digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

U povodu godišnjice Kosovske bitke i poznatog Miloševićevog govora na Gazimestanu 28. juna 1989.  kojim je, po mnogima, „Balkanski kasapin“ najavio tragične događaje koji su uslijedili i gurnuli Balkan u jedan od najmračnijih dijelova njegove povijesti. Osvrt na mitomaniju  „Politike“ iz 1989. godine

Početkom aprila ove godine objavljen je godišnji izveštaj Islamofobija u Evropi u izdanju Siyaset, Ekonomi ve Toplum Araştırmaları Vakfı (SETA), čiji su urednici Farid Hafez i Enes Bajrakli.

U navedenom izveštaju pokušao sam da identifikujem vid islamofobije koji je prisutan u Srbiji. Ono što odmah upada u oči kada se pažljivo analizira situacija u Srbiji, jeste da islamofobija kakva se u svojim pojavnim oblicima manifestuje na Zapadu nije ista ona koju pronalazimo u Srbiji. Na osnovu navedene tvrdnje sasvim opravdano bi mogli da postavimo pitanje da li islamofobija, kako se ona razume na Zapadu, uopšte i postoji u Srbiji. Jer, kako to konstatuje Marko Atila Hoare “o islamofobiji na Balkanu nemoguće je govoriti bez razumijevanja da su, istorijski gledano, etnička pripadnost i religija izuzetno blisko povezani, i da je netrpeljivost prema religijskoj zajednici vremenom evoluirala u mržnju prema etničkoj grupi.” Upravo na tim osnovama, svi zabilježeni incidenti tokom 2017. godine (izuzev rušenja džamije u Zemun polju) su u svojoj suštini plod nacionalno-etničke netrpeljivosti, prije nego mržnja spram samih religijskih ubjeđenja i praksi muslimana.

00Cijeli tekst

Niš je grad koji se nalazi na jugoistoku Srbije. Kulturni je i ekonomski centar tog dijela zemlje. Pored živog centralnog prostora grada prepunog ugostiteljskih objekata, hotela i luksuznih prodavnica, periferija nudi posetiocima svoje naročite prirodne ljepote i znamenitosti. Blizu samog centra grada, sa suprotne strane rijeke Nišave, nalazi se stara Niška tvrđava koja ima veoma dugu historiju, ali današnje utvrđenje datira iz perioda 1719-1723. godine i podignuto je od strane Osmanlija. Tvrđava ima četiri velika ulaza, odnosno kapije, i to: Stambol kapiju, Beogradsku kapiju, Vodenu ili Jagodinmalsku kapiju i Vidinsku kapiju. Sa tih kapija se izlazilo na puteve ili drumove, koji su vodili u gradove pomenute u njihovim nazivima. U samoj tvrđavi, unutar visokih i masivnih zidina, nalazi se nekoliko sakralnih objekata iz osmanskog perioda, sa prepoznatljivim detaljima islamske arhitekture i tradicije. Osim hamama (sagrađenog u XV vijeku), koji se naslanja uz Stambol kapiju i važi za najstariji sačuvani spomenik iz osmanskog perioda vladavine, te baruthane (XVIII vijek) koja se nalazi u gornjem dijelu tvrđave, najveću pažnju posjetilaca izaziva Malkočoglu Gazi Bali-begova džamija (Malkoçoğlu Gazi Bali Bey Camii). Pohranjen značajnim podacima i zatečen neverovatnim prizorom, odlučio sam da, na povratku u Novi Pazar, istražim historiju ove veleljepne građevine i njenog neimara, te predočim je cijenjenoj javnosti na uvid.

