Osjećamo li bol majki Srebrenice?

Socio-diskurs: Naš odnos spram onih kojima su ubijeni najmiliji, prema majkama Srebrenice, kroz naše suosjećanje i odgovornost- gradiće pravedno društvo i Bosnu i Hercegovinu

Jedno od ključnih pitanja nakon 23 godine od genocida u Srebrenici, sada ali i u budućnosti, jeste: suosjećamo li sa ženama, majkama, suprugama i kćerkama koje su izgubile svoje sinove, braću, muževe i očeve, te kakve su posljedice zločina i time kakva je socijalna problematika samohranih roditelja, ne samo u Srebrenici i Podrinju, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ovo pitanje uzročno je povezano sa nizom drugih i potreban je u tom smislu angažman sveukupnog društva kako bi se ono koliko- toliko ublažilo i pomoglo žrtvama. Kažemo 'ublažilo', jer gubitak najmilijih ostat će neprebolna rana koja se ne može izliječiti. No, razumijevanjem i saosjećanjem možemo pomoći im i njihovu bol umanjiti. O tom i takvom saosjećanju, pogotovo s majkama Srebrenice, Sabiha Čehajić, doktorica psiholoških nauka, kaže: „ Mislim da niko od nas ne može osjetiti ono kroz šta su one prošle. Zaista. Ja sam razgovarala sa mnogim majkama Srebrenice, intervjuirala ih, i nakon svakog takvog intervjua dolazila kući potresena. No, takvo stanje kasnije bi me popustilo. A, to jednu majku Srebrenice nikad ne popušta. Ona je stalno i permanentno pod pritiskom. Ono što ja osjećam kao osoba jeste suosjećanje koje je daleko od toga kroz šta su majke Srebrenice prošle. Mislim da je to, ustvari, vrlo bitan moment koji nedostaje ljudskom rodu. Nedostaje nam više suosjećanja sa žrtvama i sa onim kroz šta su one prošle i kroz šta prolaze. Ako još uzmemo u obzir da danas u svijetu ginu mnogi na sve strane onda je vrlo bitno da se poradi na tom razvoju suosjećanja i odgovornosti. Ta dva elementa, suosjećanje i odgovornost, neophodni su za opstanak ljudskog roda“. (Preporod br.13/855, 1.juli 2007.g.).

Zaista, da li suosjećamo- pojedinačno i da li smo kao društvo odgovorni za ono kroz šta su žrtve prošle i kroz šta prolaze? Zar Srebrenica nije naša najveća bol i naše trajno sjećanje? To, nije samo pitanje nas u Bosni i Hercegovini, i Bošnjaka nad kojima je Genocid izvršen. Zar se ta ista bol roditelja koji su ostali bez svojih najdražih koje su zločinci pomućenih umova ubili i zlostavljali ne osjeća i u Gazzi (Palestini) i drugim krajevima svijeta gdje nedužni stradaju. Nije li to bol cijelog čovječanstva i pitanje Ujedinjenih nacija i svih naroda. Nije li pravda i demokratija osnovno mjerilo i načelo svijeta. ? Šta, ako sve to izostane?

Mi u Bosni i Hercegovini to znamo cijeniti i nikad nećemo izostaviti, odnosno zaboraviti. Uostalom, nemamo pravo zaboraviti ono što se dogodilo, ne smijemo negirati Genocid nad Bošnjacima. Štaviše, kao oni koji su osjetili zlo dužni smo opominjati i stavljati na savjest cijeloga svijeta. S druge strane, kao moralni pobjednici ne smijemo se svesti samo na poziciju žrtve, nego nadasve apelirati i biti savjest čovječanstva. Mi, to jesmo u punom i pravom smislu riječi.

Naravno, najprječi smo sami sebi. Iz boli je potrebno izvući pouku. Ona daje snagu koja se suprotstavlja onima koji lažima žele ubiti istinu o Srebrenici. I to ne da bismo se svetili, jer mi nismo takav narod. Nemojmo se zajedničke boli i Srebrenice sjećati samo nekoliko dana obilježavajući ih. Pouku uzmimo u kontinuitetu, te budimo oprezni i jedinstveni kako bismo obezbijedili našoj djeci i generacijama koje dolaze bolju i sigurniju budućnost. Bez sumnje svaki roditelji to želi svojoj djeci. Pogotovo se ta briga vezivala i odnosila na naše majke. „One (majke) su bile naše čuvarkuće, utočište i sabiralište, jedini naši istinski prijatelji, zaštitnice našega imena, obraza, života i vjere, cvjetne bašče naše tradicije, jezika i adeta. Snalazile su se kako su znale i umjele, praveći se često naivnim i neukim, skanjivale se i sklanjale svakome, da ne smetaju i ne naude kome, da ne prisvoje nečije mjesto, zrak, vodu, mrvu ili travku, običaj ili pjesmu. Učile su nas da tuđe ne diramo, da poštujemo svačije pravo na život, a same nisu mogle sačuvati svoje, niti su mogle uvjeriti druge da i one imaju pravo na svoj život, na svoje potomstvo, vjeru, dom, jezik, pjesmu. Što su bivale čestitije i bolje, to su više smetale drugima, pa su bivale napadane, vrijeđane, ponižavane, karikirane“, napisao je rahmetli Džafer Obradović u svom eseju „Krvavi ples balkanskih kurjaka“.

