Utopija

Religija, u suštini, znači uspostavljanje veze sa transcendentnim, što predstavlja svojevrsno prevazilaženje samog sebe. Homo religiosus je univerzalno čovjekovo svojstvo pa tako ne postoji kultura koja iza sebe nije ostavila neki oblik religijskog obilježja. Ukoliko religija u čovjekovom životu predstavlja vezivanje za nešto što ga transcendentira to predstavlja zdravu religioznost koja je siguran put ka samopoznanju i mentalnom zdravlju o čemu svjedoči dugogodišnje iskustvo velikog psihoanalitičara C.G Junga. Takva, zdrava religioznost, ima otvorenu moralnost, jer zatvoreni moral je moral razuma gdje je djelovanje automatizirano. Otvoreni moral je onaj po kojem se neko obavezuje na radnju zbog zahvalnosti i ljubavi. Ovakva moralnost i pristup moralnosti očituje se u primjeru poslanika Muhammeda, a.s. Iako su mu oprošteni grijesi i zagarantovan Džennet on je obavljao molitvu duboko u noć. Vidjevši to, Aiša ga upita: ''Poslaniče, zašto to činiš? Allah ti je oprostio i ranije i potonje grijehe?” A Poslanik odgovori: ''Zar da ne budem rob zahvalni?''. Ovakav pristup vjeri nije statičan već stvarateljski, otvoren je pa daje osjećaj slobode. U takvom stanju duha, slijeđenje etičkih normi predstavlja put ka usavršavanju individue. A islam nije ništa drugo do put vrline, jer je Objava spuštena ''odozgo'' - dolje, a vjernički život ide u suprotnom pravcu - on se etički uspinje od prirodnog u sebi do duhovnog; do istinske slobode. Na tragu ovakvog promišljanja bio je i De Tocqueville koji o tome kaže: ''Sklon sam misliti da čovjek ako u sebi nema vjere, mora biti podanik; a želi li biti slobodan, mora vjerovati.'' Vjera jeste nadrastanje svoje ličnosti i put ka stvaralaštvu koji je konstruktivan oblik prevazilaženja i vodi sreći. 

Takvi sljedbenici su zastor za ono učenje koje imenom predstavljaju. Nije moguće izgraditi zdravo društvo bez osvještenih individua. H

Realnost: dogmatski pristup vjeri

Međutim, stvarnost je drugačija i svjedoci smo da je karakteristična i uobičajena osobina vjerničke populacije - suhi dogmatski pristup vjeri. Takvi ljudi sve mjere vlastitim shvatanjem religije nikada ne dovodeći u pitanje ispravnost vlastitih stavova. Oni osuđuju i često se postavljaju, valjda nesvjesno, u ulogu krajnjeg Suca. Njima je sve jasno i sve savršeno razumiju i prodiru u ljudska srca mjereći im količinu vjere pa sukladno nepogrešivoj procjeni smještaju ljude u 'nevjerničku' ili 'vjerničku' kategoriju. U ovakvoj atmosferi religioznost se pretvara u uhodano izvršavanje pravila vodeći je u rezigniranost od drugih. Glavna oznaka takvog pristupa religiji je glupavo osjećanje sveznanja. Kako se društvo može razvijati kada je misao okovana takvim lancima? Čudi me stalno potenciranje kolektivnog u islamskom civilizacijskom krugu iako islam ima takav potencijal da gradi ''uspravnog čovjeka,'' a onda i uspravnu zajednicu. Umjesto takvog, imamo čovjeka kolektiva - samo pripadnika religiji koje mu je dato rođenjem i on tu oznaku nosi nikada ne propitujući šta to znači i predstavlja. Ovim slijedom imamo brojnost, ali ne i kvalitet. Zato je samo kvantitet tu. Takvi sljedbenici su zastor za ono učenje koje imenom predstavljaju. Nije moguće izgraditi zdravo društvo bez osvještenih individua. Historijsko iskustvo nas uči da su društva u kojima je moguć individualni izražaj zapravo najnaprednija;  u takvom je stanju bio islamski svijet u svom zlatnom dobu. Velika prepreka kretanja islamske civilizacije ka tome su oni učenjaci i elite koje održavaju status quo (Da li zbog svog povlaštenog položaja u takvom poretku stvari!?). 

 Novi put: 'takmičenje u dobru' 

Suhoparan pristup i dogmatizam lišava vjernički život od unutrašnje dimenzije vjere te, se onda bez suštine izvanjski prikazuje kao pojava bez sadržaja. Religioznost je osiromašena ukoliko rezultira stanjem statičnosti, učmalosti i pukog slijeđenja naredbi. To je kruta religioznost koja je zatvorena za druge, samozadovoljna je i nije čvrsta, te prikriva nesigurnost zatvarajući se u krug istomišljenika. Ne propitujući ona ne napreduje, ostaje na istom duhovnom nivou pa tako ne ispunjava suštinsku vjersku dužnost - stalno popravljanje samoga sebe. Vlastitom zapitanošću postižemo stalno pregnuće prema novom do sada neotkrivenom viđenju stvari, a Božanskom uredbom je apsolutno znanje nedokučivo pa poslije svake otkrivene tajne dolazi nova tajna. Vjernik zna da će traganjem za tajnama otkrivati i dokaze postojanja Gospodara Svemira jer Kur'an kaže: “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samima...'' Nije li ovo savršena inspiracija za stalno traganje? Nije li pokretačka snaga vjernika ostati zadivljen pred tajnama Gospodara? Kur'an navodi vjernika da putuje, promatra, razmišlja i na kraju da se takmiči u dobru – to je Kur'anski imperativ. Muslimani su prestali tragati, prestali su biti začuđeni, isključujući racionalnost i istraživanje prirode i čovjeka udaljili su se od eksperimentalne metode mišljenja. Oni nisu prihvatili civilizacijsku trku koja i dalje traje, a naređeno im je takmičenje u dobru. Trenutni rezultat je predavanje civilizacijske baklje drugima. Muslimanski um se mora otvoriti, ne zaviseći o drugima on mora izgraditi vlastiti put – put u kojem nema robovanja ljudima. To će biti put slobode, jer samo takav put omogućava i potpunu, a ne licemjernu predanost Jedinom Bogu. Stoga je zatvaranje u krute sisteme mišljenja protiv samog islama, a ne za islam!