno su bili nepokolebljivi u poštivanju temeljnog vjerskog učenja islama. Od osmanlijskih Turaka su prihvatili mnoge kulturne oblike i praktične izraze vjere. Tako je tesavvuf, kao bitno obilježje „turske kulturne zone islama“, u Bosni veoma brzo stekao i u kasnijim vremenima uvijek imao zagrijane pristalice duhovnog puta i puta ljubavi. U isto vrijeme bosanski muslimani su zadržali svoje predislamske bosanske običaje koji nisu bili u sukobu sa načelima i vrijednostima islama i ugrađivali elemente bosanskog stila u univerzalne forme i sadržaje islamskog života. Karakteristične primjere pružaju bosanska dovišta, mjesta godišnjih vjerskih okupljanja Bošnjaka prema sunčevom kalendaru, i izvorni graditeljski stil bosanske džamije. Jedna od izuzetno značajnih kulturnih i društvenih posebnosti islamskog života u Bosni i Hercegovini je to što kod Bošnjaka nikada nije zaživjela praksa višeženstva i sklapanja brakova među bliskim srodnicima.
U islamskoj tradiciji Bošnjaka, u njezinom matičnom toku, islamski život je jedinstvo ideala i stvarnosti, činjenje dobra i poticanje na dobro, udubljivanje u dobre strane života. U vladajućem vjerskom osjećanju i poimanju bosanskih muslimana, koje dijele pripadnici uleme i obrazovani muslimani sa jednostavnim vjernicima skromnog obrazovanja, ženama kao i muškarcima, islam predstavljaju vjerske istine, ustanove i obredi, ali i sve što je dobro i lijepo. Za to vladajuće osjećanje i poimanje islama u islamu su zvijezde i drveće, zalazak sunca i lijet pčele oko cvijeta, kao što su u njemu muslimani koji prakticiraju vjerske obrede i koji su istovremeno dobre, odgovorne, plemenite osobe. Dobar musliman je dobar otac, sin, brat, komšija, čovjek koji savjesno i odgovorno obavlja svoj posao, odnosno, dobra muslimanka je dobra mati, kćerka, sestra, susjeda, žena koja je odgovorna u svom poslu. Temeljne vjerske dužnosti muslimana – namaz, ramazanski post, zekat i hadž - nisu tako lahke dužnosti za izvršavanje. Međutim, pojedinac može biti veoma revnostan u njihovom izvršavanju, ali ako uz to nije uvjerljiv u poštenom poslu koji radi, ako nije dobar za svoju okolinu, njega se ne smatra dobrim, pravim muslimanom.
U narodnim umotvorinama Bošnjaka, kao i u djelima bošnjačkih književnika, reprezentativni likovi pravih muslimana su ljudi različitih zanimanja. Nerijetko, to su ljudi koji obavljaju poslove niskog društvenog vrednovanja no koji su stekli priznanje zato što su se trudili da u vjeri budu što iskreniji a u svojim poslovima i odnosima s ljudima što bolji. Bošnjačko narodno predanje sadrži kazivanja o pravim muslimanima kao ljudima koji bez nužde nisu posjekli nijedno drvo, a ako su morali posjeći voćku čekali su jesen da drvo prirodno obamre. Bosanski muslimani su vjerovali i nisu prestali vjerovati da će se osušiti ruka koja se podigne na mater, ruka koja učini nasilje majci.
Primajući islam Bošnjaci su zadržali i, u određenoj mjeri, uvećali svoju vjernost zemlji Bosni i materinskom bosanskom jeziku. Premda su duže od četiri stoljeća bili podanici osmanske imperije, i premda su, kako se nekada govorilo, bili „turske vjere“, oni se nisu obratili u etničke Turke. Upravo suprotno, kao što su imali vrlo jasnu vjersku svijest o sebi kao muslimanima u odnosu na katolike i pravoslavne, sa kojima su dijelili jezik i porijeklo, isto tako su imali vrlo jasnu etničku svijest o sebi kao Bošnjacima u odnosu na Turke, Albance, Arape i druge sa kojima su dijelili pripadnost islamu. Bosanskoj ukorijenjenosti i osjećajnosti bosanskih muslimana u vremenu osmanske vlasti svakako je doprinijelo i to što Turci Osmanlije nisu provodili niti poticali etničku asimilaciju naroda koji su se našli u okrilju Osmanlijskog carstva. To se odnosilo kako na pripadnike kršćanskih i jevrejskih zajednica tako i na pripadnike muslimanskih zajednica.
