Abdurrahman ibn Muhammed Ibn Haldun (1332-1406), jedan od najvećih umova islamske intelektualne tradicije i najpoznatiji po svom magnum opusu Mukaddimi,* pisao je o historiji, kulturi, društvu, civilizaciji i političkoj moći više nego bilo koji drugi muslimanski mislilac. Njegove duboke opservacije sjevernoafričkih društava, čiji je dio on bio, navele su ga da razvije interesantan koncept univerzalne historije i svjetske civilizacije.

Uz prvoklasni intelekt sa širokim interesovanjima u svim glavnim poljima znanja, Ibn Haldun je bio i mislilac i čovjek od djela. Neki ga smatraju osnivačem sociologije. Historičari se dive njegovoj mudrosti o usponu i padu velikih sila. Marksisti ga hvale zbog njegovih prodornih ideja o moći ekonomskih snaga u oblikovanju individualnih stavova i društvenih odnosa. Osmanski državnici i historičari su istraživali njegov pojam asabijja da objasne uspjehe i neuspjehe carstva tokom stoljećā. Neki ga vide kao najvećeg filozofa civilizacije. On je ličnost od ogromne koristi i trajnog značaja, bez obzira iz kojeg ugla mu priđete.

Sada, Ibn Haldun ima poruku za sve nas danas koji živimo u doba rastuće nesigurnosti i globalnog nereda. Ako je historija ikakav svjedok, a ona je glavni za Ibn Halduna, govori nam da je ključ za materijalnu i duhovnu dobrobit društva združenost i solidarnost. Ljudska bića su po prirodi politička bića u smislu da su primorani živjeti zajedno da očuvaju svoj rod, zadovolje svoje osnovne potrebe i ostvare svoj potencijal kako bi bili civilizirani. Razorne snage svojstvene ljudskoj prirodi su spregnute kada ljudi uče kako da koegzistiraju i pomažu jedni drugima. To zahtijeva niz moralnih i političkih principa oko kojih će biti ujedinjeni. Što je još važnije, ne postoji civilizacija bez metafizičke osnove. Oni koji gube svoju društvenu koheziju i grupnu solidarnost su prevaziđeni od drugih koji održavaju svoje jedinstvo, snagu i izdržljivost.

Za Ibn Halduna, najosnovnije pitanje je šta drži grupu ljudi zajedno i uvezane. Ovo je osnova svih kultura, civilizacije i političke moći ili vlasti (mulk). Bez ove osnovne komponente, nijedna grupa ljudi, pleme, klan ili veća zajednica ne mogu postići političku moć, izgraditi urbani život i sačuvati ga. Ovo je mjesto gdje upoznajemo Ibn Haldunov središnji koncept asabijje, to jeste, grupne solidarnosti i društvene združenosti. (Teškoća prevođenja ovog haldunovskog termina i raznovrsni pokušaji da se on prenese u različite jezike potvrđuje svoj glavni značaj). Asabijja je ljepilo koje povezuje grupu zajedno. Daje im moć i sposobnost da se zaštite od vanjskih agresora. Ono im omogućuje da uspostave mir i poredak među sobom. Priprema ih za izgradnju umrana, to jeste, civilizacije.

Ali, ovo je također mjesto gdje se suočavamo sa glavnom haldunovskom dilemom: kada je grupa ljudi uvezana i osnažena asabijjom, kada dostiže urbani život i postiže civilizaciju, ljudi gube svoju društvenu koheziju i osjećaj solidarnosti. Kada pojedinci počinju da uživaju u prednostima i udobnosti civiliziranog života u urbanom okruženju, oni postaju slabi, lijeni i previše ležerni da se zaštite od juriša onih koji održavaju svoje beduinske vrline i ratničke kvalitete. Samo je pitanje vremena prije nego ih prevaziđu drugi.

U haldunovskoj paradigmi, cijena civilizacije je gubitak društvene kohezije, grupne solidarnosti i plemenitih osobina koje dolaze sa njima. Oni koji gube svoju asabijju također gube svoju esalu, to jeste, plemenitost. Ovo postaje opetovana tema, vječiti društveni ciklus u kojem plemena, narodi, države i carstva rastu i padaju. Ibn Haldun je smatrao da je životni vijek takvog ciklusa otprilike četiri generacije, to jeste, malo više od jednog stoljeća. On je također vjerovao da je najbitnija osnova društvene združenosti srodstvo. Ne postoji jača i održivija veza koja veže ljude zajedno. Niko se neće usuditi napasti one koji imaju jake srodničke veze. Ali, oni gube svoj osjećaj srodstva kada postanu stanovnici grada i urbanizirano-civilizirani pojedinci. Ibn Haldun ne vidi izlaz iz ove zagonetke: postižete moć, urbani život i civilizaciju kroz svoju asabijju; ali kada počnete uživati u prednostima sjedilačkog i civiliziranog života, gubite svoju koheziju.

Jasno, ova haldunovska teorija ima smisla u malim grupama kao što su plemena, ali zaostaje u objašnjenju većih društvenih jedinica i kako one dolaze zajedno da uspostave dugogodišnje države i carstva. Njegova teorija je dalje osporena složenostima modernog svijeta u kojemu živimo. Dakle, šta da radimo? Odbaciti njegovu teoriju kao isuviše mikro-baziranu, plemensku i zastarjelu?

Odgovor je ne. Dokle god trebamo nastaviti problematizirati njegovu ideju društvene združenosti i grupne solidarnosti na osnovu srodstva i plemenskih veza, tako trebamo preraditi i protegnuti njegove analize da razumijemo ključna pitanja kohezije, urbanizacije i civilizacije u većim urbanim i globalnim okolnostima. To je hitan zadatak, posebno za savremeni muslimanski svijet koji pati od nedostatka i društvene združenosti i civilizacijskog jedinstva. Neuspješne i slabe države, nedržavni akteri, tribalizam, sektaštvo, etnički nacionalizam i niz drugih problema lišavaju muslimanska društva bilo kakvog ljepila koje će ih zaštititi od agresorā i realizirati njihove intelektualne i materijalne resurse zarad kulture i civilizacije.

Ibn Haldunov koncept društvene kohezije i kolektivne solidarnosti se odnosi na ono što Kur'an kaže u suri el-Enfal, 46. ajetu: I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih. Kada pripadnici iste grupe ili nacije počinju da se zavađaju jedni s drugima na destruktivne načine, oni gube svoj vjetar, to jeste, svoju snagu i posustaju u svakom aspektu života.

Krajnje je vrijeme za savremena muslimanska društva da čitaju Ibn Halduna u svjetlu njihove trenutne neprilike. Održavanje i društvene kohezije i urbane civilizacije može biti herkulovski zadatak. Ali, to je izazov koji mora biti ispunjen da savlada mnoge naše moderne bolesti.

Orginalan tekst

Preveo: Haris Dubravac

* Za Mukaddimu, Arnold J. Toynbee veli: Mukaddima je najveće djelo svoje vrste koje je ikada dosad stvorio jedan um bilo kada ili bilo gdje! Ovo genijalno djelo je preveo veliki bošnjački filolog i arabista rahmetli dr. Teufik Muftić na bosanski jezik, izišlo je u El-Kalemovom izdanju: Ibn Haldun, Muqaddima, s arapskog preveo: Teufik Muftić, El-Kalem, Sarajevo, 2007., 2 sv. (1277 str.) – prim. prev.