Vječna tema

Sa ovim konstatacijama se dakako možemo složiti. Uz to, ujedno, svjedoci smo koliko su naše majke i žene podnosile strahote rata, a te posljedice trpe i danas. O tome koliko je usud Bosne ujedno i usud Bošnjakinja filmska režiserka Aida Begić- Zubčević nam kazuje: ; „U velikoj mjeri. Ja nisam radila film o ženama zato što sam htjela apriori to raditi. To je film o ženama zato što su muškarci pobijeni. Da su kojim slučajem žene pobijene to bi bio film o muškarcima. To nije film, dakle, o Bošnjakinjama zato što sam apriori htjela o tome raditi film, nego zato što su one podnijele najveću žrtvu u samome ratu. To je jedna okolnost koja čini žene s ovih prostora jačim i čini ih posebnom kategorijom kojoj, možda nije posvećena pažnja. Uz to, u filmu na Balkanu, muškarci su najčešće radili filmove tako da nemamo ni dovoljno dostojnih ženskih likova, nemamo dovoljno karaktera koje oslikavaju sve moguće profile i ono što možemo naći kod žena u našoj sredini. Čini mi se da se dolaskom žena koje su filmske autorice ta i takva situacija polahko mijenja. Žene ovdje predstavljaju potencijal. Žene su, nakon što su im muškarci pobijeni, morale nastaviti brinuti se o porodici. Ono što je zanimljivo jeste da su te žene bile iz patrijarhalnih sredina koje su ih na jedan način štitile, a na drugi pritiskale. U filmu sam pokušala prikazati kako je taj patrijarhalni duh ostao živjeti iako muškaraca definitivno nema...“(Preporod, br. 21/887, 1. 11.2008.g.).

Umjetnici, pisci, slikari i svi drugi, za nadati se da će u kontekstu svega onog što se dešavalo na ovim prostorima, a zarad istine i generacija koje dolaze, osvijetliti sva zlodjela i dati svoj nesebičan doprinos. Podsjećanje kroz razne vidove umjetnosti od performansa, izložbi, filmova, knjiga, tekstova i sl. jedan su od načina otkrivanja istine i jačanja svijesti čovjeka i čovječanstva. Oni će skrenuti pažnju na najveću tragediju poslije Drugog svjetskog rata u Evropi

 Problematika jednoroditeljskih porodica 

Svaki rat donosi žrtve. U njima muškarci su ti koji ponajviše pogibaju, dok žene ostaju i preuzimaju svu brigu o podizanju zajedničke djece. Najveća odgovornost tako pada na drugog roditelja, tj. majku. Preuzimajući ulogu oca koji je poginuo u ratu majke su morale na svoja pleća preuzeti teret odgovornosti za djecu. Pritisak je tim veći što one u trci za zaradom i priskrbljivanjem materijalnih sredstava za sebe i djecu, uslijed nedostatka slobodnog vremena, zapostavljaju ulogu odgoja čime ostavljaju odviše prostora za mnoge neželjene utjecaje. 

Što se tiče te odgovornosti žene-majke kao samohrani roditelji u BiH se suočavaju sa mnogim životnim nedaćama, neriješenim stambenim statusom, manjkom novca i brigom o poslu. Takve brige se nadalje vežu za:

-brige o finansijskoj sigurnosti djece sada i u budućnosti;

-strah da im dijete ne „upadne“ u loše društvo, tj. strah od rizika droge, uličnog nasilja“;

-brige o tome kakva će djeca ispasti, kakva će biti u životu,

-brige vezane uz sadašnje ili daljnje školovanje djeteta, uz podmirivanje troškova školovanja;

-strah od negativnih emocionalnih ili ponašajnih posljedica po dijete zbog nedostatka drugog roditelja;

-približno svaki deseti samohrani roditelji navodi da se boji da će umrijeti ili se razboljeti prije nego djeca budu sposobna brinuti se o sebi.

