Nijedno se ime s toliko ljubavi i pažnje ne spominje među ljudima kao što se svakodnevno i u različitim prigodama među muslimanima spominje ime poslanika islama Muhammeda, a.s. U pozivu na molitvu, učeći ezane sa stotina hiljada vitkih minareta diljem zemaljske kugle izgovarajući Ešhedu enne Muhammeden resullulah, muslimani pet puta na dan posvjedočuju Muhammedovo, a.s., poslanstvo, odnosno potvrđuju svoje uvjerenje da je upravo njega Stvoritelj svjetova odabrao kao svog posljednjeg vjerovjesnika. I tokom samih molitvi muslimani ga blagosiljaju, odnosno kad god čuju ili pročitaju njegovo časno ime, obavezno izgovore i njemu namijene riječi mira i spasa smatrajući to Bogu dragim djelom. Iako muslimani vole Muhammeda, a.s., više nego i svoje najbliže, oni ga ne obožavaju niti mu pridodaju i najmanje atribute božanstvenosti. (Mešić 2012)

Nažalost, Muhammed, a.s., više je od hiljadu godina u različitim napisima i umjetničkim izražajima zapadnih pisaca, svećenika i umjetnika, a u današnje vrijeme novinara i političara, bio klevetan kao antikrist, apostat, „neko ko je donio rat i krivovjerje“. Previše je bilo i onih koji su svoje intelektualne potencijale i vičnosti peru iskoristili kako bi pokušali ocrnjeti i diskreditirati Muhammeda, a.s., te kod čitalaca nemuslimana izazvati zgražanje i mržnju prema Allahovu Poslaniku. (Mešić 2012)

Važnost i cilj teme diplomskog rada jest izučavanje, proučavanje i postupanje prema primjeru Poslanika, a.s., koji je čak i prema neprijateljima islama bio blag i miroljubiv, zagovarajući dijalog na najljepši način. Zadaci rada su, prema tome, pronaći, prvenstveno u Kur'anu Časnom, ali i u Bibliji, Sunnetu i ostalim tekstovima dokaze o tome da je Muhammed, a.s., bio daleko od toga da zagovara bilo kakvu vrstu nasilja, rata, netrpeljivosti prema bilo kome, pa tako i prema nemuslimanima.

Jedna od naučnih metoda koje su korištene u ovom diplomskom radu je tekstualna analiza, koja se odnosi na pojedine dijelove Kur'ana Časnog, ali i Biblije, u dijelovima koji se odnose na druge religije. Premda se uglavnom predstavljaju pojedini dijelovi, koji se dovode u kontekst određenih činjenica, na pojedinim mjestima citati se i analiziraju, mada ne u klasičnom smislu – u cilju provjeravanja autentičnosti teksta, valjanosti tumačenja i tačnosti činjenica o kojima tekst govori (mada ima i tih dijelova) – nego više u smislu potvrde navedenih zaključaka, ili čak njihovih glavnih argumenata. (Karčić 2011)

Ipak, glavna metoda u ovom radu je komparativna metoda, a zasniva se na poređenju tekstova različitih autora, radi utvrđivanja njihovih sličnosti i razlika, njihovog objašnjenja, klasifikacije i, eventualno, ocjene. Usto, za prikupljanje podataka obilato je korištena i metoda bibliotečkog istraživanja, koja podrazumijeva brzo i efikasno pronalaženje relevantnih informacija u bibliotečkim zbirkama i resursima, a uključuje različite tehnike kao što su bibliografsko istraživanje, kompjutersko istraživanje, istraživanje prema predmetu, sistematsko pretraživanje, pretraživanje prema ključnim riječima, pretraživanje prema citatima i sl. (Karčić 2011)

Molim Uzvišenog Stvoritelja da nagradi mog mentora uvaženog prof. dr. Izeta Terzića, kao i ostale članove komisije, koji su svojim nesebičnim i nadasve konstruktivnim savjetima doprinijeli kvaliteti ovog rada.

2. ŽIVOT MUHAMMEDA, A.S., DO POSLANIČKE MISIJE

2.1. PORIJEKLO MUHAMMEDA, A.S.

Porijeklo Resulullaha, a.s., svrstano je u tri vremenska perioda. Prvi je dio priznat kao tačan od svih poznatih autora Sira. Tu se spominje porijeklo Resulullaha, a.s., do Adnana. Drugi dio vezan je za uzlaznu lozu porijekla Resulullaha, a.s., od Adnana pa do Ibrahima, a.s. Tu ima i nekih razmimoilaženja. Treći dio se odnosi na porijeklo vezano od Ibrahima, a.s., pa sve do Adema, a.s. U ovome posljednjem stepenu loze ima podataka kojima se ne može sa sigurnošću vjerovati. (Resulullahovo... 2008)

Allahov Poslanik Muhammed, a.s., neka je mir s njim i njegovom časnom porodicom, rođen je u Meki, u godini kada je Abraha ibn el-Ašram, etiopski vladar Jemena hrišćanske vjeroispovijesti, poslao pohod na Meku kako bi uništio Kabu. (Porijeklo... 2012) Ta godina je nazvana „godinom slona“ 'âmu-l-fîl, jer je vođa pohoda jahao na slonu, životinji koju Arapi nisu nikada prije toga vidjeli. Osvajači su u Kur’anu nazvani ljudima slona, ashâbu-l-fîl, koji su uništeni Božijim gnjevom: Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio? (Al-Fil, 1-5) (Husein, 2011: 10)

2.2. DJETINJSTVO I MLADENAŠTVO

U ovom je periodu o Muhammedu, a.s, vodila brigu jedna dobra žena Halima. Djetinjstvo je provodio u igri, ali je njegovo djetinjstvo obilježio jedan događaj kojeg povjesničari nerijetko ističu. O njegovoj adolescentskoj dobi nema dostatnih podataka, bavio se trgovinom, čuvajući ovce. Kao stasit i lijep dječak nekoliko je puta pokušao prisustvovati poganskim običajima prinošenja žrtve, ali bi svaki put na neobičan način nečim bio spriječen. Svako je uživao u njegovom društvu, bio je gospodin najljepših manira, ali i siromašan pa to odbijaše potencijalne mladenke. Kao član viteškog udruženja koje je brinulo i djelovalo sa ciljem zaštite nemoćnih i udovica, poželio je osnovati vlastitu obitelj. Bio je primjer poštenja, povjerljivosti, sklon trgovini i tako je dopro do lijepe udovice Hatidže, r.a. Muhammed, a.s., je i prije Objave obožavao Jednoga Boga. Muhammed, a.s., pripadao je odabranim ljudima koji su nastojali obožavati Boga slično Židovima i kršćanima, pritom nikada ne prihvaćajući njihov vjerski nauk.