Pred kraj devetnaestog stoljeća Bošnjaci su proživjeli civilizacijski šok kada je odlukama Berlinskog kongresa Bosna pripala Austrou-Ugarskoj i kada je osmansku muslimansku vlast zamijenila evropska katolička vlast. Oni su odjednom, protivno svojoj volji, postali podanici kršćanske imperije kao jedini muslimanski narod u Austro-Ugarskoj, i ta promjena je za njih bila nešto mnogo teže od promjene političke vlasti. Značila je promjenu njihova životnog svijeta i predstavljala je, kako kažu historičari, opći poremećaj njihovog psihičkog i društvenog bića. No, taj naprasni gubitak civilizacijskog tla pod nogama nosio je poziv i izazov za unutanje vjerske, intelektualne i društvene snage bošnjačkog naroda. Premda su to doživjeli kao potpuni povijesni udes, bosanski muslimani su u većini prihvatili sudbinu podanika kršćanske, evropske imperije; manjina je izabrala napuštanje Bosne i odselila u Tursku.
Nakon zatvaranja u tradicionalne forme vjerske i etničke samoizaolacije, Bošnjaci su veoma brzo pokrenuli vjersko-intelektualni dijalog sa novom civilizacijskom stvarnošću. Bio je to proces u početku ograničen na uske krugove vjerske i intelektualne elite, ali vjerodostojan proces sučeljavanja vjerskih i kulturnih vrijednosti islama i evropskih kulturno-civilizacijskih tekovina devetnaestog stoljeća. Proces je postupno uključio ogledanje različitih stilova mišljenja, oblačenja, postupanja, vršenja vlasti, korištenja tehničkih sredstava, i , konačno, osiguranje autonomije bosanskih muslimana u stvarima vjere, vjerskog obrazovanja i vjerskih zadužbina.
Bošnjaci su tada postali svjesni kako svoje tradicionalne muslimanske i bosanske određenosti, tako i svoje određenosti novom civilizacijskom stvarnošću i tradicijom moderne Evrope. Najistaknutiji bošnjački intelektualci, Safvet-beg Bašagić, Džemaludin Čaušević, Osman Nuri Hadžić i drugi, pružili su odgovarajući izraz svijesti o mogućnostima susreta i povezivanja vrijednosti islama i tekovina moderne evropske civilizacije. Bili su upućeni u znanja i jezike Istoka i Zapada i raspolagali su životnim iskustvom iz dva univerzalna carstva, istočnog osmanskog i zapadnog austro-ugarskog. Mogućnosti plodotvornog susreta vidjeli su u prvom redu u muslimanskom usvajanju naučnih postignuća Zapada na temelju izvornog islamskog afirmiranja vrijednosti znanja, ali i u povezivanju islamske vrijednosti pravde i modernih političkih institucija Evrope. Na tom univerzalističkom tumačenju dva svijeta s vremenom je bila zasnovana misao o mogućoj posredničkoj ulozi bosanskih muslimana između civilizacija Istoka i Zapada.