(wwwobiteljskicebntar-kzz.ht.teme)

Pošto su jednoroditeljske (samohrane) porodice najranjivija skupina, u jednom društvu, potrebno je unaprijediti njihov životni standard, te pravovremeno informirati takve porodice o njihovim pravima i mogućnostima pomoći, osigurati dostupnost psihološke, socijalne i svake druge pomoći. Na nivou šire društvene zajednice nužno je senzibilizirati društvo za probleme samohranog roditeljstva. Treba reći da su djeca iz ovakvih jednoroditeljskih porodica koje još nazivaju i nepotpune prodice posebno ugrožena, jer, nedostaje im briga i ljubav drugog roditelja. Mi tek ovdje ukazujemo na ovaj problem našeg društva koji od nas traži veći angažman. Ne zaboravimo, u današnjoj BiH u svakom petom domaćinstvu žena je glava porodice. Više od 60% njih je nezaposleno i nema uopšte zdravstveno osiguranje. O mnogo čemu ne odlučuju, nego zavise o drugima.

Od izbjeglica do povratnica

Ne možemo reći da kao društvo brinemo dovoljno o njima. Najzorniji primjer tom, blago rečeno, nemaru imamo u tome što nakon toliko godina od završetka rata u BiH u izbjegličkim kampovima još žive na stotine osoba. „Nekada smo imale sve, a danas živimo u izbjegličkom naselju“, reći će vam žene u njima razočarane nebrigom države. Podatak koji je iznio UNHCR govori da u BiH, u 88 kolektivnih stambenih jedinica živi najmanje 7.000 njenih građana. U nekima od njih i dalje nema ni vode, ni struje i dr. Najveći je kolektivni centar „Mihatovići“, gdje trenutno živi oko 580 osoba. Prilikom jedne naše posjete ovom naselju u kome mahom žive izbjeglice iz Srebrenice i Zvornika, naša sagovornica Fatija Hrvačić, iz Srebrenice, iznijela nam je svoju priču koja je uveliko i priča mnogih majki: „Ovdje u Mihatovićima sam još od 1995.godine. Živim sama. Muža i jednog sina sam izgubila, ubili su ih četnici, i njihova tijela nisu pronađena. Nije baš dobro, ali duram“. Paša Osmić iz Đulića kazuje: „U izbjeglištvu sam najprije provela 2 i po godine u Živinicama, pa u Slavinovićima isto toliko. Sada sam u Mihatovićima. Ubili su mi supruga i sina. Pola tijela od sina sam našla i ukopala, dok tijelo muža još nisu pronašli. Jedan sin mi sada živi u Hrvatskoj sa troje djece. Otišao je tamo kako bi prehranio troje djece. Šuti pa hajde. Teško se živi. Ovdje nas rijetko ko obiđe. Vratila bih se kući, ali je ona porušena“. Očito, žene koje su ostale u ovom kampovima još nisu zacijelile svoje traume. Nije zanemarliva činjenica da su u kampovima živjeli u kućicama od 35 kvadratnih metara njih po 20. Sada se neke od njih pitaju, najprije, od čega će živjeti i kako će živjeti same u stambenim jedinicima koje će im se obezbijediti. Drugo je pitanje, koliko će njih , zaista, dočekati da se vrate u svoje kuće ostaje da vidimo. Podaci o tome su nedostatni i nedostupni. Tek, problem nadležni nastoje riješiti zatvaranjem kolektivnih naselja. Tako, prema saznanjima, na sjednici Gradskog vijeća Tuzla predviđeno je da se kolektivni centar u Mihatovićima zatvori 2018.godine, a njegovi stanari budu iseljeni u Miladijama, gdje će se izgraditi za njih stambeni objekat. Da problem bude veći uprkos brojnim donacijama i planovima da se kolektivni centri konačno ukinu i pronađe za izbjegle krov nad glavom, nije se vodilo računa o djeci koja su se u tim kampovima rodila. Tako neki podaci ističu da se među izbjeglicama nalazi oko 700 mladih do 17 godina. Djeca su tu rođena, te se ne sjećaju zavičaja svojih roditelja. Predsjednica Udruženja za održivi povratak i integraciju Merhunisa Zukić ukazuje: „Djeca koja su došla s roditeljima u kolektivni centar, sad su zasnovali svoje porodice, ali žive i dalje u kolektivnim centrima...“. 