00Cijeli tekst

Na početku nove kalendarske godine poželjno je napraviti presjek stanja u kome se muslimani nalaze u različitim političko-društvenim okolnostima kako bismo znali na čemu u budućnosti treba raditi kako bi se stvari mijenjale nabolje. U ovom tekstu ćemo u kratkim crtama predstaviti dva fenomena koja već neko vrijeme značajno utječu na položaj muslimana Srbije. O mukama i užasima koji su pratili muslimane tokom 90-tih godina u velikoj mjeri je već pisano dok opsežnije analize o položaju muslimana u Srbiji nakon petooktobarskih promjena maltene da ne postoje. U kontekstu 90-tih godina uglavnom je pisano o ekskluzivističkoj prirodi srbijanskog (klero) nacionalizma koji je i danas prisutan kod maltene svih relevantnijih društveno-političkih subjekata i pojedinaca koji imaju snažan utjecaj na javno mijenje u Srbiji kada je riječ o procesu “stigmatizacije” muslimana. Međutim, koliko je značajno prostora posvećeno dekonstrukciji srpskog (ekspanzionističkog) nacionalizma veoma malo je samokritički pisano o (negativnom) fenomenu koji je čuveni američki sociolog Erving Gofman nazvao “profesionalizacijom stigme”. Pod navedenim pojmom Gofman podrazumijeva one činioce koji su na sebe preuzeli ulogu predstavnika “stigmatizovanih” grupa u kontaktu sa “ispravnom” većinskom grupom koja ima moć da proizvodi ideologiju kojom se one proglašavaju vrednosno “uprljanim” iliti “stigmatizovanim”. Ono što Gofman ističe kao potencijalno najvažniju negativnu osobinu kod onih koji su preuzeli lidersku ulogu “stigmatizovanih” jeste ta - da nakon što oni postignu dogovor u ime “stigmatizovanih” sa većinskom “ispravnom” grupom oni po pravilu u potpunosti iznevjeravaju one koje predstavljaju. Ova Gofmanova opservacija o nedosljednosti lidera “stigmatizovane” zajednice (u našem slučaju muslimanske) je od krucijalnog značaja za stvaranja kompletne slike putem koje možemo da identifikujemo sve aktere koji perpetuiraju permanentno stanje očaja u kome se muslimani u Srbiji nalaze. Posljedica “profesionalizacije stigme” najbolje se ogleda u urušavanju povjerenja vjernika u institucije i pojedince koje su smatrali svojim “vođama”. U slučaju Sandžaka istraživanje Helsinškog odbora za ljudska prava iz 2016. godine je pokazalo da povjerenje u predstavnike islamskih zajednica ima tek 11% ispitanika, dok u političke partije ovog regiona samo 2%.
Osim “profesionalizacije stigme” još jedan društveni fenomen se vremenom pokazao pogubnim po efikasnu društvenu participaciju i homogenizaciju muslimana Srbije. Radi se o nacionalizaciji religijskog prostora u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, a koja se zbog prisutnosti Bošnjaka i Albanaca u Srbiji preljeva i na muslimane Srbije. Preklapanja između nacionalnog i vjerskog identiteta u značajnoj mjeri sprečava jedinstvo i sinhronizaciju različitih nacionalnih zajednica u Srbiji koje su ujedno i muslimanske (Albanci, Romi, Bošnjaci) kako bi lakše ostvarivali svoja vjerska prava. Koliko se nacionalizmi u Bosni i na Kosovu mogu potencijalno percipirati kao državotvorni zbog pružanja otpora spram kolonizacijskih ili pak iridentskih namjera Srba (u slučaju Bosne i Hrvata), oni u Srbiji poprimaju isključivo etno-kulturološki oblik uslijed čega se muslimani dovode u stanje getoizacije što ide ruku pod ruku s diskriminatornim srbijanskim političkim poretkom. Zbog toga akcenat se u budućnosti mora pomjeriti ka ustanovljavanju građanskog identiteta kod muslimana Srbije, koji naravno ne bi dovodio u pitanje očuvanje i kulturno-etničkih posebnosti nacionalnih zajednica. Uspostavljanjem građanskog identiteta omogućilo bi se muslimanima Srbije da imaju značajno bolju poziciju iz koje bi mogli da na adekvatniji način zahtijevaju svoja prava, kao i veću prisutnost u društveno-javnom prostoru.
Zbog toga za budućnost islama u Srbiji je neophodno da muslimani nedvosmisleno razdvoje islam od nacionalne identifikacije. Ako se tako nešto ne desi postoji realna opasnost da se islamske institucije nepovratno odrode od svoje primarne misije uspostavljanja etičke bogobojazne vertikale s ciljem poštovanja viših ciljeva šerijata nasuprot makijavelističkih pragmatičnih vrijednosti, a da džamije prestanu biti Božje kuće već nacionalne propovjedaonice.

Sličica Želim Print

Na oktobarskom sajmu knjiga u Beogradu izjave patrijarha Irineja evocirale su mračne elemente iz sjećanja na devedesete

 

 Ako na sajmu knjiga, koji bi trebao biti svojevrsna promocija znanstvenosti, naučnih dostignuća i kulturno-civilizacijskih vrednota, vrhovni pravoslavni sveštenik govori pozitivno o politici koja je prva otvorila logore na području Evrope nakon nacističke politike, pitanje je šta se govori iza vrata preko 40 eparhija i koju agendu čuvaju zidovi Hrama Svetog Save u Beogradu. Naime, na sajmu knjiga u Beogradu prošlog mjeseca patrijarh Irinej je kazao, između ostaloga, da „gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima“. Zaista sociolozi i politolozi, ali i drugi znanstvenici u Srbiji, imaju ogroman izazov da odgovore kako je moguće da Crkva bude najslabija karika u promišljanju svijetle budućnosti jedne od najperspektivnijih država na Balkanu. Hoće li srbijansko društvo u cjelokupnom tehnološkom, ekonomskom i kulturnom napretku imati najveći problem s reformom misli u Crkvi te hoće li Crkva ostati jedini srednjovjekovni ideološki element moderne Srbije? Dok Srbija nastoji biti članica Evropske unije poštujući suverenitet država barem radi tog cilja, vrhovni poglavar Crkve, a možda i sama Crkva pošto nema reagiranja njenih zvaničnih organa na ove izjave, nastoji kreirati uniju Srba koja nikada nije zaživjela ne samo zato što je politički nemoguća, već i što je zasnovana na ograncima primordijalizma i socijalnog darvinizma. Ovom izjavom poglavar Srpske pravoslavne crkve šalje poruke identične onima kojima su ispraćene mlade generacije na bosanska, hrvatska i kosovska nepoznata ratišta, stoga posebno je nevjerovatan prag tolerancije pravoslavnog stanovništva na ovakve izjave, tačnije roditelja koji danas sami uz fotografije ubijene djece dočekuju praznike. Ako se patrijarh obraćao mladim generacijama, trebalo bi analizirati planove tih novih mladih generacija Srba, koji čekaju u redovima za vize i gledaju kino-raspored američkih filmova, a ne police s knjigama Dobrice Ćosića. Drugim riječima, kako suptilno objasniti patrijarhu Irineju da ovakve izjave pripadaju retorici propovijedi prošlih vjekova i da se nove generacije zbog njih nastoje otrgnuti čak i od same duhovnosti, a ne samo od religijskih institucija? Kada bi samo znao, poštovani patrijarh, da za devedesetim niko ne žali. Naravno, ovakve izjave će, vjerovatno, doći do ušiju ili srca pojedinaca koji ne postigavši mnogo više od diplome osnovne, možda srednje, škole i u današnjim ratištima Ukrajine i Sirije vide Božiji poziv na dokazivanje požrtvovanosti. Međutim, jesu li to generacije za budućnost Srbije?

Izjave patrijarha su posebno važne za formiranje politike Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini, gdje su rane devedesetih još uvijek u povoju. Koliko se reflektiraju stavovi iz Srbije na Crkvu u Bosni i Hercegovini tema je za ozbiljnije studije, ali je već duži niz godina indikativno što Crkva ignorira napade na muslimane i njihovu imovinu u manjem entitetu. Mediji su zabilježili 25 napada na muslimane i njihove vjerske objekte u 2015. godini, a sličan trend nastavljen je i u 2016. Sadržaj izjava crkvenih poglavara posebno je važan kada se uzme u obzir retorika ovih napada u kojem se potencira “Velika Srbija“. U džematu Kotor-Kukavice, Medžlis Kotor-Varoš, dvije večeri zaredom u avgustu 2016, muslimani su uznemiravani pravljenjem nereda i parolama: “Ovo je Srbija“. Četiri ćirilična slova “S”, kao i  izjava “Srbija do Tokija“, koja je napisana na džamiji džemata Karakaj u Zvorniku prošle godine, svoje opravdanje nalazi upravo u porukama kakva je bila u izjavi patrijarha Irineja u Beogradu. U ovom slučaju kod zvorničkih vjernika došlo je do suštinske modifikacije satiričnog narodnog gesla, koji bi u krajnjoj formi mogao zvučati: Slušaj šta pop govori i radi šta pop radi.

Reagiranja iz Crkve i osude ne bi trebale izostati barem u svakom slučaju kada je riječ o napadu na džamije i objekte Islamske zajednice. Indolentan odnos prema ovim napadima postaje poseban kamen spoticaja kada crkvena lica lično učestvuju u negativnim pojavama. Primjera radi, sveštenik je prošle godine bio jedan od inicijatora da se zabrani rad odgajateljici u srebreničkom vrtiću, jer je imala mahramu. Također, Islamska zajednica je bila zatečena radom sveštenika ove godine u Vlasenici. Naime, u odjeljenju drugog razreda Javne ustanove Osnovna škola „Vuk Karadžić“ u Vlasenici, bošnjačka djeca s ostalim na času koji nije bio vjeronauka instruirani su od pravoslavnog vjeroučitelja kako da se krste i mole.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine