Međutim, onaj ko pažljivo prouči historijske činjenice, bez oslanjanja na izobličene transkripcije i medijske obmane, besumnje će otkriti da su takve tvrdnje netačne i da Jerusalem pripada Arapima, odnosno svim muslimanima bez obzira na nacionalnost. Zbog toga ga ne smiju prepustiti čak iako je uzurpiran u periodu prolazne slabosti koja ih je zahvatila.

Shodno brojnim vijestima i informacijama koje do nas stižu, danas neki pokušavaju okupiti tri religije (islam, kršćanstvo i judaizam), kako bi se svakoj od njih priznalo pravo nad svetom zemljom. Ovakvo nešto ne samo da odbija svaki iskreni musliman, već svaki čovjek sa objektivnim i nepristrasnim stavom u svom temeljitom istraživanju i proučavanju pitanja Jerusalema i prava nemuslimana na njega,  kao što ćemo objasniti ovdje.

Cionistički pokret svoje tvrdnje zasniva na tekstovima iz Tevrata, zatim nekim povijesnim jevrejskim spisima i zapadnjačkim dokumentima koji se uglavnom oslanjaju na Tevrat. Cionisti pokušavaju uskladiti ove spise sa historijskim činjenicama i drevnim mjestima koja se nalaze u Palestini, odnosno u Jerusalemu, ne pružajući niti jedan valjani dokaz ovakvoj teoriji.

U ovim neosnovanim tvrdnjava prednjači britanska organizacija Fond za istraživanje Palestine, koja je i osnovana s ciljem realiziranja ovakve namjere.

Još od okupacije Jerusalema 1967. godine, cionistička politika zdušno propagira pravo Jevreja na Jerusalem, smatrajući da je Rim glavni centar kršćanima, Mekka muslimanima, dok je Jerusalem još od prije tri hiljade godina vjerski i politički centar Jevreja.

Međutim, studije koje se oslanjaju na arheološka otkrića tvrde da je Jerusalem osnovan šest hiljada godina prije nove ere, a ne ukupno tri hiljade godina. 

Ovo su potvrdila praktična istraživanja koja je uradila ekspedicija arheologa sa kanadskog Univerziteta Toronto 1962. godine. Oni su izjavili da rezultati do kojih se došlo iskopinama ne pobijaju činjenice o historijskom formiranju ovog grada. Tako su izobličene predodžbe raširene u prošlosti, a oslanjale su se na Tevrat, postale netačne, odnosno krivotvorene.

Uprkos razlikama o tačnom dolasku Arapa, Kena’anaca na tlo Palestine, da li je to bilo šest ili četiri hiljade godina prije nove ere, ipak objektivne povijesne studije se slažu da su Kena’anci prvi poznati narod koji je organizirano došao sa Arapskog poluotoka i nastanio se u području Jerusalema, oformivši na početku selo, zatim grad poznat kao “grad-država”.

Jabus, napredni arapski grad

Jabusi, ogranak kena’anskog plemena, su prvi nastanili Jerusalem kojem su dali ime Jabus izgradivši u njemu civilizaciju.  Jabus je u to vrijeme bio prosperitetan grad poznat po uzgoju maslina, a stanovništvo je bilo čuveno po obradi bakra i bronze. Bili su vješti u izradi raznih predmeta od drveta, čuveni po izradi oružja i odjeće, zatim uzgoju povrća i domaćih životinja. 

Ploče sa natpisima otkrivene u Tel Amarinu u Egiptu potvrđuju da su Jabusi u području Jerusalema izgradili prosperitetnu civilizaciju. Ove ploče koje sadrže više od 350 natpisa potvrđuju jaku povezanost grada Jerusalema sa egipatskim faraonima Amenhotepom III i IV (Ahenaten).  Jedan od natpisa ukazuje na sporazum kojim se definira granica između Jerusalema i njegovih susjednih kraljevina; Šekima na sjeveru i Betlehema na jugu.

