U epohi „poraza sekularnih ideologija“ u muslimanskim narodima valja se iznova zapitati zašto su kod svih njih tokom prošlog stoljeća bili tako neuspješni i modernisti, i reformisti, i fundamenta-listi... i doći do odgovora koji, u svojoj simplificira-nosti, izgleda nestvaran mada je i povijesno i empirijski tačan, i poučan. Radi se o tome što su svi spomenuti tokovi mišljenja u prošlom stoljeću zanemarivali spoznaju srcem, spoznaju koja islamsku civilizaciju čini jedinstvenom.

Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kada se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove uče, vjerovanje im učvršćuje i samo se na Gospodara svoga oslanjaju. (8,2)

U epohi „poraza sekularnih ideologija“ u muslimanskim narodima valja se iznova zapitati zašto su kod svih njih tokom prošlog stoljeća bili tako neuspješni i modernisti, i reformisti, i fundamentalisti... i doći do odgovora koji, u svojoj simplificiranosti, izgleda nestvaran mada je i povijesno i empirijski tačan, i poučan. Radi se o tome što su svi spomenuti tokovi mišljenja u prošlom stoljeću zanemarivali spoznaju srcem, spoznaju koja islamsku civilizaciju čini jedinstvenom. Jer razum, kao Allahov dar na koga se kur’anska Objava toliko često referira, čak i kada pada na sedždu pred svojim Stvoriteljem, ne pokreće na akciju, ili, ako to i čini, ta akcija nejma onog zanosa koji donosi velika, krupna djela. „A ništa krupno se u povijesti nije dogodilo bez strasti!“ (Hegel). Pogledamo li duhovne i materijalne spomenike islamske kulture i civilizacije u Bošnjaka: džamije, tekije, medrese, mezaristane i njihove nišane, knjige iz kojih su učile naše softe i alimi, vidjet ćemo da je naše pretke na „krupna i ozbiljna djela“, na koja nas je Resulullah, s.a.v.s., pozvao na Oprosnom hadždžu, poticala primarno spoznaja srcem, a ne toliko racionalna spoznaja. Na tu spoznaju Kur’an se referira u također velikom broju ajetu, pogotovo u onim ajetima u kojima se spominje čišćenje (tezkije) srca, a ajet koga navedosmo ispred naše besjede jasno naglašava da je Kur’an spušten ne samo ljudskom razumu, nego i ljudskom srcu.

Ovdje nejmamo prostora da šire govorimo o sinonimnim pojmovima „srca“ u Kur’anu kakvi su: qalb, fu’ād, nefs, ‘aql... kako ih vidi Gazali u Ihja’u; dovoljno je da navedemo njegovu definiciju „srca“ kao „središta duše“ ( u Alkemiji sreće i drugim risalama) pa da znamo o čemu govorimo. 

Govorimo, dakle, o spoznaji do koje se dolazi onim svojstvom koje se u doba Resulullaha, s.a.v.s., ashaba i tabi’ina nazivalo zuhd-om, a od sredine drugog hidžretskog stoljeća tesavvuf-om. I jedan i drugi termin označavaju onu duhovnu disciplinu, ili „put“ (sulūk), koji muslima dovede u takvo blagoslovljeno stanje da ga nijedan dunjalučki čar ili briga ne mogu odvesti sa staze na kojoj „prije svake stvari vidi Allaha, u svakoj stvari vidi Allaha i poslije svake stvari vidi Allaha, dž.š.,“ odn. kako stoji u jednom hadisu:“da obožavaš Allaha tako kao da Ga vidiš“ (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejrea,r.a.). Istina do koje „srce“ dolazi jednostavna je i duboka u isto vrijeme, bliska svakom ljudskom biću, svejedno bilo on muškarac ili žena, starije ili mlađe, učeno ili nepismeno, bogato ili siromašno (Mi smo čovjeku bliži od njegove vratne žile kucavice..., 50, 16).

Medinski šejh nakšibendi u današnjem Londonu

U svojoj risali Džāmi’ul-murīd fī’s-seferi ile’l-Haqq koju je u Londonu prošle godine objavio vjerodostojni šejh nakšibendijskog tarikata na Zapadu danas Eš-Šerif ibn Hašim Abdullah el-Husejni el-Medenijj, potomak iz loze ehl-i bejta, hazreti Alije i Fatime, r.a., odn. hazreti Husejna, r.a., porijeklom iz Medine Munevvere, dovodi nakšibendijski tarikat u vezu sa Muhammedovim, a. s., poslanstvom, a preko njega – sa Ibrahimom, a. s. Naime, šejh El – Husejni tesavvuf vidi kao tezkijjetun li’l-muslimi (čišćenje muslimana) u kome su bili Ibrahim, a. s., i Ismail,a. s., i koje su najavili sa nubuvvetom Muhammedovim, s.a.v.s., u slijedećem ajetu u kome Uzvišeni navodi njihovu dovu: Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš nek bude odan Tebi..., Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi i mudrosti ih učiti i očistiti ih (ve juzekkīhim) (2, 128-129). „Sve što vodi čišćenju srca,“ kaže šejh El-Husejni,“ sve je to čišćenje jednog muslimana, čišćenje njegova qalba, ‘aqla, nefsa, ruha i tijela, kao i čišćenje imetka, vida, sluha i unutrine od grijeha i neposlušnosti Allahu, dž.š., i to je cilj tesavvufa.“ Prema istom piscu, Allah, dž.š., je tokom trostrukog „ispiranja prsa“ (u djetinjstvu, pred Objavu i pred Miradž) očistio Resulullaha, s.a.v.s., pripremivši ga za najveće pozvanje, a onda je Resulullah, s.a.v.s.,  svoje ashabe očistio od svakog vida širka i džahilijjeta te duhovnih bolešćina kakve su: zavidnost, oholost, škrtost, želja za samopokazivanjem, kukavičluk, očaj itd., skinuvši sve zastore koji čovjeku prekrivaju Istinu i dovevši ih do najviših spoznaja Allaha, dž.š., putem srca; on je bio njihov šejh, muršid (vodič), a njegov Sunnet je vječiti put do Allahovoga, dž.š., svjetla. S tim u vezi, šejh El-Husejni u Sunnetu gleda vanjski (zāhirski) i unutarnji (bātinski) aspekt; slijedeći oba aspekta Sunneta, ashabi su dosezali najveću ljubav (hubb) prema Allahu, dž.š., i Resulullahu, s.a.v.s., te najviše mertebe spoznaje srcem i razumom, došli u Allahovu, dž.š., blizinu (qurbe), gdje su im primane dove i odakle su krenuli u činjenje „krupnih i ozbiljnih djela“, koja do danas traju. 

Sejjid Muhammed Behauddin Nakšibendi  

Prirodno je – veli šejh El-Husejni – da je Resulullah, s.a.v.s., ostavio svoje nasljednike „čistoga srca“ i da je nūrullah (Allahovo svjetlo) – u jedinstvenoj silsili – ostalo da svijetli do Kijametskoga dana. Prema ovom šejhu, iz Medine je to čisto svjetlo odnio u Buharu jedan od potomaka Resulullahovih, s.a.v.s., sejjid Muhammed Behauddin el-Haseni el-Husejni (717.-791.h., Buhāra, Uzbekistan) - Allah mu posvetio tajnu - poznatiji po svome priimenku Naqšibendi (od riječi naqš – klesanje) – „zato što je Allah, dž.š., njemu dao takvu moć spoznaje da se Njegovo Uzvišeno ime Allah uklesalo  u Behauddinovo srce kako iz toga srca nikada ne bi izišlo“ (48). 

El-Husejni kaže da nakšibendijski tarikat nije zasnovao sejjid Behauddin Nakšibendi, nego Resulullah, s.a.v.s.,“izvor svih svjetlosti koje vode do osvjetljenja srca, a onda do spoznaje Allaha, dž. š. (ilā ma’rifetillāhi Te’ālā); Vjerovjesnikov, s.a.v.s., tarikat nije mezheb, nego dževher (suština) islama koji nas povezuje sa rūhom svih ibadeta u svim životnim situacijama“(53), počevši od krpljenja ogrtača do najvažnijih državnih poslova.

„Nasljednici Allahovih vjerovjesnika“ 

Poistovjećujući ova dva tarikata i ističući da nakšibendije baštine samo ono što je „neprekinuta silsila“ Allahovih, dž. š., evlija nepatvoreno u svoja srca unijela iz razumijevanja Kur›ana i Sunneta iz nauka o Šeriatu (‘ulūmu’š-Šerī’ati) i nauka o duševnoj sufijskoj stvarnosti (‘ulūmu’l-haqīqati), El-Husejni se osvrće i na dodavanja (akhlāt) koja su ljudi unosili u tesavvuf, pa i u nakšibendijski tarikat. Po njemu, sve što nije u skladu sa akaidom i fikhom ehl-i Sunneta ve’l-džema’ata, nije i ne može biti nakšibendijski tarikat, pri čemu se osvrće na upotrebu muzičkih instrumenata tokom učenja zikrullaha, uzvikivanje, vrćenje u krug i tome sl. El-Husejni samo kaže da to nije sastavni dio nakšibendijskih virdova, ali on nejma riječi osude takvih „dodavanja“ kada su izvan virda. (Sam Šejh piše ilahije i kaside na engleskome jeziku, ali ih i komponuje i objavljuje u aranžmanima u kojima se upotrebljavaju muzički instrumenti iz kulture muslimanskih naroda kakvi su def, naj i sl.) Uzimanje šejha za vodiča (muršida) na nakšibendijskom putu nije gajenje kulta ličnosti, veli šejh El-Husejni obrazlažući tu tesavvufsku praksu vrlo uvjerljivom argumentacijom prema kojoj su ljudi nemoćni da sami dolaze do spoznaje Allaha, dž.š., o kojoj ovdje govorimo i da im je za to potreban muršid – jedan od onih Allahovih, dž.š., robova koje Uzvišeni šalje svakoj zajednici u svakom vremenu. Te muršide El-Husejni vidi u onima koje je Resulullah, s.a.v.s., najavio u svojim hadisima opisavši ih kao svoje nasljednike, a oni su: el-’ulemā’ (učenjaci iz obje vrste nauka) i el-ikhvān (Resulullahova, s.a.v.s., „braća“); nakon Resulullaha, s.a.v.s., i njegovih ashaba, te dvije vrste ljudi očišćenih srca prenosit će Allahovo svjetlo do Kijametskoga dana. U Muslimovom Sahihu  nalazi se hadis koga prenosi Ebu Hurejre, r.a., u kome stoji kako je Resulullah,s.a.v.s., nakon što je jedne prilike poselamio stanovnike mezaristana; rekao:“Volio bih da sam vidio našu braću!“ pa kad su ashabi, r. a., upitali: -A zar mi nismo tvoja braća, ya Resulallah?- on im je odgovorio: “Vi ste moji ashabi, a naša braća sa oni koji će doći poslije, a ja ću ih sačekati pokraj Havza (vrela u Džennetu)!“ dok imam-i Ahmed prenosi kratki opis te „braće“ u hadisu od Ebu Džum’e prema kojem su to one skupine muslimana koji će doći poslije Resulullaha, s.a.v.s., koji će vjerovati u njegov nubuvvet mada ga neće vidjeti. Hadis o učenjacima prenosi se u više hadiskih zbirki od Ebu Derda’a a glasi:“Vjerski učenjaci su nasljednici vjerovjesnika; vjerovjesnici iza sebe nisu ostavljali ni dinare ni dirheme, nego znanje, pa ko uzme to znanje, uzeo je obilni dar!“ 

Bošnjačko nakšibendijsko vrelo

Kada govorimo o ovoj Resulullahovoj „braći“ i „učenjacima-njegovim nasljednicima“ kod Bošnjaka, onda bi bilo nepravedno njih svesti samo na pripadnike nakšibendijskog tarikata u Bosni; ovaj tarikat čuva neku vrstu standarda o kome piše šejh El-Husejni, ali njegovu glavnicu nalazimo već kod prvih muslimana na bosanskom tlu koji su se ovdje pojavili čak prije fetha u vrijeme kad je našu Bosnu za Allahovo svjetlo otvorio sultan Fatih Mehmed-han 1463. g., vladar koga je također najavio Resulullah, s.a.v.s., Allah mu posvetio tajnu. No, kao isto tako svijetao trenutak naše povijesti bio je povratak šejha Husein-babe Zukića (pres. na Ahiret 1799.h./1800., Allah mu posvetio tajnu) iz Buhāre u Bosnu, na Vukeljiće iznad Fojnice, gdje je utemeljio nakšibendijsku tekiju i medresu. Oglavačko vrelo šeriatskih i hakikatskih nauka razbudilo je spoznaju Allaha, dž. š., srcem u Bošnjaka, i, fala milom Allahu, dž. š., ono to i danas čini i činit će sve dok bude bilo Vremena, amin.