On je bio Kur'an koji je hodao ulicama Mekke. On je poslanik koji je donio vjeru Svetog mira, a ne Svetog rata. Bio je brižni muž. Bio je trgovac-biznismen, ali ne onaj koji vara, već pošteno zarađuje, koji svojim radnicima ne uskraćuje zaradu, već im je isplaćuje prije nego što se znoj njihovog rada osuši. Bio je otac, pun ljubavi i suosjećanja spram svog evlada, odgajajući ih svojim primjerom. Bio je pravedni i odgovorni vođa, ali tu poziciju nije koristio radi privilegije ili bogaćenja. Bio je prijatelj, pravi i iskreni, a ne onaj koji ostavlja na cjedilu. Cijenio je čovjeka, bez obzira na to je li bio slijepac, siromah ili bogataš, pastir ili obrazovani pjesnik. Ovakav je živio i prije Poslaničkog ogrtača kojeg je obukao u 40. godini života. (Kovač 2015) Zbog toga je mogao prenijeti Objavu i pokazati kako se primjenjuje u praksi. Zato je Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., uzor cijelom ljudskom rodu. I zato smo ga dužni slijediti. (Alili, 2016: 7)

2.3. POČETAK POSLANIČKE MISIJE

Godine 611. računajući vrijeme po rođenju Božjeg poslanika Isa, a.s., Muhammed, a.s., je imao četrdeset godina i šest mjeseci. Tih je godina Muhammed, a.s., osjećao potrebu da se osamljuje, da bar neko vrijeme provede odvojen od svakodnevnih događaja. Odlazio bi u pećinu Hira nedaleko od Mekke. Tamo je znao ostati i po nekoliko dana. Razmišljao je o životu i svijetu, o ljudima, o nebu, tajnama života i smrti. I jednog dana, te davne 611. godine, sklonio se Muhammed, a.s., u tišinu pećine Hira. Iznenada zapuše silovit vjetar. Bio je toliko snažan da se činilo kako nosi kamenje i pomjera stijenje. Kao da se čitava pustinja pretvorila u nemirno more, a pećina Hira poput broda počela tonuti među njenim visokim, pješčanim valovima. Zanijet u duboke misli Muhammedu, a.s,. se učini da je zadrijemao. Kroz sklopljene očne kapke iznenada ga trgnu jak bljesak svjetlosti kao kad sunce tek grane. Začuđen, Muhammed, a.s., otvori oči. Začu se žestok prasak. Uplašeno se osvrtao lijevo i desno. Pogleda u stijenje pred sobom i iznad sebe. Ali, sve je bilo mirno. Ništa se nije micalo. Odakle su onda dolazili ti tutnji i bljesci maločas? Šta se to dešavalo? Pitao se Muhammed, a.s. Pogleda k nebu. I gore, u dubokom plavetnilu, ugleda pojavu kojoj nije mogao odrediti lik. Zastade mu dah. Tad začu glas, snažan i prodoran: Čitaj u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna. (Al-'Alaq, 1-5) (Omerbašić, 2010: 7)

Nakon objave prvih kur'anskih ajeta Muhammed, a.s., živio je u iščekivanju ponovnog dolaska meleka Džibrila. Intenzivno je razmišljao o svim detaljima prvoga susreta sa najodabranijim poslanikom i Riječima koje će zauvijek zaokupiti njegove misli te se u njegovo srce duboko kao u kakvu stijenu uklesati. Osjećaji i stanje njegova duha mijenjali su se: od osjećaja neopisive ljepote zbog Riječi koje su plijenile i smirivale njegovo srce i um do stalnog propitivanja što će se dalje s njim događati. Napinjući svoje čisto biće, pokušavao je u mislima, svojom plemenitom dušom dozvati Džibrila da ga ponovo posjeti. Pokriven, „tiho“ je molio Allaha, dž.š., da ga ne napušta, da se ne ljuti na njega, da ga ne „mrzi“. Muhammed, a.s., neprestano se preispitivao da nije kakvu grešku učinio, da nije nečim Allahovu, dž.š., milost od sebe udaljio nakon što mu je ona jasno upućena.^[1]

Iz noći u noć, iz sata u sat, strah se intenzivno pojačavao. Muhammed, a.s., u tim trenucima reagira kao čovjek koji se boji, koji strahuje, kao što će mnogo puta u svom poslaničkom životu reagirati i time pokazati da se nikada nije izdigao iznad običnog, normalnog čovjeka koji živi svakodnevnicu. Svrha ove stroge discipline, kako piše Muhammed Hamidullah, ticala se očišćenja Poslanikove duše i uklanjanja i najmanjih mrlja s nje, uklanjanja svih ovozemaljskih interesa i pripreme poslanikova bića da svakom kretnjom, svakom riječju, svakom željom izražava samo Božansku volju.^[2]

Kad je Muhammed, a.s., konačno shvatio da svoju volju mora potčiniti samo Božanskoj volji, ponovo mu se poče objavljivati. Časni Džibril dostavi mu ajete sure Al-Muddattir, u prijevodu „Pokriveni“, i Ad-Duha, u prijevodu „Jutro“, koji označiše nastavak objavljivanja Kur'ana. Nastavak Objave oslobodio je Muhammeda, a.s., velikog straha i nedoumice.^[3]

Nakon dolaska Muhammeda kao Božijeg poslanika, Kur'an u nekoliko navrata ukazuje na grupu ljudi, za koju kaže: Kao i njima, Mi tebi objavljujemo Knjigu, a neki od onih kojima smo već dali Knjigu – i u ovu vjeruju, a i od ovih neki u nju vjeruju, a dokaze Naše samo nevjernici osporavaju. (Al-Ankabut, 47) Ovo jasno pokazuje da su neki Jevreji, kršćani ili judeo-kršćani gajili mesijanske nade i ohrabrili poslanika Muhammeda u njegovoj misiji. Zapravo, Kur'an izvrgava ruglu pagane Mekke govoreći da je svejedno jesu li ili nisu povjerovali u Kur'an (ili Poslanika) jer: kojima smo već dali Knjigu – i u ovu vjeruju.^[4]

Iz Kur'ana se se posve jasno vidi da je od početka do kraja svoje poslaničke karijere poslanik Muhammed, a.s., bio apsolutno uvjeren u Božansku narav ranije objavljenih dokumenata Otkrovenja i u božansku narav poslanstva nositelja tih dokumenata. Zato je bez trunke oklijevanja Muhammed, a.s., priznao da su Abraham/Ibrahim, Mojsije/Musa, Isus/Isa i druge starozavjetne i novozavjetne vjerske ličnosti bili izvorni poslanici, baš kao i on sam. Ovo prihvatanje je bez sumnje bilo osnaženo kad su neki sljedbenici tih ranijih religija priznali Muhmmeda, a.s., kao istinskog poslanika i priznali Kur'an kao objavljenu Knjigu. Na temelju ovoga vidimo da je lažno stanovište rašireno među zapadnim islamolozima (prvotno objavljeno od rodonačelnika zapadnih proučavanja islama kao što je Snouck Hurgronje) kako je u Mekki poslanik Muhammed, a.s., bio potpuno svjestan da on Arapima daje to što su Mojsije i Isus prethodno dali svojim vlastitim zajednicama te da je tek u Medini gdje su Jevreji odbili da ga priznaju Božijim Poslanikom on utemeljio muslimansku zajednicu kao odvojenu od Jevreja i Kršćana. (Hourgronje, 1916: 37)

Poslanik, a.s., je bio obavezan da proglasi u Kur'anu da on ne samo da vjeruje u Toru (Tevrat) i Evanđelje (Indžil) već i: Ja vjerujem u sve Knjige koje je Allah objavio! (Aš-Šura, 15) Razlog tome je što je Božansko vodstvo univerzalno i nije ograničeno na bilo koji narod ili narode: I nema nijednog naroda, a da k njemu došao nije onaj koji opominje (Fatir, 24) i: A svaki narod uputitelja je imao (Ar-Ra'd, 13). Zapravo, riječ „Knjiga“ često se koristi u Kur'anu bez ukazivanja na bilo koju specifičnu objavljenu knjigu, već kao rodni pojam koji označava ukupnost Božijih objava.^[5] Ako Muhammed, a.s., i njegovi sljedbenici vjeruju u sve poslanike, svi ljudi također bez razlike moraju vjerovati u njega. Poslanik, a.s., je u poznom mekanskom razdoblju objave postao svjesniji da ga Jevreji i kršćani neće vjerovati niti će se Jevreji i kršćani među sobom priznati. Muslimani se opominju da se ne dijele u stranke. Upravo se na ovoj tački vjera Muhammedova, a.s., opisuje kao „ispravna“ i „prava“, vjera hanifa i povezuje i poistovjećuje s Abrahamovom/Ibrahimovom vjerom. A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: „Učiniću da ti budeš ljudima u vjeri uzor!“ – „I neke moje potomke!“ – zamoli on. – „Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike“ – kaza On. (Al-Baqara, 124)

3. POSLANIK, A.S., U IZVORIMA ŽIDOVA

Benu Israil je narod o kome Kur’an s razlogom najviše govori. To je narod kojem je Allah Sam poslao najviše poslanika koje su, nažalost, ili ubijali, ili ih u laž ugonili: Mi smo od sinova Israilovih zavjet uzeli i poslanike im slali. Kad kod bi im koji poslanik donio ono što nije godilo dušama njihovim, jedne su u laž utjerivali, a druge ubijali. (Al-Ma'ide, 70) Oni su narod koji je vidio toliko jasnih i nedvosmislenih Allahovih znakova i čuda koja u tom broju nije vidio niti jedan narod mimo njih. (Durmić, 2014)

Imam Taberi u svome Tefsiru bilježi predaju od Ibn Abbasa, r.a., (7/441) da je Ebu Bekr, r.a., jedne prilike prišao skupini Jevreja okupljenih oko jednog čovjeka po imenu Finhas, koji je bio vrlo učen i priznat u njihovoj vjeri, pa mu je Ebu Bekr, r.a., rekao: „Teško se tebi, Finhas! Boj se Allaha i primi islam! Tako mi Allaha, ti sigurno znaš da je Muhammed, s.a.v.s., Allahov poslanik koji vam je došao sa istinom od Allaha, a njegov opis nalazite u Tevratu i Indžilu!“ Na to mu Finhas reče: „O Ebu Bekre! Allahom se kunem da mi za Njim nemamo nikakve potrebe, već On treba nas! Mi nećemo tražiti od Njega onako kako On traži od nas. Mi smo o Njemu neovisni, a da je On neovisan o nama, ne bi od nas tražio pozajmicu (misleći na kur’anske ajete u kojima Allah potiče vjernike da udjeljuju milostinju na Njegovom putu)“. Čuvši ove grozne riječi, Ebu Bekr, r.a., ošamario je Finhasa, na što se on požalio Muhammedu, s.a.v.s, a kada je Ebu Bekr, r.a., Poslaniku, s.a.v.s., ispričao šta je Finhas rekao, on je istog trena to porekao rekavši da Ebu Bekr laže. Tada je Allah objavio: Allah je čuo riječi onih koji su rekli: „Allah je siromašan, a mi smo bogati!“ Naredićemo Mi da se pribilježi ono što su oni rekli, kao i što su, ni krive ni dužne, vjerovjesnike ubijali, i reći ćemo: „Iskusite patnju u ognju... (Ali 'Imran, 181) (Durmić, 2014)

I u predislamskom periodu Jevreji su trpjeli velike neugodnosti i teror od strane tadašnjih Arapa idolopoklonika koji su ih na razne načine ponižavali i ugnjetavali. U nemogućnosti da im na teror i nepravdu uzvrate na bilo kakav konkretan način, prijetili su im dolaskom poslanika čiji je dolazak u Tevratu najavio Musa, a.s., pa su Arapima iz plemena Evs i Hazredž govorili: „Pred Sudnji dan, doći će nam poslanik uz čiju pomoć ćemo vas ubijati na način kako je pobijen narod Ad i Irem.“ Rekao je Ebul-Alije: „Jevreji su se nadali pomoći od Muhammeda, s.a.v.s., u borbi protiv Arapa mnogobožaca pa su govorili: ‘Gospodaru naš, pošalji nam poslanika koji nam je opisan i kojeg nalazimo zapisanog u našim knjigama, kako bismo kaznili idolopoklonike i poubijali ih.’ Kada je Allah poslao Muhammeda, s.a.v.s., i oni vidjeli da nije iz njihove loze, zanijekali su ga iz zavisti prema Arapima, iako su vrlo dobro znali da je on Allahov poslanik.“ (Tefsir Ibn Kesir, 1/119) U povodu ovog događaja Allah je objavio: A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje kao istinu Knjigu koju imaju oni – a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili - i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju,i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo! (Al-Baqara, 89) (Durmić, 2014)