U jednom od ovih natpisa spominje se riječ “efra” što znači stranac, a odnosi se na potomstvo Jakuba a.s. Na osnovu te riječi započela su falsificiranja koja se povezuju sa jevrejskim narodom “ibra”.

Među Jabusima su se pojavili veliki kraljevi koji su izgradili tvrđave opasane zidinama od opeke. Historija bilježi da je prvi jabuski kralj bio Meliki Saduk čija vlast se protezala nad susjednim kraljevima zbog čega ga je njegov narod prozvao “prorok velikog Gospodara”.  Jabus je zbog svog položaja imao posebnu trgovačku i stratešku važnost egzistirajući kao najaktivniji kena’anski grad. Nalazio se na raskršću puteva, podignut na četiri uzvišenja i opasan zidinama.

Povijest Izraelćana u Palestini

Nekoliko stoljeća nakon podizanja kena’anske civilizacije u Palestinu dolazi Ibrahim a.s., a nakon njega u njoj su živjeli Ishak a.s i Jakub a.s., kao stranci, odnosno gosti u ovoj zemlji.

Jakub a.s, se sa sinovima iselio u Egipat u vrijeme kada je u njemu Jusuf a.s, bio kraljev ministar. Njegovi potomci su živjeli u njemu do izlaska Benu Israilćana iz Egipta oko 1350. godine p.n.e. 

Sa Musaom, a.s su prešli na Sinaj, pokušavši ući u Palestinu sa južne strane, ali su se iznenadili jakim narodom koji ju je u to vrijeme naseljavao. Zatim su došli Musau a.s, govoreći mu, kako nas Kur’an obavještava: “Idite ti i tvoj Gospodar pa se borite, a mi ćemo ovdje ostati.” 

Zbog toga ih je Uzvišeni Allah kaznio 40 godina lutanja po Sinaju. Nakon Musaove a.s. smrti ulogu vođe nad Israelćanima je preuzeo Jušea ibn Nun, koji je još kao mladić bio Musaov a.s. pratilac i saputnik. On je sa Izraelćanima prešao rijeku Jordan oko 1189. godine p.n.e, zauzevši Jerihon kojeg su, nakon što su počinili stravične zločine, do temelja spalili. Nije se spasio niko: muškarci, žene, starci, djeca, čak ni životinje. Nakon što su uništili ovaj grad, prema kazivanju Tevrata, zauzimaju još neke kena’anske gradove koje je zadesila sudbina Jerihona. 

Tadašnji kralj Jerusalema Aduni Saduk, sklopio je savez sa susjednim kraljevima, tako da Jušea ibn Nun nije uspio zauzeti Jerusalem koji je bio dobro utvrđen i opasan nepremostivim zidinama. Za vrijeme  svoje vladavine od 27 godina Jušea ibn Nun nije uspio ući u Jabus (Jerusalem).

Doba nakon Jušea ibn Nuna je poznato kao doba vođa, u njemu su Izraelci živjeli u potpunoj anarhiji. Historija ovog naroda je svjedok brojnih podjela, uslijed čega su mnogi Izraelci prihvatili vjeru Kena’anaca, a neki idolopoklonstvo. Česte podjele u njihovim redovima su bile uzrokom unutrašnjih prevrata, tako da su slijedili jednog vođu određeno vrijeme, a onda bi izvršili prevrat. Tokom ovakve anarhije Izraelci nisu osjetili slast slobode i neovisnosti.  Uz to Kena’anci su se borili protiv njih progoneći ih dugi niz godina, ne dozvolivši im ulazak u Jerusalem.

Period kratkog procvata

Nakon ovog perioda, kako navode povijesne studije oslanjajući se na otkrivene arheološke natpise, Davud a.s. i Sulejman a.s. nisu osnovali Jerusalem, već su u njega došli 2000. godina nakon njegovog osnivanja. 

Prema riječima povijesničara njihova izgradnja se svodila na rekonstrukciju već postojećeg drevnog grada. Povijesne studije eksplicitno potvrđuju da je kraljevina Sulejmana, a.s. izgrađena na temeljima kenanske civilizacije, koja je ustvari poticala sa Arapskog poluotoka.

Nakon smrti Sulejmana, a.s., oko 975. godine p.n.e., jevrejsko kraljevstvo se dijeli na kraljevinu Samiru na sjeveru sa glavnim centrom Nablisom. Ova kraljevina je egzistirala oko 250 godina, jer ju je oko 725. godine p.n.e. zauzeo ašurski kralj i nakon toga se nije obnavljala.

Druga kraljevina je bila Jehuda, na jugu, sa Jerusalemom kao centrom. Egzistirala je više nego sjeverna kraljevina, da bi je 599 godine p.n.e. uništio Nabakodonosor (Nebuhuznasar), a njene stanovnike porobio i poslao u Babilon. 

U službi perzijske okupacije

Nakon babilonskog ropstva jevrejsko potomstvo se svelo u Jerusalemu na vjersku grupicu lišenu političke egzistencije, dok su u Babilonu radili kao doušnici u službi perzijske države. Kada su Perzijanci osvojili Palestinu vratili su Jevreje iz Babilona u nju. Međutim, njihovo obitovanje u Palestini pod perzijskom upravom nije imalo političke konotacije osim što su djelovali kao saveznici perzijskog okupatora u čijem interesu su i radili. Tokom ovog perioda, u 5. stoljeću prije nove ere, Azra je napisao Tevrat. Dakle, oko šest stoljeća nakon smrti Musaa a.s. Izraelski historičar Israil Vinkelštajn navodi da je pisanje Tevrata bilo pod velikim utjecajem nesreće koja je zadesila kraljevine Samiru i Jehuda.

Rimljani okončavaju prisutnost Jevreja

Prebivanje Jevreja u Palestini je bilo beznačajno sve do pojave Jevreja Makabejaca koji podižu ustanak u kome su se uspjeli domoći vlasti nad Jerusalemom 167. godine p.n.e. Od tada počinje njihovo političko postojanje i djelovanje u Jerusalemu, a granice grada pokušavaju proširiti borbama. Međutim, 64. godine p.n.e. rimska vojska ovladava ovim gradom i uspostavlja političku vlast nad Makabejcima. 

U to doba građanski ratovi koji su se širili Rimskom imperijom proširit će se i na Siriju. Sirija i Egipat potpadaju pod vlast Antonija, poznat po vezi sa Kleopatrom, kraljicom Egipta. Antonije započinje promicati prava herodske porodice iz koje je ponikao 37. godine p.n.e.,  veliki Herodos koji je u Jerusalemu uspostavio svoju vlast  potpomognutu Rimom, a trajala je oko 33 godine.

U Jerusalemu Herodos je izgradio jevrejski hram, međutim nakon nesuglasica između Jevreja i rimske vlasti Jevreji podižu ustanak 135 godine poznat kao Barkuba, ali će u njemu biti poraženi. Nakon toga rimski imperator Adrijan naređuje da se Jevreji protjeraju iz Jerusalema i ostalih područja Palestine, tako da je u Palestini u području Nablisa ostala samo nekolicina Jevreja Samirijaca.

Hram između istine i obmane

Hram kod Jevreja zauzima centralno mjesto i prema njihovom vjerskom učenju to je najvažnija građevina za obavljanje vjerskih obreda.

On je tokom historije prošao kroz nekoliko etapa. Priča započinje legendom koja govori o načinu njegove gradnje, a završava se izmišljotinama oko načina i vremena njegove ponovne  izgradnje. Na hebrejskom jeziku hram se kaže “bajt hemkadaš“ što znači sveta kuća, odnosno “hejhal” što na većini semitskih jezika znači velika kuća ili hram, pod tim se misli božansko prebivalište. Izraelski izvori navode da je Davud, a.s., kupio zemlju od Jabusa kako bi na njoj podigao centralni hram. Izgradnju je zatim preuzeo Sulejman, a.s, i trajala je od 960-953. godine p.n.e. Zbog toga je i nazvan Sulejmanov hram ili Prvi hram. Jevreji smatraju da je Sulejman, a.s., podigao hram na mjestu na kome se nalaze današnja džamija Al-Aksa i Kubbe sahra, ali ne pružaju niti jedan valjan dokaz za takvo što. 

Na engleskom jeziku ovo uzvišenje se zove Temple mount, na hebrejskom se zove “Her habajt”, ili Brdo hrama.  Međutim, razilaženja koja su dovela do podjele Sulejmanovog, a.s,  carstva nakon  njegove smrti, zatim egzila u Babilonu, doveli su do toga da se važnost vjerskih obreda izgubila, tako da je hram još u ranom periodu izgubio svoju važnost. Njega je 586. godine porušio Nabakodonosov, a njegove svetinje prenio u Babilon. U vrijeme Perzijanaca u Palestini započinje gradnja novog hrama kojeg je proširio Herodos. Prvi hram je porušio Nabakodonosor dok su ovaj drugi hram porušili Rimljani.

Međutim treći hram je jevrejski vjerski termin kojim se ukazuje na povratak Jevreja pod vođstvom Mošea na Cion kako bi pred kraj svijeta izgradio treći hram. Jevrejsko vjersko učenje naučava da se treći hram mora izgraditi, a jevrejski rabin Moše Mejmun smatra da ovaj hram neće izgraditi ljudska ruka već da će u cijelosti biti spuštan sa neba.

Islamska vlast i povratak arapske civilizacije

Od vremena Ašura, Babilonaca, Perzijanaca, Grka i Rimljana, Arapi nisu imali političku vlast nad Jerusalemom, sve do godine 634. kada su muslimani u miru i uz odobravanje žitelja Jerusalema ponovo uspostavili svoju vlast nad ovim gradom. Općenito, broj Jevreja u Jerusalemu i Palestini je bio neznatan i to još od vremena kada ih je Adrijan protjerao 135 godine pa sve do početka 20 stoljeća.

U tom smislu je govorio Moše Montefiur, britanski Jevrej: “Kada sam došao u Palestinu 1839. godine kako bih iznašao način da se pomogne Jevrejima saznao sam da oni čine tek 2% od ukupnog broja stanovništva.” 

Početkom II svjetskog rata procenat Jevreja iznosio je 8%, zatim je tokom rata došlo do organiziranog naseljavanja, da bi u godini kataklizme 1948. godine taj procenat iznosio 30% a doprinijeli su mu valovi izbjeglica Jevreja koji su se naseljavali u Palestinu. Dakle, iz priloženog jasno se vidi da je početak jevrejskog egzistiranja u Jerusalemu započeo 2000 godina nakon osnivanja grada, odnosno nakon što su Arapi Kena’anci, porijeklom sa Arapskog poluotoka, uspostavili civilizacijske tokove u njemu. Inače,  jevrejsko egzistiranje u njemu tokom povijesti je bilo nestalno i privremeno. Njihova veza sa hramom o kojem čak nemaju ni opipljive dokaze nikada nije bila snažna i konstantna. Oni su imali vezu sa hramom samo u doba Sulejmana, a.s, a nakon njegove smrti stanovnci kraljevine Samire, u kojoj je živjelo 10 od ukupno 12 plemena, živjeli su daleko bez uspostavljene veze sa hramom koji se nalazio u to doba u kraljevini Jehuda. Očito da je do podjele dvije kraljevine došlo uslijed neslaganja i sukoba.

Politička vlast Jevreja nad Palestinom postojala je u kasnom periodu oko 75 godina, nasuprot 50 stoljeća postojanja civilizacije na ovoj zemlji. Zbog toga se imamo pravo zapitati vrlo ozbiljno: Kako oni koji su oduvijek bili privremeni stanovnici Jerusalema mogu polagati “sveta prava” na ovaj grad nasuprot onih koji su u njemu uspostavili civilizaciju; dakle Arapa bili oni muslimani ili kršćani?

Odakle nekome pravo da poziva da se priznaju sveta prava trima religijama, a da se pri tome ignoriraju neoborive povijesne činjenice?

S arapskog preveo: NERMIN OMERBAŠIĆ