Manje dramatično, ali jednako zahtjevno, suočenje Bošnjaka sa novom vlašću i novom povijesnom stvarnošću dogodilo se nakon Prvog svjetkog rata, rušenja Austro-Ugarskog carstva i uspostavljanja prve Jugoslavije. I tada su bosanski muslimani bili prinuđeni da pitanje svoga muslimanskog, bosanskog i evropskog identiteta uvedu u sva područja svoga kolektivnog i dobrim dijelom također individualnog života. No tada su im, umjesto kosmopolitskih prijstolnica dva univerzalna carstva, Istambula, Beča i Budimpešte, kao politička i civlizacijska središta njihova kretanja zadani Beograd i Zagreb. Tada kreću procesi njihova lišavanja tradicionalnih veza sa metropolama Istoka i Zapada i njihova svojatanja i nacionaliziranja. Bošnjaci su rijetka, ako ne jedina, mnogoljudna etnička zajednica u Evropi čiji su pripadnici u vremenu etničkih identifikacija i legitimacija uskraćivani u pravu na vlastiti identitet i koje se sistemski usmjeravalo na poistovjećivanje sa tuđom pripadnošću. Svjesni svoga bošnjačkog identiteta, a uskraćeni u normalnom pravu na tradiciju, svoje bošnjačko ime i bosanski jezik kao svoj naziv materinskog jezika, oni su se u vremenima prve i dijelom druge Jugoslavije izjašnjavali kao nacionalno neopredijeljeni. Rezultat tih procesa političkog osporavanja i civilizacijskog provincijaliziranja Bošnjaka bilo je njihovo osamljivanje u tim vremenima prve i druge Jugoslavije. Bosanski muslimani su tada postali najosamljenija zajednica na svijetu, kako je pisao Mehmed Meša Selimović.
Na kraju dvadesetog stoljeća Bošnjaci su se, zajedno sa većinom bosanskohercegovačkih sugrađana drugih vjerskih i etničkih pripadnosti, na referendumu izjasnili za samostalnu Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to njihovo izjašnjavanje za Evropu i stvarnu demokratiju, za ljudska prava i slobode, za svjetonazorski i politički pluralizam. Predstavnici institucija međunarodne zajednice prethodno su ih uvjerili da je to mjerodavni čin evropske demokratske procedure i da će im osigurati ulazak u evropsku zajednicu slobodnih naroda. Nažalost, svoje prvo slobodno izražavanje privrženosti ideji i stvarnosti Evrope Bošnjaci su platili teškim stradanjem. Bili su žrtve najtežih zločina počinjenih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, žrtve zločina genocida u Srebrenici i teških zločina u drugim bosanskohercegovačkim sredinama.
Bosanski muslimani dijele životni prostor sa pripadnicima pravoslavlja, katoličanstva i jevrejstva u području u kojem nikada jedna religija nije potpuno potisnula ostale ili imala potpunu prevlast nad običajima i životom stanovništva. Od srednjovjekovnih vremena kada je bila banovina i kraljevina, za Bosnu i Hercegovinu se vezuje epitet zemlje heretika. Premda čine višemilionsku autohtonu zajednicu evropskog tla, bosanski muslimani su kao muslimani i danas nepoznanica ili iznenađenje za one koji islam poistovjećuju sa Bliskim Istokom, a muslimane sa ljudstvima Bliskog Istoka. A takvih nije malo na Zapadu, gdje je još uvijek raširena predrasuda o geografskoj vezanosti islama za područje takozvanog Bliskog Istoka i etničkoj ograničenosti pripadnika islama na Arape, Turke i Irance.
S druge strane, ta se geografska predrasuda ljudi sa Zapada u novije doba pokazuje i kao sektaška predrasuda nekih muslimana sa Bliskog Istoka. To su muslimani koji „pravi islam“ ograničavaju geografski, nerijetko na prostore svoje etničke zajednice i lokalne tradicije, pa smatraju da su bosanski muslimani previše Evropljani i zato premalo ili nedovoljno muslimani. Bosanski muslimani, dakle, nisu Azijati ili Afrikanci, kao što nisu niti Turci ili Arapi. To što nisu Azijati ili Afrikanci, Arapi, Turci ili Iranci, ne čini ih manje muslimanima niti to oni smatraju nedostatkom u svome islamskom identitetu. Naprotiv, većina bosanskih muslimana smatraju se dobrim muslimanima i potomcima najboljih muslimana na svijetu. U isto vrijeme, to što su Bošnjaci, a nisu Hrvati ili Srbi, Irci ili Slovaci, u vlastitim očima ne čini ih manje Evropljanima, jer Evropu ne vide samo geografski već, prije svega, kao sistem vrijednosti. Muslimanski identitet bošnjačkog naroda određen je islamom na kulturno-historijski sličan način na koji je identitet hrvatskog naroda određen katoličanstvom a srpskog naroda pravoslavljem.