Činjenica je da bi se mnogi od izbjeglica željeli vratiti u svoje domove. No, i kada bi im se opravile i izgradile kuće tada nastaje problem održivog povratka. Oni koji su se vratili prevazišli su strahove sa kojima i danas žive, ali potrebna im je podrška i razumijevanje. Nije dovoljno sjetiti ih se samo tokom obilježavanja godišnjice stradanja i ukopa. Pomozimo im da se u Srebrenicu ne vraćaju samo mrtvi i kolone tabuta. Jer, pomažući njima pomažemo i sebi. Stručnjaci iz psihologije čak tvrde da pomaganje drugima umanjuje razmišljanje o vlastitim brigama i problemima, te omogućava psihičko olakšanje.

Među prvima se u Potočare vratila Fadila Efendić otvorivši suvenirnicu u blizini Memorijalnog centra. Mirnija je u duši kada radi i što može gledati u nišane u mezarju među kojima su i njen sin Fejzo i muž Hamed, te 22 člana najuže porodice. Ona kaže: „Teško mi je padalo da budem izbjeglica i da me neko posmatra kao građanina drugog reda. Volim da sam na svom, a nije bitno kako mi je“.

Pomoć i optimizam

Ko hoće da pomogne naći će načina. Jedan od takvih je i primjer BBI banke koja je je nedavno, u svom projektu donacije krava za porodice povratničke populacije i one slabijeg imovnog stanja, pomogla osmočlanu porodicu Šemse Salijević iz Voljevice. U svakom slučaju ovoj osmočlanoj porodici koja živi od poljoprivrede će ova donacija itekako dobro doći. Važna je volja i želja, a poslije se radom sve uspije. Na selu danas se može živjeti od svog rada.

Lijep primjer povratnicima daje i Mevlida Mehanović, iz sela Daljegošta koja je predsjednica osnovanog Udruženja žena povratnica „Podrinjka“. Cilj ovog udruženja je prema njenim riječima da se “žene povratnice zadrže na području opštine Srebrenica, naravno i da se družimo, napravimo ambijent i za nove žene povratnice. Naše članice se bave poljoprivredom, stočarstvom, sakupljanjem ljekobilja i šumskih plodova, ručnom radinošću, seoskim turizmom“. U svakom slučaju, želja je da svoje proizvode plasiraju na tržište kako bi , na taj način, izgradile ekonomski ambijent i zadržale mlade.

Sa organiziranjem žena u ovim područjima, zasigurno, poboljšati će se i pozicija žena kako u privatnom tako i u društvenom životu. Ne kaže se džaba „ uzdaj se u se i u svoje kljuse“. U tom smislu, vrijedna je životna priča Kadire Nukić, koju smo objavili u Preporodu. Naime, ova žena heroina u ratu je izgubila supruga, te od granate kćerku i sina, a i sama je ostala bez jedne noge. Mnogi su se pitali kako je nakon svega ostala normalna. „Moje rane su samo moje rane. Tablete mi nisu ništa mogle pomoći, nego sam tražila da se spasim kroz vjeru. I, evo, nakon svega ja živim i dalje“ rekla nam je Kadira koja potom upoznaje čovjeka sa kojim stupa u brak i sa njime dobiva sina Amira koji joj je najveća utjeha i nada. Priča nam: „Imam svog sina i nastojim da život vratim u normalu. Iako sam osoba sa invaliditetom, nemam noge, vidim da ima i težih slučajeva. Nije smak svijeta, najbitnije je ostati zdravog razuma. A, zdrav razum je teško sačuvati. Tu mi sada pomaže i strjeljaštvo. Ako imam negativnu energiju nju potrošim na treninzima. Imam tu fino društvo i već nekoliko godina sam predsjednik invalidsko-strjeljačkog društva. Jednostavno, nastojim biti manji teret društvu. Ako već imam izraženiji problem proučim nešto iz Kur'ana i to mi kao rukom bude odneseno. Čovjek koji je vjernik manje će zla nanijeti ljudima i manje će biti problema.“

Na tom fonu, i u nastojanju da približimo probleme i boli sa kojima se susreću žene Srebrenice i svih naših ' srebrenica' imajmo na umu upute koje nam Allahov Vjerovjesnik ostavio: „Nijedan od vas neće biti istinski vjernik sve dok ne bude volio svome bratu ono što voli sebi.“ Islam vodi brigu o socijalnom aspektu i održava sigurnost društva. Konačno, bol majki Srebrenice je i naša bol, bol koja nas ujedinjuje i budi nadu u bolje sutra.

 

 

 

 

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija