A obećanje uvijek smatram svojim dugom, ono što obećam nastojim i ispuniti. Ako nešto ne mogu ili ne želim ispuniti, radije neću obećavati, nego obećati pa iznevjeriti.

U vremenu kojem životno svjedočimo, javni, a napose medijski prostor, predstavlja golemu arenu poprišta raznih informacija, dezinformacija, konstrukcija, svakojakog klišea i šunda, pod krinkom slobode govora i iznošenja stava, na jedan vulgaran i „pogan“ način. Da se razumijemo, doista sam na stanovištu da svaki pojedinac u društvu treba da jasno, glasno, slobodno i bez ičijeg pritiska iznosi svoja gledišta, stavove, ideje. Žestoki sam protivnik cenzure govora, „pitbulske“ verbalne dresure, i ekstenziviranje nečijih ideja kroz osobni diskurs. Za pravovjernog svaki govor jeste javan, jer što god mi prozborili, naši neumoljivi pisači koji nas u stopu prate, vjerno bilježe svaku našu aktivnost. No, s obzirom da se danas malo manje misli na Boga, a malo više na ljude (sebe), kada je po srijedi  i javni govor, obraćanja, suvremeni čovjek malo povede računa: što će kazati, na koji način i sl. Sve dok ne izgubi orijentir...

Riječ/govor je Božanski dar/blagodat. Prvim čim je praotac Adem bio darovan jeste mogućnošću verbalne ekspresije ličnih misli, odnosno mogućnošću govora. U tom procesu, Uzvišeni ga je po(d)učio „imenima svih stvari“. Potom je, milostivi ali i srditi Bog, odabrao govor - Svoju Riječ,  kao sredstvo putem kojeg će saopćavati Svoje instrukcije Svojim stvorenjima. I posljednja, dovršiteljska, korespondencija smirena unutar kur'anskog sadržaja, svoje otkrovljenje je započela imperativom čitanja Riječi!

Svaka blagodat koja nam je darovana jeste pozitivno obojena. Ali, ako je nešto po osnovi - pozitivno, to ni u kom slučaju ne znači da se ne može zloupotrijebiti. Ishodište svakog oblika zloupotrebe se nalazi u našoj slobodi izbora koja nam je darovana, ali zbog koje smo i odgovorni. Skoro sam pročitao divnu misao koja veli da ukoliko na čovjeka prospemo tonu mirisnih ruža, mi tog čovjeka možemo ubiti, ugušiti. Dakle, ništa nije lišeno zloupotrebe.

Jedna od najvećih zloupotreba danas jeste i zloupotreba riječi, odnosno govora...

Iako pripadam onima koji na sav glas, u punom kapacitetu, zagovaraju digitaliziranje u svakom pogledu, postoji jedan aspekt gdje print mi je ne nezamjenljiv... Dnevnu štampu pratim (redovno) dugi niz godina, no posljednjih  tri-četiri pripadam „sekti“ sanskih štampofila i ortodoksnih kapućinista, sa Velikim Vođom Trnovskim na čelu. Nekoliko izdanja (kako BiH tako i  iz susjedstva) redovno iščitavam, i počesto se ibretom ibretim što sve se danas zove „dnevna novina“. A bit ću neskroman, ako kažem da naređeni „staž“ mi daje za pravo da komentiram sadržaje štampe...

Eklatantan primjer retoričkih „atentata“ se manifestuje kroz sadržaj samoproglašenog „najutjecajnijeg“ i najtiražnijeg (s ovim se mogu složiti, donekle, ukoliko se remitenda ubraja u konačni zbir) tiska kod nas.  Oni koji redovno čitaju navedeni medij, sa lahkoćom mogu uočiti nekonzistentnost uređivačke politike, gdje se sugovornici biraju oni koji odgovaraju „tom mjestu i danu“, i koji su protivnici protivnika... Čitaoci se mogu sjetiti kako se iste osobe, za kratko vrijeme, od heroja proglašavaju onim opozitnim, od pozitivaca i svijetla BiH do mraka iste nam države. Ne želim ovdje ulaziti uz personalizaciju, niti me zanima,  ali onog momenta kada sam pročitao optužbe na račun naše Republike Bosne i Hercegovine iz njenog najvažnijeg perioda - postanka i opstanka, to je kap koja je prelila čašu. Ideja Bosne i Hercegovine mi je iznad svakog personaliziranja, i iznad svakog drugog projekta! Trenutno je takva kakva jeste, ali je moja, naša! Moj osobni stav, s kojim se ne mora niko složiti (niti to tražim), a na temelju koncepta i sadržaja ovog medija, jeste da on (za mene) predstavlja jednu od najvećih podvala Bošnjacima u suvremenoj povijesti, i da za mene ima anti-bošnjački karakter. Bulevarski žuti tisak... Nekada, ako Bog da, ću se ozbiljnije posvetiti analizi ovog „medija“ koji je najmanje in media res, što bi trebalo biti...