Islamsko vjersko i kulturno nasljeđe bosanskih muslimana usporedivo je sa vjerskim i kulturnim nasljeđem neusporedivo mnogoljudnijih muslimanskih naroda. Ono uključuje ustanove višestoljetnog kontinuiranog obrednog, odgojno-obrazovnog i humanitarnog djelovanja, vjerske učenjake i djela u kojima se kompetentno tumače vjerske vrijednosti i norme. Srazmjerno njihovom broju bosanski muslimani su vjerovatno prvi među muslimanskim narodima i zajednicama na svijetu po broju prijevoda Kur'ana na materinski jezik. Međutim, ključna baština islamskog života bosanskih muslimana je njegova vjerska utemeljenost i organizacijska uređenost u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica je institucionalizacija islamskog bića i postojanja bosanskih muslimana. Identitet vjerskog zajedništva bosanskih muslimana ima u Islamskoj zajednici svoju izvornu vjersku i povijesnu, društvenu legitimaciju.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je uspostavljena u savremenom organizacijskom obliku nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Prije toga bosanski muslimani su bili uključeni u vjersko-pravni sistem Osmanskog carstva, koji je sa sultanom kao halifom predstavljao ummet ili univerzalnu zajednicu muslimana. Vjerske prerogative halife osmanski suveren je prenio na istanbulskog muftiju, koji je od početka petnaestog stoljeća nosio titulu šejhu-l-islama. Na načelu prenošenja ovlasti u tumačenju islamskih normi i upravljanja vjerskim poslovima šejhu-l-islam je prenosio svoje ovlasti na pokrajinske muftije. Dužnosti imama, hatiba,muderisa i muftije bile su glavne funkcije u tom tradicionalnom sistemu islamskih ustanova i muslimanske vjerske organiziranosti. Te dužnosti su u Bosni vrlo rano preuzeli i tako reći u potpunosti obavljali bošnjački alimi koji su se obrazovali u bosanskim medresama i na islamskim sveučilištima Osmanske imperije.
Kada je u Bosni i Hercegovini uspostavljena vlast Austro-Ugarske monarhije u Sarajevu je konstituirano muslimansko vjersko starješinstva, koje je bilo povezano sa Uredom šejhul-islama i institucijom hilafeta u Istanbulu. Organizacija islamske zajednice u novom državnopravnom sistemu uključivala je poštivanje vrhovnog vjerskog autoriteta u Istanbulu. Kada je ukinut hilafet taj vrhovni autoritet je prenešen na Islamsku zajednicu u Sarajevu.
Strukturu Islamske zajednice čine uređeni odnosi među bosanskim muslimanima u kojima se oni susreću radi izvršavanja individualnih i kolektivnih islamskih dužnosti. Njezino jedinstvo počiva na kohezivnoj moći izvornog vjerskog autoriteta, razgranava se u sistemu normi i ustanova i potvrđuje u svakodnevnom životu vjernika, naučavanjima uleme i sučeljavanju starih i novih običaja u životu naroda. U vladajućem kolektivnom osjećanju i poimanju bosanskih muslimana Islamska zajednica je izvorno okrilje univerzalne islamske egzistencije, ona je ummet u malom.
U ustanovama Islamske zajednice bosanski muslimani žive i identificiraju univerzalne ustanove islama, u naslijeđenom bosanskom krajoliku džamija, medresa i vakufskih dobara oni osjećaju i utvrđuju svoju pripadnost ummetu ili svjetskoj zajednici muslimana. Premda su njezini pripadnici uglavnom Bošnjaci i premda su njezine ustanove neodvojive od povijesne sudbine bošnjačkog naroda, Islamska zajednica se ne doživljava kao etnička zajednica; u njoj se ljudi susreću kao muslimani i dijele zajedništvo koje ne ograničavaju rasne, etničke ili klasne razlike.