Postoje mnogobrojne predaje koje upućuju na to da su Jevreji očekivali dolazak Muhammeda, s.a.v.s., i da su do u detalje znali kako će izgledati i iz kojeg pravca će se pojaviti. Od Seleme ibn Selame ibn Vakša, r.a., koji je bio učesnik Bedra, prenosi se da je rekao: „Imali smo komšiju Jevreja koji je potjecao iz plemena Benu Abdul-Ešhel, pa je jednog dana izašao iz svoje kuće te se pridružio sijelu svojih suplemenika, a to se desilo u vremenu malo prije nego će se pojaviti Muhammed, s.a.v.s. Tada sam bio najmlađi među svim tim ljudima. Na sebi sam imao ogrtač na koji sam legao ispružen u dvorištu svoje kuće. Tada je ovaj Jevrej počeo govoriti o proživljenju nakon smrti i Sudnjem danu, polaganju računa, Mizanu – vagi dobrih djela, i o Džennetu i Džehennemu, pa reče: ‘To će (kazna u Vatri) zadesiti mnogobošce idolopoklonike koji ne vjeruju da će nakon smrti biti proživljeni.’“ (Durmić, 2014)

Nakon što su ga tadašnji mušrici, koji inače nisu vjerovali u proživljenje, začuđeno priupitali o tome, a on im opet priprijetio vatrom džehennemskom, upitali su ga šta je dokaz i znak da on istinu govori. On im tada reče: „Poslanik koji će se pojaviti odavde, pa je pokazao rukom u pravcu Mekke i Jemena.“ Kada su ga upitali kada će se pojaviti taj poslanik, on reče: „Ako ovaj mladić poživi (pokazujući na Selemu, r.a.), dočekat će ga.“ Kaže dalje Seleme, r.a.: „Tako mi Allaha, nije prošlo mnogo vremena pa je Allah poslao Svoga Poslanika, a ovaj Jevrej je još uvijek bio živ i među nama. Mi smo u Poslanika povjerovali, a on nije iz mržnje i zavisti, pa smo mu rekli: „Teško tebi, čovječe! Zar nam nisi rekao ono što si rekao?!“ „Jesam, ali to nije on“, reče.” (Ahmed, br. 15785. Hejsemi za lanac prenosilaca kaže da je prihvatljiv. Vidjeti Medžmeuzzevaid, 8/230.) (Durmić, 2014)

Još jasniji je sljedeći primjer. Pripovijeda Poslanikova supruga Safija, r.a., čiji je otac bio ugledni medinski Jevrej, da su nakon što je Muhammed, s.a.v.s., došao nadomak Medine i odsjeo u Kubau, njen otac Hujjej b. Ahtab i njegov brat Ebu Jasir b. Ahtab, u ranu zoru otišli da vide Muhammeda, s.a.v.s., i da s njime porazgovaraju. Nakon što su se u sumrak vratili od njega, izgledali su jadno, bijedno i sumorno, a na Safiju, r.a., koju su jako voljeli, uopće nisu obratili pažnju, što je bilo suprotno njihovom običaju. Tada je čula svoga amidžu Ebu Jasira kako pita njenog oca: „Je li to on?“ Hujjej odgovori: „Jeste, tako mi Allaha!“ Ebu Jasir priupita: „U potpunosti si ga prepoznao po osobinama i opisu?“ „Da“, reče Hujjej. „Kako ćeš postupiti prema njemu?“, opet upita Ebu Jasir. „Tako mi Allaha, bit ću mu neprijatelj dok god budem živ!“, odgovori Hujjej. (Delailun-nubuvve od Bejhekijja, 2/403) (Durmić, 2014)

Samo su rijetki Jevreji povjerovali u poslanstvo Muhammeda, s.a.v.s., od kojih je svakako najpoznatiji Abdullah b. Selam, r.a., kome je Poslanik, s.a.v.s., rekao da će umrijeti na istini i da je od stanovnika Dženneta. Većina njih odbila je svaku pomisao da slijedi posljednjeg Allahovog Poslanika te se tako spasi na ovom i budućem svijetu. Izabrali su mržnju, neprijateljstvo i spletkarenje do Sudnjega dana. Svaki ugovor koji bi potpisali s Poslanikom, s.a.v.s., prekršili bi, svako obećanje koje bi mu dali, ne bi ispunili, a u nekoliko navrata pokušali su i da ubiju Muhammeda, s.a.v.s., a sve to iz zavisti i mržnje jer nije bio Jevrej! Nažalost, njihova mržnja prema Poslaniku, s.a.v.s., nije prestala njegovim preseljenjem na ahiret. U nemogućnosti da i dalje Muhammedu, s.a.v.s., fizički nanose neugodnosti poput svojih predaka, oni danas mržnju nastavljaju ispoljavati na sljedbenicima Muhammeda, s.a.v.s. Kako se spomenuti Hujjej zavjetovao na neprijateljstvo prema Muhammedu, s.a.v.s., do smrti, i većina današnjih Jevreja kao da se zavjetovala na mržnju i neprijateljstvo prema muslimanima dok ih god ima. (Durmić, 2014)

U Tevratu piše: „Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti.“ (Biblija, Ponovljeni zakon (18): 18) Nadalje, također piše: „Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer; tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom. (...) Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!“ (Biblija, Ponovljeni zakon (18): 10-15) (El-Mutajra 2011: 15)

Muslimani često govore o Jevrejima kao svojim rođacima, jer je Ibrahim, a.s., zajednički djed Muhammeda, a.s., preko Ismaila, a.s., i Israila (Jakova/Jakuba) i njegovih potomaka, preko Izaka/Ishaka. Navest ćemo neke primjere: (Hathout 2014)

O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario i toga što sam vas nad ostalim ljudima bio uzdigao; i bojte se Dana kada niko ni za koga neće moći ništa učiniti, kada se ničiji zagovor neće prihvatiti, kada se ni od koga otkup neće primiti i kada im niko neće u pomoć priteći; i kada smo vas od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas najgorim mukama mučili: mušku vam djecu klali a žensku u životu ostavljali; – a to vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg – i kada smo zbog vas more rastavili i vas izbavili, a faraonove ljude, na oči vaše, potopili; i kada smo Musau četrdeset noći obećanje ispunjavali, vi ste, u njegovu odsustvu, sami sebi čineći nepravdu, tele obožavati počeli. Zatim smo vam, i poslije toga, oprostili da biste zahvalni bili... (Al-Baqara, 47-52) (Hathout 2014)

I Mi smo sinove Israilove u lijep predjel naselili i ukusnom hranom ih opskrbili, i tek kad im je došlo pravo saznanje, oni su se u mišljenju razišli. A Gospodar tvoj će im, sigurno, na Sudnjem danu presuditi u onom u čemu su se razilazili. (Junus, 93) (Hathout 2014)

Islam ne prihvata koncept odabranog naroda. Bog Svevišnji kaže u Kur'anu: O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (Al-Hugurat, 13) (Hathout 2014)

