50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Početkom aprila ove godine objavljen je godišnji izveštaj Islamofobija u Evropi u izdanju Siyaset, Ekonomi ve Toplum Araştırmaları Vakfı (SETA), čiji su urednici Farid Hafez i Enes Bajrakli.

U navedenom izveštaju pokušao sam da identifikujem vid islamofobije koji je prisutan u Srbiji. Ono što odmah upada u oči kada se pažljivo analizira situacija u Srbiji, jeste da islamofobija kakva se u svojim pojavnim oblicima manifestuje na Zapadu nije ista ona koju pronalazimo u Srbiji. Na osnovu navedene tvrdnje sasvim opravdano bi mogli da postavimo pitanje da li islamofobija, kako se ona razume na Zapadu, uopšte i postoji u Srbiji. Jer, kako to konstatuje Marko Atila Hoare “o islamofobiji na Balkanu nemoguće je govoriti bez razumijevanja da su, istorijski gledano, etnička pripadnost i religija izuzetno blisko povezani, i da je netrpeljivost prema religijskoj zajednici vremenom evoluirala u mržnju prema etničkoj grupi.” Upravo na tim osnovama, svi zabilježeni incidenti tokom 2017. godine (izuzev rušenja džamije u Zemun polju) su u svojoj suštini plod nacionalno-etničke netrpeljivosti, prije nego mržnja spram samih religijskih ubjeđenja i praksi muslimana.

00Cijeli tekst

Niš je grad koji se nalazi na jugoistoku Srbije. Kulturni je i ekonomski centar tog dijela zemlje. Pored živog centralnog prostora grada prepunog ugostiteljskih objekata, hotela i luksuznih prodavnica, periferija nudi posetiocima svoje naročite prirodne ljepote i znamenitosti. Blizu samog centra grada, sa suprotne strane rijeke Nišave, nalazi se stara Niška tvrđava koja ima veoma dugu historiju, ali današnje utvrđenje datira iz perioda 1719-1723. godine i podignuto je od strane Osmanlija. Tvrđava ima četiri velika ulaza, odnosno kapije, i to: Stambol kapiju, Beogradsku kapiju, Vodenu ili Jagodinmalsku kapiju i Vidinsku kapiju. Sa tih kapija se izlazilo na puteve ili drumove, koji su vodili u gradove pomenute u njihovim nazivima. U samoj tvrđavi, unutar visokih i masivnih zidina, nalazi se nekoliko sakralnih objekata iz osmanskog perioda, sa prepoznatljivim detaljima islamske arhitekture i tradicije. Osim hamama (sagrađenog u XV vijeku), koji se naslanja uz Stambol kapiju i važi za najstariji sačuvani spomenik iz osmanskog perioda vladavine, te baruthane (XVIII vijek) koja se nalazi u gornjem dijelu tvrđave, najveću pažnju posjetilaca izaziva Malkočoglu Gazi Bali-begova džamija (Malkoçoğlu Gazi Bali Bey Camii). Pohranjen značajnim podacima i zatečen neverovatnim prizorom, odlučio sam da, na povratku u Novi Pazar, istražim historiju ove veleljepne građevine i njenog neimara, te predočim je cijenjenoj javnosti na uvid.