Normativni poredak Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini definiran je u Ustavu Islamske zajednice u skladu sa odredbama Kur'ana i Sunneta, islamskom tradicijom Bošnjaka i zahtjevima vremena. U tumačenju istina vjere i izvršavanju obrednih dužnosti u Islamskoj zajednici se primjenjuju učenje maturidijskog akaida i nauka hanefijskog mezheba kao tradicionalni modusi kolektivne vjerske svijesti i prakse bosanskih muslimana. Pripadanje Islamskoj zajednici pruža temeljnu pouzdanost doživljaja islama, čin je osobne slobode i ne podliježe prinudi; moralni karakter pripadnosti određen je kur'anskom zabranom nasilja u stvarima vjere i zakonskom razdvojenošću vjerskog i političkog autoriteta u društvima u kojima djeluju ustanove Islamske zajednice. Bitne pretpostavke pripadanja Islamskoj zajednici su prihvatanje islamskih istina vjere, poštivanje islamskih normi postupanja i zauzimanje za dobro a odvraćanje od zla.
Institucionalnu organizaciju Islamske zajednice sačinjavaju predstavnička tijela i nosioci vjerskog autoriteta, organi uprave i ustanove vjerskog obrazovanja. Misija institucija je da osiguravaju uvjete za valjano razumijevanje i izvršavanje islamskih dužnosti i da djeluju na promicanju univerzalnih islamskih vrijednosti, potvrđivanju bosanske kulture življenja islama i kreiranju islamskih odgovora na promjenljive izazove vremena. Sastavni dio Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini su mešihati, starješinstva Islamske zajednice u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, i organizirane zajednice muslimana u bošnjačkoj dijaspori, u zemljama Zapadne Evrope, Sjevernoj Americi i Australiji.
Centralna predstavnička tijela, organi vjerskog vođstva i obrazovne ustanove nosioci su integrativnih procesa i činioci jedinstva u Islamskoj zajednici. Središnje mjesto i glavnu ulogu u određivanju zajedničkih ciljeva i uređivanju zajedničkih djelatnosti u Islamskoj zajednici imaju Sabor islamske zajednice, najviši predstavnički i zakonodavni organ, i Reisu-l-ulema, najviši vjerski autoritet i vrhovni muftija, Vijeće muftija, organ za vjerska pitanja, i Rijaset, izvršni organ za strukovne, administrativne i upravne poslove, te Ustavni sud, vrhovni organ za ocjenu ustavnosti akata i rada ustanova i organa Islamske zajednice. Sjedište centralnih organa i ustanova Islamske zajednice je u Sarajevu.
U Islamskoj zajednici djeluje osam srednjoškolskih i četiri visoobrazovne ustanove. Središnje ustanove islamskog obrazovanja, kulture i mišljenja su Gazi Husrevbegova medresa, Gazi Husrevbegova biblioteka i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Gazi husrevbegova medresa i Gazi Husrevbegova biblioteka iduće godine navršavaju 470 godina postojanja i kontinuiranog rada.
Osnovna organizacijska jedinica Islamske zajednice i primarni činilac njezine konstitucije je džemat, mjesna vjerska zajednica muslimana. U sklopu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je nešto više od dvije hiljade džemata. Nepune tri četvrtine, 1450 džemata, su džemati u Bosni i Hercegovini. Ostali su džemati u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i bošnjačkoj dijaspori. Broj pripadnika džemata je višestruko uslovljen lokalnim prilikama i kreće se od nekoliko stotina do nekoliko hiljada osoba. Džemati u Bosni i Hercegovini i Srbiji su gradski i seoski džemati i većina njih ima iza sebe više stoljeća kontinuiranog opstojanja. Džemati u Hrvatskoj, Sloveniji i bošnjačkoj dijaspori su u pravilu lokalne zajednice muslimana koje su formirane u urbanim centrima u dvadesetom stoljeću.
Više džemata čini medžlis, organizacijsku jedinicu Islamske zajednice u širem lokalnom određenju, a više medžlisa na jednom području povezani su u muftiluk kao teritorijalno-administrativnu jedinicu i regionalni nadzorni organ Islamske zajednice. Organizacija medžlisa i muftiluka u pravilu slijedi teritorijalno-administrativnu organizaciju političke zajednice.