Uzvišeni je o tome rekao: on je spomenut u knjigama poslanika prijašnjih... (Aš-Šu'ara, 196) Imam El-Kurtubi, Allah mu se smilovao, komentirajući ovaj ajet, kazao je: „tj. nagovještaj njegovog dolaska nalazi se u prijašnjim knjigama, odnosno, u knjigama vjerovjesnika. Neki su kazali: ‘Muhammed, s.a.v.s., spomenut je u prijašnjim knjigama, kao što to Uzvišeni kaže: ...onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze... (Al-'Araf, 157)“ (El-Mutajri, 2011: 13)

Uzvišeni je rekao o poslanicima: Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo - na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača - da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku. (Al-Fath, 29) (El-Mutajri, 2011: 13–14)

Prenosi se od Ataa ibn Jesara: „Susreo sam Abdullaha ibn Amra ibn El-Asa, r.a., i rekao mu: ‘Obavijesti me o svojstvu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, u Tevratu!’ ‘Hoću’, odgovorio je. ‘On je, tako mi Allaha, u Tevratu opisan s nekim svojim atributima iz Kur'ana, kao: O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje... (Al-Ahzab, 45) Zaštitniče nepismenih, ti si Moj rob i Moj poslanik. Dao sam ti ime Mutevekkil (onaj koji se oslanja na Allaha). Onaj koji nije grub i osoran, koji ne galami po trgovima, koji na zlo ne vraća zlim, nego oprašta i pokriva uvrede. Allah ga neće uzeti Sebi dok ne ispravi iskrivljenu vjeru i dok ljudi ne budu govorili: Nema istinskog božanstva osim Allaha, i njome im otvori slijepe oči, gluhe uši i oklopljena srca.’“ (El-Buhari, 2018) Imam Ahmed još je dodao: „Rekao je Ata: Sreo sam Ka'ba i upitao ga o ovome, pa mi je sve u riječ isto kazao, osim što je Ka'b dodao svoje riječi: „Slijepe oči, gluhe uši i oklopljena srca.“ (Ahmed u svom „Musnedu’’, broj 22981, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca. Šejh Albani je ovo predanje ocijenio vjerodostojnim u djelu „Silsiletus-sahiha“, u sedmom tomu, pod brojem 3269.) (El-Mutajri, 2011: 15-16)

U samirijskom primjerku Тоra izdatom 1851. kaže se da је Paran u Hidžazu: „Nastanio se u Paranu koji se nalazi u Hidžazu.“ (Bajić, 2013a: 13) Hidžaz је područje Mekke i Medine. Stoga su neka jevrejska plemena, poput: Benu Nadir, Benu Kajnuk'a i Benu·Kurejza nastanila ovo područje u iščekivanju poslanika. (Kanurić 2010: 16)

Prenosi se od Ebu Sahre el-Ukajlija: „Neki čovjek, beduin, rekao mi je: ‘Za vrijeme života Allahovog Poslanika, s.a.v.s., donio sam neku robu u Medinu. Kada sam završio sa prodajom, rekoh: Pronaći ću tog čovjeka i saslušat ću šta to govori! Reče: ‘Susreo sam ga dok je hodao zajedno sa Ebu Bekrom i Omerom, pa sam ih slijedio sve dok nisu došli do nekog čovjeka, Jevrejina, koji je otvorio Tevrat i iz njega čitao, te se tako tješio zbog svoga najboljeg i najljepšeg djeteta koje mu je bilo na samrti. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao: 'Zaklinjem te Onim koji je Tevrat objavio, da li se u toj tvojoj knjizi nalaze moje osobine i mjesto mog pojavljivanja?' On odmahnu glavom, negirajući na njegov upit. Tad mu sin reče: 'Da, tako mi Onoga koji je objavio Tevrat! Mi doista nailazimo u našoj knjizi na tvoj opis i opis mjesta gdje ćeš se pojaviti. Svjedočim da nema istinskog božanstva osim Allaha i da si ti Allahov poslanik.' Reče: 'Udaljite Jevreje od ovoga vašeg brata. Zatim je preuzeo obavezu njegovog opremanja i umotavanja u ćefine, te mu je klanjao dženazu.'’“ (Ahmed u svom Musnedu', broj 22981, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca. Šejh Albani je ovo predanje ocijenio vjerodostojnim u djelu „Silsiletus-sahiha“, u sedmom tomu, pod brojem 3269) (Bajić, 2013a: 16) Dakle, sjaj sa gоrе Раrаn је Muhammed, s.a.v.s, koji se rodio u Mekki i tu mu је Allah poslao objavu i učinio ga poslanikom. (Kanurić 2010: 16)

            Dalje stoji da је Allah rеkао Musau, a.s.: „Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću svoje riječi u njegova usta da im kaže sve što mu zapovjedim. A ne bude li tko poslušao mojih riječi što ih prorok bude govorio u moje ime, taj će odgovarati preda mnom.“ (Biblija, Ponovljeni zakon (18): 18-19) Ovaj opis se primjenjuje samo na Muhammeda, s.a.v.s., јеr na to upućuje više dokaza: „Između njihove brаćе“: Kо su braća sinova Israila, Jevreja? Jevreji vode porijeklo od lshaka, sina Ibrahima, a.s., а Аrарi vode porijeklo od Ismaila, brata Ishakovog, ра је tako najavljenji poslanik arapskog roda. „Kао što si ti“, tj. Musa, а Muhammed је poput Musaa poslan sa zasebnom knjigom i novim zakonom koji derogira prethodne i poslan је narodu koji mu је biо pokoran. Dok је Isa slijedio Musaov zakon, а njegov narod, Jevreji, nisu mu se pokorili. „Stavit ću Svoje riječi u njegova usta“: Silazit ćе mu objava, а neće znati čitati i pisati nego ćе samo Allahov govor koji mu se objavljuje pamtiti u svojim prsima i prenositi. Zato nalazimo u časnom Kur'anu na mnogo mjesta da Allah kaže Muhammedu, s.a.v.s.: Kul! (Reci!) Kао na primjer: Kul·huvallahu ehad (Reci: Оn је јеdаn!). (Bajić, 2013a: 16–17)

I pretposljednji Poslanik Isa, a.s., zahtijevao od svojih pomagača havarijjuna/apostola te ostalih koji su povjerovali u njegovo poslanstvo da sačuvaju znanje o dolasku posljednjeg Božjeg Poslanika, različito označavanog i imenovanog u glavnim svetim knjigama i raznovrsnim duhovnim tradicijama. Isa, a.s., ga je, kako to Kur’an govori, častio imenom Ahmed: A kada Isa, sin Merjemin, reče: „O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći“ – i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: „Ovo je prava vradžbina!“ (As-Saff, 6) Tadašnji Židovi nisu uopće (po)vjerovali u poslanstvo Isaa, a.s., iako je pripadao židovskom narodu. Muhammed, a.s., je radosna vijest brata njegova Isaa, a.s. (Mešić 2014)

Poslanik, a.s., je kazao: „Ja imam više imena: ja sam Muhammed i Ahmed, ja sam el-Mahi – kojim Allah,dž.š., briše nevjerstvo, ja sam i el-Hašir, prvi koji će biti oživljen i poslije koga će ljudi biti oživljeni, a ja sam i el-Akib – poslije mene neće više biti poslanika.“ (Hadis Bilježi Buharija i Muslim) (Šahinović, 2015)

Židovi su nekom drugom prilikom Poslaniku prebacili da se ajet Kur'ana koji kaže o tome da je čovjeku dato o duši malo znanja na njih ne odnosi, jer se kod njih nalazi Knjiga Tevrata u kojoj je dato znanje o svemu, što pokušaše potkrijepiti citiranjem sljedećeg kur'anskog ajeta: Mi smo Musau Knjigu dali da učinimo potpunom blagodat onome koji će prema njoj postupati i kao objašnjenje svemu i uputu i milost – da bi oni povjerovali da će pred Gospodara svoga stati. (Al-An'am, 154) Ali, Objava ih je demantirala i objelodanila njihovo pogrešno tumačenje pomenutoga ajeta, naglasivši da su Riječi Božije nepresušno vrelo savršene i neograničene mudrosti i ljepote koje ne može biti obuhvaćeno ničim, pa ni objavljenom Knjigom: Allahovo je sve na nebesima i na Zemlji! Allah je, uistinu, nezavisan i hvale dostojan. Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a da se u more, kada presahne, ulije još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove riječi; Allah je, uistinu, silan i mudar. (Luqman, 26-27) (Čengić, 2009)

Muhammed, a.s., im je tada objasnio da se ajetom u kome se kaže da je u Tevratu pouka o svemu, ustvari hoće kazati kako je u Tevratu, kao i u Zeburu, Indžilu i Kur'anu, sadržana pouka o svemu što je ljudima potrebno za spasenje na onome svijetu, a da se time ne želi kazati kako je cjelokupno neograničeno Znanje dragoga Allaha sažeto u ograničenoj knjizi, pa makar riječ bila i o Njegovoj objavljenoj Knjizi, jer je to apsolutno nemoguće i nezamislivo. Na kraju je Resulullah alejhisselam završio diskusiju podsjetivši Židove da oni svakako u Tevratu imaju sve što im treba da budu upućeni, samo ako se htjednu pridržavati onoga što tamo piše. (Čengić, 2009) Tevrat (Tora ili Knjiga objavljivanja Musau/Mojsiju) kakav danas imamo pred sobom jasno govori o poslanstvu Hamduta, a to je onaj koga hvale sve zajednice, kako stoji na margini hebrejskog izvornika, što se izjednačava s arapskim značenjem riječi mahmud ili muhammed (hvaljeni). (Halilović, 2013: 126)

Radosno najavljivanje u Tevratu ne svodi se na spominjanje poslanika Muhammeda, a.s., već se tu govori i o njegovom porijeklu. Kaže se da će biti iz roda Ismailovog, a ne iz roda Ishakovog. U Tevratu, stoje riječi upućene Musau: „Tvoj Gospodar će poslati vjerovjesnika iz tvoje sredine, iz reda tvoje braće. Njega ćete slijediti“ (Biblija, Ponovljeni zakon (18): 15) Zatim, u istom poglavlju, slijedi: „Poslaću im vjerovjesnika iz bratske im sredine, sličnog tebi. Položiću svoje riječi u njegova usta, da im prenose sve što im Ja preporučim.“ (Biblija, Ponovljeni zakon (18): 16 i dalje) (Halilović, 2013: 126)

U Tevratu se uz preciziranje porijekla vjerovjesnika, približno tačno određuje i vrijeme slanja. Ono se određuje u kazivanju vjerovjesnika Danijela kad je bio u ropstvu. U IX poglavlju Danijelove knjige stoji sljedeće: „Sedamdeset sedmica sam osudio tvoj narod i tvoj sveti grad, zbog neposluha i griješenja, da se iskupe za grijehe, da se ostvari trajno dobro, da se ostvari san i poslanstvo, da se pomaže Uzvišeni Bog“ (Biblija, Daniel, IX, 24) (Halilović, 2013: 126)

U Tevratu, koji je objavljen Musau, a.s., koji je poslije iskrivljen, stoji sljedeće: „On je mubarek čovjek čija su djela vrijednija od ostalih, a njegov šefaat – zauzimanje je jedinstveno. Miljenik je siromašnih, upućivač bogatih. On je ljepota nad ljepotama, čistota nad čistotama. U govoru je blag, u raspodjeli dobara pravedan, te u svakom postupku ispravan. Prema nevjernicima je oštar i istrajan. Poštuje starije, a prema mlađima je blag i milostiv. Zahvaljuje se i na sitnom dobročinstvu. Smijeh mu je bio blag, nikako napastan i glasan. Bio je ummijj, sve mu je objavljeno, iako nije čitao niti pisao. On je Allahov poslanik. Nije bio loše naravi niti bezosjećajan. U govoru nije bio grlat. Pripadnici njegova ummeta su lijepe ćudi i Allahovo ime spominju u odabranom društvu. Mujezini sa munare pozivaju vjernike koji uzimaju abdest i klanjaju namaz. U namazu ravnaju safove, i stoje jasno poredani. Uvečer se njihov zikr čuje poput zujanja medonosnih pčela. Rodit će se u Mekki. Upravljat će svim mjestima od Medine do Šama. Ime mu je Muhammed a dao sam mu i ime Mutevekkil. Ostat će na zemlji sve dok ne prokaže lažne vjere i uspostavi vjeru u Istinskog Boga. On poziva narod Istini, njegovim bereketom progledaju oči koje ne vide, a pročuju uši koje do tada nisu čule. Sa srca se skida koprena…“ (Bajić 2013)

Također se može navesti i ono šta se kaže u osanmaestom poglavlju Tevrata, kada se Allah dž.š. obratio Musau, a.s.: „Reci Izrailićanima da ću im u kasnijem razdoblju poslati poslanika kao što si ti, biće od potomaka vaše braće. Ako ne bude slušao Moje riječi koje ću preko njega slati, Ja ću mu se osvetiti (kaznit ću ga).“ Ovaj tekst ukazuje na to da onaj koji će se pojaviti u kasnije doba neće biti baš od Izraelićana a posljednji među njima bio je Isa, a.s., tako da nije mogao nitko drugi biti do Muhammed, a.s., iz tog bratskog potomstva. (Et-Terdžuman, 2002: 114)

