Nakon toga topovi su pucali svaki dan ramazana ujutru u vrijeme imsaka – započinjanja posta i navečer u vrijeme iftara – završetka posta. Rahmetli Hivzija Hasandedić zabilježio je u Analima Gazi Husrev-begove biblioteke (br. 19-20, str. 198.) da je u Mostaru tokom ramazanskih dana top s tabije pucao i oglašavao početak /sehur/ i završetak posta /iftar/. Top je još pucao petkom u podne, za tri dana Ramazanskog i četiri dana Kurban-bajrama, na Muhammedov, a.s., rođendan /mevlud/, zatim kod stupanja na prijesto novog sultana, rođenja princa na dvoru, kada je u Mostar dolazio novi mutesarif /okružni predstojnik/ i prilikom svake pobjede i poraza turske vojske. No, danas je malo poznato da je top koji je pucao povodom muslimanskih blagdana nakon okupacije Bosne i Hercegovine počeo pucati i povodom katoličkih i pravoslavnih vjerskih praznika. Naprimjer, povodom katoličkog blagdana Uskrsa 6. aprila 1893. godine pucali su topovi sa Žute tabije u Sarajevu (Bošnjak, god. III, br. 14., str. 2).

Pošto i ove godine njihov vaskrs na 22. odnosno po našemu na 23. ramazana dolazi, to bi najumjesnije bilo da nadležni lanjsku pometnju da se opet ne bi dogodilo uklone, a to bi se moglo na ovaj način: da top uoči vaskrsa pred akšam najmanje na 20 dekika (minuta) ne puca ili ako je to baš strogo opredijeljeno da se bar muslimansko građanstvo obavijesti da se u onim danovima dokle njihov vaskrs traje imade samo po ezanu ravnti, a po topu nikako i to dotle dok vasksrno pucanje ne prestane.

Umni ljudi u naoko običnim stvarima i svakodnevnim događanjima vide dublji smisao i poruku. Tako je čuveni tuzlanski muftija Ibrahim Hakki Čokić u pucanju topova povodom mjeseca ramazana, ali i topova koji su pucali povodom pravoslavnih ili katoličkih blagdana, vidio je jasnu i nedvosmislenu poruku koju zbog njene dalekovidnosti prenosimo: „Stoga ramazanski i bajramski topovi govore...Muslimane! Nastupati tvoj veseli Ramazan, idi na teravih-namaz, uči salavate, ručaj, imsakj čini, posti, iftaruj se, budi zadovoljan dok svoju vjersku dužnost vršiš. Dakle, ramazanski i bajramski topovi pobuđuju veselje indirektno, jer njihov grozni glas prvo dovikuje protivniku oštro: 'Miruj, musliman je slobodan', a muslimanu: 'Veseli se slobodi'.“ Kao što je rahmetli Ibrahim Čokić i predvidio, topovi su tokom ramazana pucali dok su muslimani bili slobodni da javno ispovijedaju svoju vjeru, a utihnuli su nakon Drugog svjetskog rata kada im je ta sloboda ukinuta.
Danas topovi ponovo pucaju sa pojedinih starih bosanskih gradova prenoseći istu poruku: 'Veseli se i raduj se ramazanu u slobodi!'. No, pucanje topova danas je više stvar običaja i dio turističke ponude, a ne stvarne potrebe najavljivanja ramazana ili iftara. Pucanja topova povodom mjeseca ramazana u manjem bosansko-hercegovačkom entitetu tek ponegdje ima ili je barem bilo, što dodatno potvrđuje Čokićevu usporedbu pucanja topova tokom ramazana sa slobodom muslimana da javno ispovijedaju svoju vjeru. Naime, do prije pet godina u Lišnji, velikom muslimanskom naselju na području opštine Prnjavor, pucao je top za ramazan. Tada je umro mujezin džamije u Lišnji, rahmetli Husejn Pekić koji je stručno i sigurno pucao iz topa tek tri puta: uoči ramazana, povodom Lejletu-l-kadra i uoči Ramazanskog bajrama. Međutim, kako omladina nije pokazivala interes da se usavrši u ovoj vještini, nakon smrti starog mujezina prestao je pucati i top u Lišnji.(Kazivao Emir-ef. Softić, imam u Lišnji)
Kako su topovi povodom i tokom mjeseca ramazana stoljećima pucali u svim većim naseljima u Bosni i Hercegovni protokom vremena dešavale su se raznovrsne zgode i nezgode koje su vrijedni hroničani bilježili i objavljivali u časopisima i dnevnim listovima. Čestitajući nastupajuće mubarek dane mjeseca ramazana čitaocima Preporoda u ovom tekstu prenijet ćemo dašak minulih vremena kroz pripovijedanje nekoliko zgoda o pucanju topova uz ramazan.
Učitelj Stevan Dalić piše kako se u godinama neposredno nakon austrougarske okupacije u Čajniču nalazio top koji su i prije okupacije muslimani koristili za razne zgode, a najviše tokom ramazana i Bajrama. S okupacijom su nastupili neki novi odnosi, pa su i pravoslavci u Čajniču osjetili slobodu i počeli pucati iz istog tog topa povodom nekih svojih blagdana i praznika. Muslimani su iz topa pucali sa Musalle, dok su pravoslavci pucali iz crkvene avlije. Ispred crkve bi top stajao dok ne bi zatrebao muslimanima koji bi došli po njega, zavezali bi ga za „uši“ i odvlačili na Musallu gdje bi bio dok ponovo ne bi zatrebao pravoslavcima. Tako je top kao klada prevlačen sad tamo, sad ovamo. Do 1887. godine top je bio u ispravnom stanju. Za Božić te godine pravoslavcima je nestalo baruta pa su top napunili dinamitom i potpalili fitilj. Odjeknula je žestoka detonacija, a top se raspao na dva velika i bezbroj sitnih dijelova koji, srećom, nisu ugrozili ničiji život. (Bošnjak, god. II, br. 45., str. 1) S raspadanjem topa, raspala se i praksa njegovog korištenja za korisne svrhe. Iako se na na prvi pogled može činiti, ovo nije priča o suživotu muslimana i pravoslavaca u malenom hercegovačkom gradiću, jer suživot podrazumijeva život jednih pored drugih.