Temeljna karakteristika organizacije Islamske zajednice je organski spoj predstavljanja istina vjere, sa nosiocima vjerskog autoriteta, i predstavljanja volje zajednice, sa izabranim predstavnicima vjernika. Nosioci vjerskog autoriteta su imami, glavni imami, muftije, zamjenik reisu-l-uleme i reisu-l-ulema. Predstavnici vjernika su članovi džematskih odbora, skupština i izvršnih odbora medžlisa, sabora mešihata i Sabora islamske zajednice. Dužnosti u Islamskoj zajednici su izborne i imaju ograničeno trajanje, a najodgovornije dužnosti iste osobe mogu obavljati dva puta. Učešće nosilaca vjerskog autoriteta u predstavničkim organima je ograničeno na manje od jedne trećine članova ili sabornika.
Vjerski život muslimana u Bosni i Hercegovini danas se odvija u znaku vraćanja u korita domaće tradicije i smanjivanja poslijekomunističke euforije u javnom manifestiranju vjere. Do euforije je došlo sa urušavanjem socijalističkog poretka i ona je ojačana agresijom i ratom u Bosni i Hercegovini, koji su u poimanju bosanskih muslimana izazvani radi uništenja bosanskohercegovačke države i Bošnjaka kao muslimanskog naroda. Uporedo s tim dešava se pluralizacije islamske vjerske scene u Bosni i Herecgovini sa pojavama netradicionalnih oblika islamske prakse. Jednim dijelom pluralizacija se odvija unutar Islamske zajednice kao posljedica njezine otvorenosti drugim mezhebskim i kulturnim iskustvima islama, ali i izloženosti globalizaciji i drugim širim društvenim i civilizacijskim promjenama. Drugim dijelom ona se dešava izvan Islamske zajednice i, u rjeđim slučajevima, protiv Islamske zajednice, sa zastupnicima različitih varijanti alternativnog i u pravilu površnog i krutog tumačenja islama. Velika većina bosanskih muslimana te alternativne ponude doživljava kao nasrtaje na tradicionalno bosansko osjećanje i življenje islama. I odbija ih kao neprihvatljive pokušaje da se vjera radosti, vedrine i tolerancije zamijeni vjerom sumornih osjećanja, nezadovoljstva i isključivosti, da se napusti vjera koja olakšava na račun vjere koja otežava.
U Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini se odgovorno prate pojave i akti iskrivljujućeg tumačenja i tendencioznih svojatanja islamskih vrijednosti i ustanova. Organi Islamske zajednice su u odlučni u osudi i suprotstavljanju svim oblicima radikalizma, nasilnog ekstremizma i terorizma koje se povezuje sa islamom i muslimanima. U okrilju Islamske zajednice, krajem prošle godine, istaknuti predstavnici bošnjačkog političkog, kulturnog i vjerskog života u Sarajevu su potpisali Zajedničku izjavu o nasilnom ekstremizmu. Kao neposredne razloge svoga čina naveli su zabrinutost usljed terorističkih akcija u Bosni i Hercegovini, Evropi i svijetu, odlučnost u suprotstavljanju svim oblicima zastupanja i vršenja terorističkih aktivnosti, svoju opredijeljenost za slobodu, mir i zajednički život u Bosni i Hercegovini i svijest o vlastitoj odgovornosti za njihovo očuvanje. Liderima evropskih zemalja, posebno članica Evropske unije, upućen je poziv da se suprotstave islamofobiji, diskriminaciji muslimana i njihovom poistovjećivanju s teroristima i neprijateljima civilizacije, a od predstavnika institucija i asocijacija međunarodne zajednice zatraženo je da se, uporedo sa legitimnom borbom protiv terorizma, djeluje na otklanjanju političkih, ekonomskih i socijalnih nepravdi prema muslimanskim narodima i zemljama, jer takve nepravde doprinose porastu siromaštva, očaja i beznađa kao pogodnog tla za pojavu ekstremizma. Muslimani u Bosni i Hercegovini, i muslimanske zajednice u Evropi, pozvani su da ostanu dosljedni svojim tradicionalnim i univerzalnim moralnim, duhovnim i civilizacijskim vrijednostima islama, da se distanciraju od radikalizma i da se suprostavljaju nasilju, te da ih nepravda, koje u ovom nesavršenom svijetu uvijek ima, ne navede na postupke koji mogu povećati nepravdu i zlo, kako drugima tako i njima samima.
