Kineski filozof Čuang Cu je sanjao da je leptir, i probudivši se, nije znao je li on čovjek koji je sanjao da je leptir, ili je leptir koji upravo sanja da je čovjek. Ova prekrasna metafora očito upućuje na ljudski život koji, poput leptirovog, u sebi ima nečeg krhkog i prolaznog, nečeg snovitog. Kao i sve dobre metafore, njen semantički potencijal se ne iscrpljuje u samo jednom interpretativnom ključu, pa je ovo samo jedno od mogućih značenja i asocijativnih sklopova koje ova metafora uspostavlja. Ona nam može poslužiti i kako bismo objasnili odnos čitaoca i knjige. I knjige su kao snovi, kao imaginacije koje, nakon što u njih utonemo, mogu biti stvarnije od pojavne stvarnosti na koju smo osuđeni. Na koji način one utječu na oblikovanje našeg pojma stvarnosti? Kakva je razlika između znanja koje usvajamo putem knjige i neposrednih iskustava? Koja je važnost tematiziranja određenog predmeta i formiranju znanja o njemu? Kako se taj predmet oblikuje u različitim formama govora?

Od najstarijih pisanih tragova o Bosni i Hercegovini, preko srednjovijekovnih natpisa na nadgrobnim spomenicima, pa sve do savremenih publicističkih radova koji tematiziraju Bosnu kao specifičan prostor unutar kojeg su utkani različiti kulturni modeli – pokušat ćemo uroniti u beskrajni okean onog što možemo nazvati diskursom o Bosni. Zašto je to važno? Osmanofobni i osmanofilni narativi Analiza autentičnih srednjovijekovnih zapisa omogućava rekonstrukciju cjelokupnog načina života bosanskih bogumila, naših predaka koji su – kako bi rekao Ferid Muhić – ponikli sa prvom travkom na Balkanu. Isti ti zapisi, koje je sakupio čuveni Mak Dizdar, otkrivaju specifičnost filozofije života naroda koji, razapet između Istoka i Zapada, živi po autentičnom religijskom modelu kojeg odbacuje zvanična Crkva. Unutar tog modela prepoznajemo elemente zbog kojih je islam u Bosni dočekan tako srdačno i zbog kojih je njegovo primanje teklo tako prirodno, što primjećuju i austro-ugarski putopisci. Sve do pada Bosanskog kraljevstva i osvajanja Bosne od strane Osmanskog carstva, o Bosni gotovo da nema zapisa „sa strane“. Međutim, u period osmanske vladavine Bosnom koji je trajao preko 400 godina, Bosna se počinje naširoko tematizirati, i to iz različitih uglova i kroz različite pisane žanrove. O njoj pišu najprije domaći autori: književnici, historičari, ljetopisci, putopisci... Samo u književnosti tog vremena prepoznajemo tri različita pristupa temi Bosne, tačnije, tri različita pristupa egzistencijalnim i kulturnim formama kojima je Bosna zajednički sadržalac.

Prvo, usmena književnost Bošnjaka iz tog vremena obiluje motivima koji su na neki način vezani za zemlju u kojoj nastaju, od epskih pjesama koje se „događaju“ u Bosni, do sevdalinke u kojoj prepoznajemo lokalitete vezane za Basnu. Ipak, sevdalinka na jedan drugačiji, posredan način, svjedoči o kulturnoj specifičnosti Bosne, jer sevdalinka kao žanr, kao poseban umjetnički način oblikovanja stvarnoga svijeta, nastaje isključivo u bošnjačkoj urbanoj sredini. Opširnije o tome ćemo pisati u nekom od narednih brojeva „Preporoda“. Drugo, ali ne manje važno, alhamijado književnost koja predstavlja književnost na narodnom jeziku, ali u pisanoj formi, nerijetko je tematizirala društvenu stvarnost Bosne, zalazila u političku arenu, oštro se obračunavajući sa negativnim pojavama u tadašnjem društvu. Dovoljno se sjetiti šejha Abdulvehhaba Ilhamije i njegove pjesme „Čudan zeman nastade“, u kojoj je gotovo esejistički markirana politička stvarnost Bosne početkom XIX stoljeća. Konačno, divanska književnost Bošnjaka na orijentalnim jezicima, koja je po svojoj vokaciji i definiciji delokalizirana i jednim tokom zagledana u visoravni sufijske mudrosti, ipak u momentima operira određenim lokalitetima kao metaforama i alegorijama koje upućuju na više duhovne realitete (Nerkesijina pjesma o Sarajevu). Od domaćih autora koji Bosnu doživljavaju kao svoju domovinu, spomenut ćemo i franjevce koji stoljećima žive i djeluju na prostoru Bosne. Njihov odnos prema temi Bosne koju su oblikovali u svojim ljetopisima i putopisima višestruko je važan, pa ćemo i tome posvetiti zaseban tekst, ili njih nekoliko. O Bosni pišu i Turci, Austrijanci, Mlečani, Srbi, Hrvati, Crnogorci... Svi ovi pogledi predstavljaju važna iskustva drugog i drugačijeg viđenja zemlje u kojoj su živjeli naši preci a mi danas. Posebno je zanimljiv status koji je Bosna uživala u Osmanskom carstvu, specifična veza Bošnjaka sa Osmanlijama, kao i narativi koji su je tematizirali, naročito pogledi „sa strane“. Period vladavine Osmanskog carstva na Balkanu iznjedrio je dvije vrste narativa u odnosu na vladajuće kulturne paradigme: osmanofobni i osmanofilni. Osmanofobni narativi na našim prostorima obično su nastajali u hrvatskim i srpskim kulturnim krugovima. Važno je naglasiti da su se oni u početku javljali prvenstveno kao antiosvajački narativi čiji je duh oslobodilački (u epovima „Smrt Smail-age Čengića“, Njegoševom „Gorskom vijencu“, Gundulićevom „Osmanu“...), da bi početkom dvadesetog stoljeća prerasli u fobične diskurse. Onda kad oslobodilačku paradigmu ovog metanarativa zamijeni osvajačka paradigma, u tom trenutku se namjesto Turaka kao imperijalnih neprijatelja pojavljuju svi drugi ne-Srbi ili ne-Hrvati. Zbog izjednačavanja religijskog Drugog sa kolonijalnim Drugim, to su najčešće bivali Bošnjaci, pa Srbi i Hrvati i danas nerijetko Bošnjake nazivaju Turcima. Međutim, tek u dvadesetom stoljeću dolazi do prave ekspanzije osmanofilnih narativa. Oni se tada javljaju kao odgovor na one osmanofobne, te nastoje razoriti stereotipne predstave osmanofobne historiografije. Oba narativa metodom selekcije izostavljaju one aspekte historijske stvarnosti koji na bilo koji način ugrožavaju ideološki čistu sliku prošlosti, bilo da se radi o historiografskom ili nekom drugom tipu diskursa. Oba narativa predstavljaju važne konstrukte unutar savremene proizvodnje kulturne memorije u Bosni i Hercegovini i itekako su aktuelni i važni za razumijevanje savremenih društvenih prilika u Bosni.

Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i aneksije od strane Austro-Ugarske monarhije, svekolike paradigme orijentalno-islamskog kulturnog kruga ustupaju mjesto zapadno-evropskom vrijednosnom sistemu. Promjena kulturnog modela iznjedrila je prvi bošnjački roman koji tematizira ovaj historijski momenat koji je imao presudnu važnost za modeliranje kulturnih kontura modernog bosanskohercegovačkog društva. U tom vremenu nastaju i prvi bošnjački časopisi, o kojima ćemo govoriti u nekom od narednih brojeva „Preporoda“. Zanimljivi su i putopisi austro-ugarskih autora koji svjedoče o kulturnoj tranziciji koja je obilježila to vrijeme. Također, pisat ćemo i o savremenim pogledima na Bosnu i izgradnji kulturne memorije nakon Drugog svjetskog rata, a naročito nakon posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu. Čitati „bosanski tekst“ znači čitati historiju naše zemlje, kulturne kodove koje su je oblikovali, smjenu kulturnih procesa i epistema kroz vrijeme – a sve to u svrhu razumijevanja fenomena Bosne kao doma, mjesta susreta različitog, ali i kusura u računu velikih sila...