Islamska zajednica je za sistematsko rušenje džamija podizala tužbe protiv upravnih organa entiteta RS. Pitali smo advokata Vakufske direkcije Esada Hrvačića, koji je u svojstvu advokata vodio neke od ovih procesa, kakva je sudbina tužbenih zahtjeva, da li se zakasnilo sa pripremom adekvatnih podnesaka i šta je ono što bi trebalo dalje raditi?

Očekujemo da sud u Strazburu promijeni praksu sudova BiH

Advokat Esad Hrvačić dao je slijedeće pojašnjenje: „Tačno je da je advokatska kancelarija advokata Esada Hrvačića vodila niz postupaka u kojima je kao tužitelj bila Islamska zajednica u BiH, a kao tužena RS. Predmet ovih postupaka je bila naknada štete za porušene vjerske objekte – džamije u periodu 1992.-1995. god. Jedan od najznačajnih postupaka koji je vođen je postupak Islamske zajednice protiv RS, a tiče se 14 porušenih džamija na području RS. Javnosti je poznato da je prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci udovoljeno Islamskoj zajednici, ali je od strane Okružnog suda žalba Pravobranilaštva RS uvažena, presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen. Odlučujući po reviziji Vrhovni sud RS je odbio reviziju, a odlučujući po apelaciji Islamske zajednice, Ustavni sud BiH je odbio apelaciju kao neosnovanu. Trenutno je Islamska zajednica pred sudom za ljudska prava u Strazburu pokrenula postupak koji se tiče naknade štete u naprijed navedenoj pravnoj stvari.

Razlog zbog kojih su sudovi u BiH stali na stanovište da je tužbeni zahtjev Islamske zajednice neosnovan jeste zastara potraživanja. Naime po stajalištu ovih sudova šteta zastarjeva za 3 godine od dana prestanka neposredne ratne opasnosti, a to je decembar 1996. god. Kako je Islamska zajednica tužbu u ovoj pravnoj stvari pokrenula 2000. godine, sudovi su stali na stajalište da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena nakon proteka roka zastare. Islamska zajednica smatra da u konkretnoj pravnoj stvari zastara nije mogla nastupiti, jer je rušenje džamija čin urbicida, šteta koja je nastupila zbog činjenja djela ratnog zločina, a tiče se djela iz člana 3 Statuta Haškog tribnula, koji se odnose na djela kršenja običaja ratovanja, što je u konkretnoj pravnoj stvari dokazana kao nesporna činjenica.

S obzirom da su sve džamije porušene van rejona ratnih dejstava, isplanirano, organizovano od strane lokalne zajednice i tadašnje vlasti RS, zašto postoje i presude Haškog tribunala kao što su presude Brđaninu, Biljani Plavšić, Krajišniku i kao najnovija presuda Karadžiću, Islamska zajednica smatra da se u konkretnoj pravnoj stvari morala primijeniti odredba člana 377 ZOO, kojim se utvrđuje da šteta koja je nastala kao posljedica djela ratnog zločina ne zastarijeva. Ovu teoriju nisu prihvatili sudovi RS, ali je začuđujuće da ni Sud BiH, posebno sudije Bošnjaci nisu prihvatili ovu teoriju. Ustavni sud smatra da član 377 se ne može primijeniti na RS kao odgovorno lice, već se isto može primijeniti samo na počinioca krivičnog djela. To bi značilo da je Islamska zajednica bila dužna da u krivičnim postupcima dokaže koja su lica porušila džamije, pa da se protiv tih lica pokrene tužba. I laiku je jasno da su ovo apsurdne činjenice, pa slobodno mogu reći i ponižavajuće. Očekujemo da će sud u Strazburu obratiti pažnju na ovaj postupak, te svojom odlukom promijeniti pravnu praksu sudova BiH.

Druga bitna tužba je tužba protiv RS, a zbog rušenja Turhan Emin-begove džamije u Ustikolini. Ovdje je Islamska zajednica tužbu pokrenula 1998. god. u onom objektivnom roku od 3 godine i Općinski sud u Goraždu je donio provostepenu odluku kojom je u potpunosti usvojen tužbeni zahtjev. Kantonalni sud u Goraždu preinačava presudu i odbija tužbeni zahtjev opet radi zastare, ali ovdje stav Kantonalnog suda je apsurd svih apsurda i protivan stavu svih sudova u BiH, pa uključujući i sudove RS. Ovaj sud smatra da početak zastare se ne može vezati za prestanak neposredne ratne opasnosti, decembar 1996. god., i smatra da je Islamska zajednica protiv RS mogla pokrenuti tužbu 1992. god. kada je džamija porušena, jer je po mišljenju ovog suda bio slobodan pristup sudu u Goraždu. Laik koji čita ovaj tekst će zasigurno na jasan način protumačiti neutemeljenost stava ovog suda.

Ustikolina je bila okupirana od strane vojske RS, tek nakon reintegracije i potpisivanja Dejtonskog sporazuma Islamskoj zajednici je omogućen pristup objektu koji je porušen. Islamska zajednica nije mogla tužiti tadašnju RS koja niti je bila priznata niti je bilo uslova da se vodi sudski postupak. I mimo tako jasnih i logičkih stavova, ovaj sud, ne ulazeći u bilo kakvo razmatranje, smatra da je Islamska zajednica mogla 1992. god. tužiti RS u jeku agresije gdje se niti jedan materijalni dokaz nije mogao sprovesti. Nakon ovakve presude Islamska zajednica je izjavila reviziju pred Vrhovnim sudom BiH i postupak je u toku.

Ovo su dva najznačajnija postupka, a ukoliko sud u Strazburu zauzme stajalište da se član 377 ZOO može primijeniti i na odgovorno lice – RS, Islamska zajednica može pokrenuti i sudske postupke i za sve druge porušene objekte, kojih je oko 800 na području sadašnje RS. Naravno i presuda Karadžiću daje mogućnost pokretanja sudskog postupka protiv njega, a i drugih zločinaca koji su povezani sa ovim urbicidnim djelima.

Na kraju smatram da pravosuđe BiH do sada ima izrežiran politički stav po pitanju ovakvih vrsti tužbi što smatram neustavnim i neutemeljenim, te se nadam da će on biti promijenjen.“