U Islamskoj zajednici se promišljaju otvorena pitanja položaja vjere i vjernika i njihove odgovornosti u evropskim društvima i globalnim procesima današnjeg svijeta. Uči se od mislilaca i Istoka i Zapada, koji doprinose smanjenju napetosti i sporenja i širenju mira i sporazumijevanja među ljudima i zajednicama. Obnavljaju se poruke tradicije koje olakšavaju susretanje sa drugim i drugačijim. Jedna od prvih i nezaobilaznih pouka u tradicionalnom islamskom odgoju bosanskih muslimana je da se ne želi drugome ono što se ne želi sebi. Zahvaljujući katoličkom teologu Hansu Kungu danas se dopire do općeljudskih spasonosnih značenja ovog „zlatnog pravila“ religijske i etičke povijesti čovječanstva.
Pripadnici Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, bosanski muslimani, Bošnjaci, nemaju kompeksa zato što su muslimani i zato što su Evropljani. Spremni su da uče, kao muslimani i kao Evropljani. I vjeruju, štaviše, sigurni su, da i drugi od njih mogu učiti.
Jedna od najjasnijih kur'anskih poruka je da svi mi ljudi dijelimo zajedničko porijeklo i da nas je Uzvišeni Stvoritelj podijelio na narode i zajednice da bismo se međusobno upoznavali i takmičili u dobru. Nadajući se da sam makar djelomično opravdao namjeru da ovo obraćanje bude prilog dijalogu i boljem međusobnom upoznavanju, završit ću sa navodima iz tekstova trojice bošnjačkih autora, iz kruga Islamske zajednice.
Prvi citat je iz teksta Hilme Neimarlije:
„Danas su potrebna oslobađajuća znanja o religiji i religijama, znanja koja izoštravaju kako svijest o potrebi susreta nauke i religije bez uzajamnog potčinjavanja tako i svijest o izvornim značenjima religije u oblikovanju osobnog i društvenog života čovjeka i o neophodnosti međureligijskog dijaloga u okolnostima nestajanja monoreligijskih društava i nastajanja globalnog multireligijskog svjetskog društva. To su, dakle, znanja koja zahtijevaju forme i načine interpretiranja religijskih činjenica kojima se pruža nešto drukčije od tendenciozne obavijesti i nešto više od puke informacije, znanja koja pomažu obrazovanju i odgoju kojima se postiže razumijevanje i dijalog. Budući da se s islamom tijesno povezuju kako počeci tako i vrhunci religijske obnove u našem vremenu, sve to napose važi za islam kao religiju i kao odgojnu, kulturnu i političku moć.“
Drugi citat je iz teksta Fikreta Karčića:
“Sekularna država bazirana na principima slobode religije, građanskog statusa nevezanog za religiju i odvajanja državnog i religijskog autoriteta, utiče bitno na obim i modalitete iskazivanja i institucionalizacije religije u njenim okvirima. Ovdje se prvenstveno ima na umu da se velike monoteističke religije, Islam posebno, obraćaju čovjeku u njegovom totalitetu te utiču na njegov cjelokupni život. Sekularna država, s druge strane, zahtijeva funkcionalnu diferencijaciju religijske i političke sfere, posmatra pojedince kao građane za čiji status je irelevantna religijska pripadnost te zahtijeva lojalnost građana pravu koje je rezultat konsenzusa ili većinske odluke građana. Očigledno je da u takvom okviru religije koje adresiraju cjelokupni život pojedinaca moraju odustati od svojih totalnih zahtjeva da bi se omogućilo postizanje ”preklapajućeg konsenzusa” u društvu.”
Zadnji citat je iz teksta Enesa Karića:
„Moramo se naviknuti da vidimo više zapada i više istoka istovremeno na svim stranama svijeta. Moramo promovirati takvu dijalošku svijest zarad boljih budućih vremena. Jer, islamski Istok ne znači negiranje kršćanskog Istoka niti judaističkog Istoka, niti bi trebalo da sintagma kršćanski Zapad označava negiranje islamskog Zapada, judaističkog Zapada. Religije koje su univerzalne i koje imaju univerzalna pozvanja moraju se suprotstaviti projektima i pogledima o ekskluzivističkim religijskim prostorima, da ne kažemo cijelim kontinentima, kao ekskluzivističkim religijskim stranama svijeta.“
Hvala