Ekspanzija digatilizacije je omogućila svakome da objavljuje što želi, internet je postao medij na kojem svako svašta piše: na socijalnim mrežama, blogovima, online magazinima i sl... I na „online“ medijima možemo pronaći mnoge zloupotrebe i „retoričke atentate“: političke, religijske... Širok prostor i potencijal... Molim Vas lijepo, pogledajte na koji način se plasiraju rigidne terorističke ideologije...

Neko može i moje pisanje u to ubrojati, pa smatrati moje pisanje jednim oblikom „retoričkog atentatorstva“. Držim da takav stav nije ispravan. U svemu, pa i u pisanju najvažniji element jeste: nijjet (namjera). Kada sam krenuo sa pisanjem kolumni, moja namjera je bila: kroz teološku prizmu tumačiti društvene pojave. A samo jedan „as“ u rukavu imam... Istinu... I tako će biti, ako Bog da, uvijek.

Nažalost, i pojedine Svete Daske nisu lišene ove pošasti. Počesto su me moji učenici u Gimnaziji znali upitati zašto se zloupotrebljavaju Svete Daske naše? Zašto su postale usko prozelitske? Zašto, umjesto poruka mira i tolerancije, znaju emitirati i odašiljati agresivne poruke koje, ni pod razno, nisu kompatibilne, sa idejom i misijom Svetih Dasaka?  Moj najčešći odgovor  bi mogao se iskazati s  kur'anskim: „Svaka se stranka raduje s onim što pri njoj je!“.

Današnjem čovjeku, punom egzistencijalnih briga, potrebna je lijepa riječ, iskren, neopterećen raz/govor. U frustrirajućem okruženju, laž, pronevjera date riječi, agresivno ophođenje samo još više potiče frustriranost, koja počesto zna imati i tragičan epilog..

Savršen zločin ne postoji, uvriježena je narodna mudrost. Koliko god zloupotrebljavali Božije blagodati, doći će Dan kada će nam one biti uskraćene. Doći će nam Dan kada ćemo biti pitani kako smo postupali u skladu s onim što smo znali...

Ovo je vrijeme „sam svoj mastor“-a. Iz nemilih terorističkih događaja vidimo što je u stanju učiniti jedna osoba. Verbalni eksplozivi su mnogo razorniji od klasičnih. Bilo kako bilo, atentator, u konačnosti, i sebe „raznese“...

P.S. Poštovani čitaoci, s obzirom da se do sad nisam oglašavao na Vaše komentare, koje redovno čitam, koristim priliku da Vam se zahvalim na ukazanom povjerenju. Također, iznenađen sam, doista, brojem ljudi koje susrećem na ulicama i koji se ne libe uputiti čestitke i komentare na moj rad. Naravno, postoje i oni koji u mom pisanju vide širenje „negativne“ energije, odnosno pesimizma. Takve sam pozvao, i pozivam kao i sve Vas da pišete, da iskazujete Vaše stavove kroz kolumne ili druge oblike izričaja.  A onima koji „imaju što kazati“, a digitalni otisak nije jača strana, ja se stavljam na raspolaganje, da im besplatno otvorim blog adresu gdje će imati mogućnost iskazivanja svog stava, pa makar kritike moga pisanja... Samo pišite dragi svi, jer „verba volant, scripta manen“ (Riječi lete, zapisi ostaju).

Živi mi i zdravi svi bili!