Jedna od njih je i irtidžal at-tafkir, brzopletost u iznošenju mišljenja. Veli on da su neki (a potcrtava da su to posigurno orijentalisti) proturili tezu (laž) da su muslimani Bogom dani inteligenti i pametni i da im, kao takvim, i ne treba puno vremena da savladaju misaone prepreke. Biće da se zbog toga i ne trude puno da sve dobro analiziraju i prostudiraju, jer se uvijek nekako snađu. Godinama slušamo kako su naša djeca pametna, kako se mi snalazimo i koješta još.

Raspravlja Al-Fasi, vrsni alim sa dalekog nam i zapostavljenog Magreba, o tome kako je zadaća intelektualaca i učenih ljudi da nauče narod kako da razmišlja. Možda ovo nekom čudno zvuči, ali najmanje na svijetu, kažu pametni, ima onih koji umiju razmišljati. Citira on i Voltera (Voltaire) koji kaže: „Ako želiš da jedan narod napreduje, nauči ga kako da razmišlja.“

Prije nego što nešto kažeš i pustiš u eter, razmisli da li ćeš tim svojim postupkom doprinijeti svojoj vjeri, svom narodu i svojoj domovini. Pusti nek prenoći, jer jutro je pametnije od večeri. Razmisli dobro da li ćeš podržati ono što povećava jaz između muslimana u tvojoj domovini i tvom ummetu?

Čini mi se, a Allah najbolje zna, da mi u ovoj zemlji koju svi kao volimo na svoj način, u nekim usko-geografskim okvirima koje smo sami sebi zacrtali izgledamo kao Arap, Perzijanac, Turčin i Rimljanin koji simbolizira kršćane/hrišćane u hikaji Dželaludina Rumija. Svima njima je dat jedan dirham (marka) da zajedno kupe nešto. Međutim, belaj nastaje kada Arap zatraži ‘inab, Perzijanac angur, Turčin uzum, i Rimljanin estafil. Tražeći različite stvari, oni najprije zapodjenu svađu, a potom i kavgu. Najgore od svega pak je to što ‘inab, angur, uzum i estafil označavaju jedno te isto, a to je grožđe. Gore od toga može biti još samo to što se oni prave kao da jedni druge ne razumiju. Dakle, svi žele i trebaju isto, imaju isti cilj i isto sredstvo, ali nastaje svađa, sukob i belaj. Kada bismo mi danas čitali ove Rumijeve mudrosti sigurno bi nam pred očima bili Bošnjak, Srbin, Hrvat i neko iz reda ostalih, možda Bosanac. Svi hoće marku, svi bi grožđe i užitak, ali mora se to grožđe zvati po njihovom. I eto belaja. Ali, odakle belaj dolazi? Rumi i za to nudi rješenje. Kad bi tu bio vlasnik tajne, dragi, sto jezika znalac, da bijaše ondje, mogao bi mir im dati. Pa bi rekao: „Ja ću ovim dirhemom (markom) želje svih vas ispuniti, što želite vama dati.“ Dakle, izgleda da svi mi u Bosni i Hercegovini kao želimo isto, ali nemamo ono što stranci na engleskom jeziku zovu „know how“, tj. ne znamo kako bismo to ostvarili. Naš problem je i u tome što među nama ima puno pesimista, što mi kao znamo, a oni drugi ne znaju, neće jer su oni nevaljali, pokvareni itd. I što želimo do cilja brzopleto doći. Do cilja se dolazi samo ako se temeljito odrade pripreme, ako se sve dobro osmisli, ako se zna „know how“. Ponekad, nažalost naši problemi izviru iz našeg (ne)razumijevanja Božije riječi. Muslimani su u posljednje vrijeme, nažalost, naštancali tone knjiga u kojima ima puno hvalospjeva o slavnoj prošlosti i dosta naputaka o tome kako uništiti Ummet i rasparčati ono malo država i emirata muslimanskih što ih po svijetu ima. Kad nastupi fitnet (tj. velika smutnja), drži se džemata, veli se u hadisu Allahovog Poslanika, a.s. To znači, čuvaj svoje prije svega. Čuvaj svoj toprak i mani se uvezenih ideologija. Samo nemoj zaboraviti da oni drugi sa kojima ti valja živjeti toprak zovu otadžbinom, oni treći domovinom, kao i to da oni različito vide uređenje društveno-političkih odnosa. To je gorka pilula koju moraš progutati, inače drugog lijeka nema. I oni drugi moraju progutati istu tu pilulu. I njima je, dakle, isto. Međutim, naš je belaj u tome što će mnogi čitatelji ovih redaka kompromitirati glasovitog Rumija, tako što će zauzeti pesimističan stav pa kazati: ko će naći tako pametnog, nema takvog, što će reći da nema života sa onim drugima i tako u nedogled. Pa ipak, vrijedi pokušati.

Ako je Božiji poslanik Muhammed, a.s., kazao: „Vrjednije ti je da, uz Božiju pomoć, ukažeš na Pravi put jednom čovjeku nego sva bogatstva Ovog svijeta“, onda nam se valja potruditi da našem narodu pomognemo da prepozna duhovne vrijednosti koje su prenošene sa koljena na koljeno. Narodna izreka nek prenoći, čini mi se, da bi nam dobro došla da shvatimo pogubnost brzopletosti ili kako predlaže Al-Fasi ihatat at-tafkir.

Cjelovito zahvatanje i sagledavanje određenog pitanja ili problema moglo bi biti veoma značajno za izlazak iz naše letargije. Jer, mi obično problem sagledavamo subjektivno, jednostrano, dakle brzopleto. A svako pitanje ili problem ima više dimenzija: vjersku, nacionalnu, bosanskohercegovačku, regionalnu, međunarodnu. Zato ne piši po društvenim mrežama i ne lajkaj svašta, jer svaki čovjek je kriv za svo dobro koje nije počinio, veli spomenuti Volter. Prije nego što nešto kažeš i pustiš u eter, razmisli da li ćeš tim svojim postupkom doprinijeti svojoj vjeri, svom narodu i svojoj domovini. Pusti nek prenoći, jer jutro je pametnije od večeri. Razmisli dobro da li ćeš podržati ono što povećava jaz između muslimana (sunnija i šiija, sufija i selefija, tradicionalista i modernista) u tvojoj domovini i tvom ummetu? Ili ono što udaljava ljude jedne od drugih, komšiju od komšije? Razmisli o tome šta je tvoja domovina? Koje su njene granice? Je li ona samo tvoja? Mnogo je pitanja na koja treba potražiti odgovore. Ako ih budemo sebi postavljali, ako budemo manje egoistični i subjektivni, a malo više objektivni i društveno odgovorni, siguran sam da ćemo poslušati gornji savjet i dobro paziti da nam irtidžal at-tafkir, brzopletost u iznošenju mišljenja ne postane navika. Jer, lošu naviku je lahko steći, ali je s njom teško živjeti.