Jevreji su saglasni da nijedan poslanik poslije Musaa, a.s., nije bio sličan njemu a pod tom sličnošću podrazumijevaju da nije došao ni jedan kojeg bi tako slijedili poslije njega. Ta sličnost pripada isključivo Poslaniku, a.s., jer on pripada bratskom arapskom narodu potomcima Ismaila, a.s. Poslan je sa Allahovim zakonom kojim su derogirani raniji zakoni dostavljeni narodima te je s te strane sličan Musau, a.s., čak je i odabraniji od njega kao što je i uostalom i od svih ostalih poslanika neka je selam i salavat na njih. U trideset i trećem poglavlju Tevrata se kaže: „da je Uzvišeni Gospodar došao od Turi Sinaa (Sinajske Gore) i uputio se nama iz Saira, zatim se pojavio sa planina Farana. Sa Njegove desne strane su zastave svetih…“ (Et-Terdžuman 2002: 114-115)

Prema svjedočenjima novih Muslimana jesripski su Židovi imali znanje o dolasku novog poslanika. U čestim međusobnim razmiricama i vrijeđanjima znali su prijetiti arapskim plemenima govoreći im kako će se među njima pojaviti posljednji poslanik koji će im pomoći da poraze paganske Arape. Međutim, kada su saznali da posljednji Božji poslanik nije pripadnik židovskog naroda odnosno da nije samo njima poslan nego cijelom čovječanstvu oholo su odbili povjerovati i slijediti Muhammeda, a.s., iako su imali znanje o njegovim osobinama i o njegovom dolasku. O tome Kur'an govori: Oni kojima smo Knjigu dali poznaju Poslanika kao što poznaju sinove svoje; oni koji su sebe upropastili, pa – oni neće vjerovati.^[6] Zato su ga objeručke prihvatili pripadnici plemena Hazredž, a preko njih i pripadnici plemena Evs, dojučerašnji smrtni neprijatelji. (Mešić, 2014a: 55)

Poslanici koji su prethodili Muhammedu, a.s., bili su od jevrejskog naroda, (Musa, a.s., Harun, a.s., Davud, a.s., Sulejman, a.s.), a oni koji su neposredno prethodili bili su Zekerijja, a.s., Jahja, a.s., i Isa, a.s. (Tulić, 2013)

Prema samarićanskim predajama u toku širenja islama na Arapskom poluotoku Njihova delegacija vođena jednim od njihovih prvaka pošla je kod Poslanika, a.s., s namjerom da dobiju dokument kojim se garantuje njihova bezbjednost i zaštita. Vođa Samarićana Ka'ab al-Ahbar i monah Behira otišli su kod poslanika Muhammeda, a.s., i rekli mu: „Naša predviđanja iz Tevrata govore da bi ti trebao da se pojaviš“. A Muhammed, a.s., ih je pitao: „Imate li kakvu potrebu, Samarićani?“ Rekli su: „Ti imaš biljeg, znak poslanstva između plećki. Ako je tako, ti si onda Muhammed poslanik koji se očekuje!“ Poslanik Muhammed, a.s., im je pokazao svoja leđa, a oni su mu rekli: „Ti si Muhammed, imaš biljeg, znak poslanstva!“ Tada ih je Poslanik, a.s., pozvao da ručaju, ali je Samarićanin rekao: „Imam razlog koji me sprečava“. Poslanik, a.s., ga je pitao šta je njegov razlog, a Samarićanin mu reče: „ Moja vjera, moja vjera, moja vjera kaže to i to…“ Muhammed, a.s., ga je onda upitao: „Kako mogu da ti pomognem?“, a Samarićanin mu je odgovorio: „Islam će se širiti pa te molim, daj mi dokument da budemo sigurni i zaštićeni ja i moj jevrejski samarićanski kult.“ I dobili su traženo jer je časni Poslanik, a.s., naredio da bude za Samaritance napisan dokument koji je glasio: „Ja Muhammed, sin Abdulmutaliba garantujem Samaritskim jevrejima sigurnost za njihovu vjeru i njihove domove!“ (Vođa... 2012)

Imam Ahmed bilježi od Safvana bin Assaia da je rekao: “Jedan među Židovima je rekao svome drugu da odu kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i pitaju ga o sljedećem ajetu: „Mi smo Musau devet očevidnih znamenja dali, pa upitaj sinove Israilove kad je precima njihovim došao i kada mu je faraon rekao: „Ja mislim, o Musa, da si ti doista opčinjen.“ (Al-Isra', 101) (Ibn Kesir, 2007: 98)

            Imam Bejheki bilježi od Enesa, r.a.: “Dječak židov, koji je služio Poslanika, s.a.v.s., se jednoga dana razbolio, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., otišao da ga obiđe. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., stigao tamo, zatekao je dječakova oca kako čita Tevrat kod njegove glave. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu reče: ‘O jevreju! Zaklinjem te Allahom Koji je objavio Tevrat Musau! Da li si našao u Tevratu moj opis, osobine i moju lokaciju (iz koje je potekla Objava)?’ Otac odgovori: ‘Ne’. Dječak tada odgovori: ‘Tako mi Allaha, jesmo, Allahov Poslaniče. Našli smo u Tevratu tvoj opis, tvoje osobine i tvoju lokaciju. Svjedočim da nema boga osim Allaha i da si ti Njegov Poslanik.’ Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče ashabima: ‘Sklonite ovoga čovjeka (dječakova oca) od njegove glave i brinite se o svome bratu.’“ (Ibn Kesir, 2007: 99)

3.1. PRIMJER ZAJEDNIČKOG DIJALOGA I SURADNJE

Muslimani vjeruju da islam nadomješta židovstvo i kršćanstvo, da je Kur’an završna i potpuna Riječ Božja i da je Muhammed, a.s., posljednji od Boga odabrani poslanik. Međutim, islam poštuje židove i kršćane, izravno im se u Kur’anu obraća i nalaže muslimanima da su životi, vjera, čast i imeci „sljedbenika Knjige“ svetinja i da kao takvi imaju biti sigurni i zaštićeni, jer je Božja volja egzistiranje više religija, a ljudima je ostavljena mogućnost odabira. A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio. (Hud, 119-120) A tebi (Muhammede) objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. (Al-Ma'ide, 48) Reci: „O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da samo Allaha obožavamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!“ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: „Budite svjedoci da smo mi muslimani!“ (Ali 'Imran, 64) (Mešić 2010)

Možemo uzeti za primjer kur’anski ajet u kojem stoji: O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike židove i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj koji ih za zaštitnike prihvati; Allah zaista neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine. (Al-Ma'ide, 51) (Mešić 2010)

Citirani ajet objavljen je zbog licemjera koji su bili vrlo bliski sa skupinom idolopoklonika koja je spomenutu prisnost zloupotrebljavala. Neki pak kažu da je objavljen zbog jednog Muslimana koji je pokušao obavijestiti idolopoklonike o namjeri Poslanika Muhammeda, a.s., da oslobodi Mekku. (Mešić 2010)

Kur’an u tom pravcu ide još i dalje, jer ne isključuje mogućnost zasnivanja dobrih odnosa čak i s mnogobošcima, i to u vrijeme kada je islam bio u najžešćem sukobu s arapskim idolopoklonicima. Obraćajući se muslimanima, Kur’an kaže: Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični. (Al-Mumtahina, 8) U sljedećem ajetu istog kur’anskog poglavlja Allah, dž.š., objašnjava ko su ti s kojima muslimani ne mogu sklapati prijateljstvo: Ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu. (Al-Mumtahina, 8) Na ovaj način Kur’an uspostavlja najčvršća načela međuljudske suradnje. On zagovara dobročinstvo makar bilo i jednostrano. (Mešić 2010)

 Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao. (Al-Ma'ide, 32) (Mešić 2010)

Poziv na dijalog u Kur'anu je usmjeren ne samo prema vlasnicima Knjige, nego ka svim ljudima. Svima se nalaže da zajednički iznađu miroljubivu atmosferu. Zbog ovoga imamo mnoštvo ajeta koji upućuju na prihvatanje, poštivanje i zajedništvo svih ljudi. Bog je ljude od jednog čovjeka i jedne žene stvorio, zatim ih na narode i plemena podijelio da bi se oni našli, dijalog uspostavili, jedni druge upoznavali i zajednički radili, a ne da bi se oko različitosti i društvenog poretka sporili. O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (Al-Hugurat, 13) Za zajedničko djelovanje je potreban dijalog koji će na bazi respekta i poštivanja počivati. Ovo se ostvaruje kada se o sličnostima/zajedničkim stvarima govori i konstruktivno o različitostima diskutira. Bog poziva ka jednoj zajedničkoj riječi (v. Ali 'Imran, 64) Za jedan stabilan dijalog je nužno na najljepši mogući način diskutirati: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravome putu. (An-Nahl, 125) A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: „Mir vama!“ (Al-Furqan, 63) A kada čuju besmislicu kakvu, od nje se okrenu i reknu: „Nama naša djela, a vama vaša djela; mir vama! Mi ne želimo društvo neukih.“ (Al-Qasas, 55) Allah, dž.š., kaže: I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni... (Al-'Ankabut, 46) (Er 2015)

Muhammed, a.s., u Židovima je vidio svoje buduće suradnike. S njima je imao mnogo više zajedničkog nego sa svojim rođacima paganima koji su ga zbog vjere protjerali iz rodnog grada. U židovima je vidio ravnopravne sugrađane s kojima je planirao izgrađivati novo društvo zasnovano na zajedničkim vrijednostima. Židovi neće blago naklono gledati na dolazak Muhammeda, a.s., u Medinu. Njegovo dolazak, tačnije njegovo propovijedanje u nepovrat je srušilo mit o dolasku posljednjeg židovskog poslanika, iako je Muhammed, a.s., poslat i Židovima kao mit o konačnoj pobjedi nad Arapima koju su Židovi stoljećima očekivali. Muhammeda, a.s., doživljavali su kao ozbiljnu političku konkurenciju pa iako su pristali na ugovor sa Muhammedom, a.s., odmah će početi planirati subverzivnih aktivnosti kao bi diskreditirali i onemogućili Poslanika, a.s., u njegovoj misiji. (Postavljanje različitih pitanja Muhammedu, a.s, kao o stanovnicima Pećine, Zul-Karnejnu i duši o čemu Muhammed, a.s., nije mogao znati osim putem Objave bio je pokušaj diskreditiranja Muhammeda, a.s., kao Allahova poslanika. Na ova pitanja Muhammed, a.s., je odgovore dobio u suri Al-Kahf i Al-Isra.) Mržnja prema Poslaniku, a.s., polahko će ujediniti posvađane medinske Židove. Oni će poslije pomoć pružiti i mekanskim mušricima s kojima će sklopiti i savezništvo. (Jedna će kur'anska sura dobiti ime prema tom nečasnom savezu El-Ahzab. Nažalost, takvi postupci koji su radili o glavi Muhammedu, a.s., i misiji islama natjerat će muslimane da u skladu sa potpisanim ugovorom i tadašnjim propisima ratovanja učine odmazdu prema Židovima i trajno ih protjeraju iz Medine.) (Mešić, 2015: 49)

            Ibrahim, a.s., je molio: Gospodaru naš, pošalji im Poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar! Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe. A Mi smo njega na ovome svijetu odabrali, i na onome će biti među dobrima. (Al-Baqara, 129-130) Eto, Muhammed, a.s., je rezultat Ibrahimove, a.s., molitve: Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe. (Al-Baqara, 130) (Mešić, 2014)

            Ono što je bitno za nas jest stav našeg Poslanika, s.a.v.s., koji se svojevremeno prema Jevrejima koji vjeruju u Boga uvijek odnosio s velikim razumijevanjem i pravednošću. Sljedbenici Knjige su u vrijeme našeg Poslanika, s.a.v.s., bili tretirani samilosno, kao i u vrijeme četverice halifa koji su ga naslijedili. Oni su ove ljude pazili i čuvali, te su pravedno štitili njihova prava. Naš Poslanik, s.a.v.s., ih je i pozivao da pređu na islam, ali im je i dozvoljavao da žive u skladu s pravilima svoje vjere. Ako se, slijedeći Kur'an, prema sljedbenicima Knjige trebalo ponašati neprijateljski, onda bi prvi čovjek koji bi se tako ponašao bio zasigurno naš Poslanik, s.a.v.s., lično. Činjenica je, međutim, a to potvrđuju i povijesni dokumenti, da se u vrijeme našeg Poslanika, s.a.v.s., i halifa koji su došli posle njega, iskrenim Jevrejima i drugim sljedbenicima Knjige koji su zatražili utočište kod Muslimana, željeli zaštitu, te se nisu borili protiv njih, uvijek odnosili zaštitnički i s ljubavlju. Allah ovo razjašnjava u sljedećim ajetima: Oni koji su vjerovali, pa i oni koji su bili jevreji, i sabejci, i krišćani – oni koji su u Allaha i u onaj svet vjerovali i dobra djela činili – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati. (Al-Ma'ida, 69) (Kur'an... 2012)

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Jevreji su se podijelili na 71 ili 72 skupine; kršćani su se podijelili na 71 ili 72 skupine. Moj Ummet će se podijeliti na 73 skupine (firka)!“ (Hasen-sahih. Sunen, Ebu Davud, br. 4598; El-Sunen i El-Kubra, El-Bejheki, br. 21429) (Jasavić, 2014)