Jasno je da su muslimani i pravoslavci u Čajniču prije nešto više od stotinu godina živjeli jedni s drugima, dijeleći podjednako isti životni prostor i sredstva. Muslimanima nisu smetali pravoslavni blagdani, niti su pravoslavcima smetali muslimanski blagdani. Tako je pucanje topa na neki nevidljivi način ujedinilo radost svih Čajničana zbog nastupanja različitih vjerskih blagdana. Stotinu godina nakon opisanih događaja, Bosnom i Hercegovinom ponovo su odjeknuli tipovi, ali njihova jeka nije kao nekad izazivala radost već duboku strepnju, strah i smrt. Umjesto nekadašnjeg zajedničkog korištenja istog topa za opću dobrobit, pogrešno vođenim politikama tokom proteklog stoljeća, narodi u našoj zemlji okrenuli su topovske cijevi jedni na druge što nikome nije donijelo dobro.
Nekoliko godina kasnije sličan događaj desio se u Donjoj Tuzli. Pod naslovom „Pometnja“ list Bošnjak donosi za nas zanimljivo reagovanje čitaoca iz Donje Tuzle u kojem stoji: Lanjske godine trefio se je pravoslavni vaskrs uz ramazana, te je tom prilikom – kako oni kažu – po njihovom običaju samo jedan top pred akšam na 5 dekika (minuta) puko, a naravno pošlje 4 dekike su i dalje pucali i usljed toga se je više od pola ehli islama (muslimana) u Tuzli prije po Kur'anu određenog vremena omrsio. (Bošnjak, god. III, br. 13., str. 13.) Dakle, i u Donjoj Tuzli je top, kao i u Čajniču, najavljivao i muslimanske i pravoslavne blagdane. „Pomutnja“ iz ovog reagovanja nastala je onda kada je top koji je najavljivao dolazak vaskrsa odjeknuo neposredno pred iftar. Kako muslimani nisu znali kojim povodom je top pukao, a nisu imali satove da provjere da li je stvarno nastupilo vrijeme iftara, oni su se prije akšama na nekoliko minuta iftarili. Da se ista nezgoda ne bi i naredne godine ponovila, pažljivi čitalac iz Donje Tuzle predlaže: Pošto i ove godine njihov vaskrs na 22. odnosno po našemu na 23. ramazana dolazi, to bi najumjesnije bilo da nadležni lanjsku pometnju da se opet ne bi dogodilo uklone, a to bi se moglo na ovaj način: da top uoči vaskrsa pred akšam najmanje na 20 dekika (minuta) ne puca ili ako je to baš strogo opredijeljeno da se bar muslimansko građanstvo obavijesti da se u onim danovima dokle njihov vaskrs traje imade samo po ezanu ravnti, a po topu nikako i to dotle dok vasksrno pucanje ne prestane.
Kao odraz slobode ispoljavanja različitog vjerovanja navedene zgode o pucanju topova tokom mjeseca ramazana i povodom neislamskih blagdana tek djelimično otkrivaju koliko je historija naroda u Bosni i Hercegovini neraskidivo povezana. Zalog je to, nadamo se, za prosperitetniju budućnost.