00Cijeli tekst

Na početku nove kalendarske godine poželjno je napraviti presjek stanja u kome se muslimani nalaze u različitim političko-društvenim okolnostima kako bismo znali na čemu u budućnosti treba raditi kako bi se stvari mijenjale nabolje. U ovom tekstu ćemo u kratkim crtama predstaviti dva fenomena koja već neko vrijeme značajno utječu na položaj muslimana Srbije. O mukama i užasima koji su pratili muslimane tokom 90-tih godina u velikoj mjeri je već pisano dok opsežnije analize o položaju muslimana u Srbiji nakon petooktobarskih promjena maltene da ne postoje. U kontekstu 90-tih godina uglavnom je pisano o ekskluzivističkoj prirodi srbijanskog (klero) nacionalizma koji je i danas prisutan kod maltene svih relevantnijih društveno-političkih subjekata i pojedinaca koji imaju snažan utjecaj na javno mijenje u Srbiji kada je riječ o procesu “stigmatizacije” muslimana. Međutim, koliko je značajno prostora posvećeno dekonstrukciji srpskog (ekspanzionističkog) nacionalizma veoma malo je samokritički pisano o (negativnom) fenomenu koji je čuveni američki sociolog Erving Gofman nazvao “profesionalizacijom stigme”. Pod navedenim pojmom Gofman podrazumijeva one činioce koji su na sebe preuzeli ulogu predstavnika “stigmatizovanih” grupa u kontaktu sa “ispravnom” većinskom grupom koja ima moć da proizvodi ideologiju kojom se one proglašavaju vrednosno “uprljanim” iliti “stigmatizovanim”. Ono što Gofman ističe kao potencijalno najvažniju negativnu osobinu kod onih koji su preuzeli lidersku ulogu “stigmatizovanih” jeste ta - da nakon što oni postignu dogovor u ime “stigmatizovanih” sa većinskom “ispravnom” grupom oni po pravilu u potpunosti iznevjeravaju one koje predstavljaju. Ova Gofmanova opservacija o nedosljednosti lidera “stigmatizovane” zajednice (u našem slučaju muslimanske) je od krucijalnog značaja za stvaranja kompletne slike putem koje možemo da identifikujemo sve aktere koji perpetuiraju permanentno stanje očaja u kome se muslimani u Srbiji nalaze. Posljedica “profesionalizacije stigme” najbolje se ogleda u urušavanju povjerenja vjernika u institucije i pojedince koje su smatrali svojim “vođama”. U slučaju Sandžaka istraživanje Helsinškog odbora za ljudska prava iz 2016. godine je pokazalo da povjerenje u predstavnike islamskih zajednica ima tek 11% ispitanika, dok u političke partije ovog regiona samo 2%.
Osim “profesionalizacije stigme” još jedan društveni fenomen se vremenom pokazao pogubnim po efikasnu društvenu participaciju i homogenizaciju muslimana Srbije. Radi se o nacionalizaciji religijskog prostora u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, a koja se zbog prisutnosti Bošnjaka i Albanaca u Srbiji preljeva i na muslimane Srbije. Preklapanja između nacionalnog i vjerskog identiteta u značajnoj mjeri sprečava jedinstvo i sinhronizaciju različitih nacionalnih zajednica u Srbiji koje su ujedno i muslimanske (Albanci, Romi, Bošnjaci) kako bi lakše ostvarivali svoja vjerska prava. Koliko se nacionalizmi u Bosni i na Kosovu mogu potencijalno percipirati kao državotvorni zbog pružanja otpora spram kolonizacijskih ili pak iridentskih namjera Srba (u slučaju Bosne i Hrvata), oni u Srbiji poprimaju isključivo etno-kulturološki oblik uslijed čega se muslimani dovode u stanje getoizacije što ide ruku pod ruku s diskriminatornim srbijanskim političkim poretkom. Zbog toga akcenat se u budućnosti mora pomjeriti ka ustanovljavanju građanskog identiteta kod muslimana Srbije, koji naravno ne bi dovodio u pitanje očuvanje i kulturno-etničkih posebnosti nacionalnih zajednica. Uspostavljanjem građanskog identiteta omogućilo bi se muslimanima Srbije da imaju značajno bolju poziciju iz koje bi mogli da na adekvatniji način zahtijevaju svoja prava, kao i veću prisutnost u društveno-javnom prostoru.
Zbog toga za budućnost islama u Srbiji je neophodno da muslimani nedvosmisleno razdvoje islam od nacionalne identifikacije. Ako se tako nešto ne desi postoji realna opasnost da se islamske institucije nepovratno odrode od svoje primarne misije uspostavljanja etičke bogobojazne vertikale s ciljem poštovanja viših ciljeva šerijata nasuprot makijavelističkih pragmatičnih vrijednosti, a da džamije prestanu biti Božje kuće već nacionalne propovjedaonice.

Sličica Želim Print

Na oktobarskom sajmu knjiga u Beogradu izjave patrijarha Irineja evocirale su mračne elemente iz sjećanja na devedesete

 

 Ako na sajmu knjiga, koji bi trebao biti svojevrsna promocija znanstvenosti, naučnih dostignuća i kulturno-civilizacijskih vrednota, vrhovni pravoslavni sveštenik govori pozitivno o politici koja je prva otvorila logore na području Evrope nakon nacističke politike, pitanje je šta se govori iza vrata preko 40 eparhija i koju agendu čuvaju zidovi Hrama Svetog Save u Beogradu. Naime, na sajmu knjiga u Beogradu prošlog mjeseca patrijarh Irinej je kazao, između ostaloga, da „gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima“. Zaista sociolozi i politolozi, ali i drugi znanstvenici u Srbiji, imaju ogroman izazov da odgovore kako je moguće da Crkva bude najslabija karika u promišljanju svijetle budućnosti jedne od najperspektivnijih država na Balkanu. Hoće li srbijansko društvo u cjelokupnom tehnološkom, ekonomskom i kulturnom napretku imati najveći problem s reformom misli u Crkvi te hoće li Crkva ostati jedini srednjovjekovni ideološki element moderne Srbije? Dok Srbija nastoji biti članica Evropske unije poštujući suverenitet država barem radi tog cilja, vrhovni poglavar Crkve, a možda i sama Crkva pošto nema reagiranja njenih zvaničnih organa na ove izjave, nastoji kreirati uniju Srba koja nikada nije zaživjela ne samo zato što je politički nemoguća, već i što je zasnovana na ograncima primordijalizma i socijalnog darvinizma. Ovom izjavom poglavar Srpske pravoslavne crkve šalje poruke identične onima kojima su ispraćene mlade generacije na bosanska, hrvatska i kosovska nepoznata ratišta, stoga posebno je nevjerovatan prag tolerancije pravoslavnog stanovništva na ovakve izjave, tačnije roditelja koji danas sami uz fotografije ubijene djece dočekuju praznike. Ako se patrijarh obraćao mladim generacijama, trebalo bi analizirati planove tih novih mladih generacija Srba, koji čekaju u redovima za vize i gledaju kino-raspored američkih filmova, a ne police s knjigama Dobrice Ćosića. Drugim riječima, kako suptilno objasniti patrijarhu Irineju da ovakve izjave pripadaju retorici propovijedi prošlih vjekova i da se nove generacije zbog njih nastoje otrgnuti čak i od same duhovnosti, a ne samo od religijskih institucija? Kada bi samo znao, poštovani patrijarh, da za devedesetim niko ne žali. Naravno, ovakve izjave će, vjerovatno, doći do ušiju ili srca pojedinaca koji ne postigavši mnogo više od diplome osnovne, možda srednje, škole i u današnjim ratištima Ukrajine i Sirije vide Božiji poziv na dokazivanje požrtvovanosti. Međutim, jesu li to generacije za budućnost Srbije?

Izjave patrijarha su posebno važne za formiranje politike Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini, gdje su rane devedesetih još uvijek u povoju. Koliko se reflektiraju stavovi iz Srbije na Crkvu u Bosni i Hercegovini tema je za ozbiljnije studije, ali je već duži niz godina indikativno što Crkva ignorira napade na muslimane i njihovu imovinu u manjem entitetu. Mediji su zabilježili 25 napada na muslimane i njihove vjerske objekte u 2015. godini, a sličan trend nastavljen je i u 2016. Sadržaj izjava crkvenih poglavara posebno je važan kada se uzme u obzir retorika ovih napada u kojem se potencira “Velika Srbija“. U džematu Kotor-Kukavice, Medžlis Kotor-Varoš, dvije večeri zaredom u avgustu 2016, muslimani su uznemiravani pravljenjem nereda i parolama: “Ovo je Srbija“. Četiri ćirilična slova “S”, kao i  izjava “Srbija do Tokija“, koja je napisana na džamiji džemata Karakaj u Zvorniku prošle godine, svoje opravdanje nalazi upravo u porukama kakva je bila u izjavi patrijarha Irineja u Beogradu. U ovom slučaju kod zvorničkih vjernika došlo je do suštinske modifikacije satiričnog narodnog gesla, koji bi u krajnjoj formi mogao zvučati: Slušaj šta pop govori i radi šta pop radi.

Reagiranja iz Crkve i osude ne bi trebale izostati barem u svakom slučaju kada je riječ o napadu na džamije i objekte Islamske zajednice. Indolentan odnos prema ovim napadima postaje poseban kamen spoticaja kada crkvena lica lično učestvuju u negativnim pojavama. Primjera radi, sveštenik je prošle godine bio jedan od inicijatora da se zabrani rad odgajateljici u srebreničkom vrtiću, jer je imala mahramu. Također, Islamska zajednica je bila zatečena radom sveštenika ove godine u Vlasenici. Naime, u odjeljenju drugog razreda Javne ustanove Osnovna škola „Vuk Karadžić“ u Vlasenici, bošnjačka djeca s ostalim na času koji nije bio vjeronauka instruirani su od pravoslavnog vjeroučitelja kako da se krste i mole.

Zašto je politika tako teška? Jednostavno rečeno, politika je teška jer su ljudi teški. Politika je teška jer često jedna strane ne može ili ne želi da prihvati drugu stranu. Ovo postaje veliki problem kada strana koja nije prihvaćena nije svjesna svog stanja.

Nisu željeli priznati da ih Srbi i Hrvati teško prihvataju

Muslimani po mnogo čemu mogu služiti kao primjer, pa čak i po ovome. U krhkoj Jugoslaviji tokom kasnih ‘80-tih i ranih ‘90-tih, muslimani, nisu željeli priznati da ih Srbi i Hrvati teško prihvataju. Muslimani, lojalni Titovi pioniri, izlazili su na ulice širom BiH pokušavajući spriječiti sukobe. Ovako nešto nije zabilježeno na ulicama gradova u Srbiji i Hrvatskoj. Nije li ovo zanimljivo? Muslimani kao narod koji nije započeo rat izlazi na ulicu ponašajući se kao da su krivi za raspad Jugoslavije, dok se Srbi i Hrvati pripremaju za sukobe, za napad na suverenu BiH.
Nažalost, ni danas nismo daleko od gore navedene situacije, samo što smo danas Bošnjaci, a ne muslimani. Dakle, Bošnjaci koji žele da prikažu realnu sliku vanjskopolitičkih odnosa Srbije i Hrvatske prema BiH često budu prozvani kao osobe koje imaju talenta da šire mržnju. Muslimani su u Jugoslaviji bili ‘najtiši’, ali su ipak bili prozvani fundamentalistima. Doživjeli su etničko čišćenje, genocid, sistematsko silovanje, rušenje bogomolja i tako dalje. Možda su šutjeli iz straha od udbaša, a možda jednostavno nisu imali ‘talenta’ da šire mržnju. Ako su tadašnji muslimani bili fundamentalisti, šta smo onda mi danas?
Za razliku od 80-tih i 90-tih politika je danas poprilično otvorena za javnost. Mediji izvještavaju o mnogim događajima. Ljudi su informisani, ali se često zaboravlja činjenica da informacija nije ujedno i znanje. Informacije postaju bezvrijedne kada se počnu prihvatati bez analize, a analiza je sistematsko ispitivanje i evaluacija informacija. Bošnjaci su informisani o dešavanjima u BiH, regiji i svijetu. Ipak, pitanje je da li su svjesni značenja tih informacija. Da li su svjesni svog položaja u odnosu na Srbiju, odnosno da li misle da je trenutni položaj Srbije i Srba opasniji za Bošnjake i BiH nego tokom devedesetih?
Srbi su oduvijek gajili određene ambicije prema BiH, a oni koji se ne slažu sa ovom konstatacijom treba da pročitaju samo nekoliko djela da im stvari postanu kristalno jasne. Recimo djelo Vuka Stefanovića Karadžića ‘Srbi svi i svuda’ iz 1836. godine, ‘Načertanije’ Ilije Garašanina iz 1844. godine, ‘Homogenu Srbiju’ Stevena Moljevića iz 1941. godine, i ‘Memorendum I’ Srpske akademije nauka i umjetnosti iz 1987. godine ponudit će vam izuzetan uvid u srpsku politiku prema BiH. Situacija ni danas nije puno drugačija. Srbi iz RS žele pripajanje RS Srbiji i zbog toga nije ispravno da kažemo da oni traže nezavisnot. RS, dakle, ne želi da bude nezavisna, ona želi da bude dio Srbije. Zanimljivo je i to da se Aleksandar Vučić nikad nije ogradio od ovakvih ambicija.

Bošnjaci su dužni štititi svoj narod u Sandžaku, ali nikome ratom ne prijete

Prilikom proslave 600-te godišnjice od Kosovske bitke, 28. juna 1989. godine, Slobodan Milošević je na Kosovu polju rekao „niko ne sme da vas [Srbe] bije“, što je postala jedna od karata srpskog nacionalnog identiteta. Slične se izjave daju i danas. Za raliku od Miloševića, Vučić je našao zakonske osnove da zaštiti srpski narod. „Srbija nikome ne preti ratom, Srbija ne priziva i ne želi sukobe, ali Srbija i po Dejtonskom sporazumu i po svakom pravu i moralnom zakonu ima obavezu da zaštiti svoj narod“, rekao je jednom prilikom Vučić. Zanimljiva je priča o zaštiti Srba u BiH, koji zasigurno nisu ugroženi, a naročito u RS. Vučić, vjerovatno, poput Miloševića želi samo naglasiti da Srbe niko ne smije da dira, a oni nikome ne smiju da prijete. Nažalost, Vučićeva izjava nije dobila pažnju kao Miloševićeva. Nikada nije objasnio ni od čega treba da štiti srpski narod, šta je to moralna dužnost, te zašto govori o tome ako nema opasnosti od novih sukoba. Pitanje je kako bi se gledalo da takve izjave dolaze od bošnjačkih političara, čiji narod nema teret prošlosti kao Vučićev. Da, recimo, Bošnjaci kažu da imaju moralnu dužnost da štite svoj narod u Sandžaku, a da dodaju da nikome ratom ne prijete. Ovakve ili slične izjave sigurno bi izazvale velike reakcije u Srbiji, a vjerovatno bi ih osudile i međunarodne institucije zbog miješanja u unutardržavne stvari Srbije. Nažalost, ovakve izjave dolaze iz Srbije i prolaze skoro potpuno nezapaženo jer se radi o BiH.
S druge strane, tokom 90-tih, Zapad je konstantno kritikovao Srbiju za mješanje u ratne događaje u BiH, u njen suverinitet i u njenu nezavisnost. Danas Zapad šuti, iako mu je jasno da politika iz Beograda definiše politički diskurs u Banjaluci. Tokom 80-tih i 90-tih teško je bilo zamisliti da će Srbija uspjeti da razvije veoma bliske vanjskopolitičke odnose sa Rusijom, ali je Srbija to ipak uspjela. Rusi vrše modernizaciju vojske u Srbiji, a imaju i ‘humanitarnu’ bazu u Nišu.
Ulazak srpskih vojnih, policijskih, paravojnih i parapolicijskih snaga u BiH tokom 90-tih predstavljalo je urušavanje suvereniteta BiH. Danas postoji pravna osnova, Dejtonski mirovni sporazum, koja dozvoljava da srbijanska policija uđe u riječne vode i teritoriju BiH. Naravno, ovo se radi kroz zajedničke vježbe (npr. Drina 2016) sa policijskim snagama iz RS-a. Ali ovo, takođe, pokazuje da srbijanske oružane snage mogu u kratkom vremenu da budu u BiH, da srbijanske i policijske snage RS mogu da djeluju združeno. Za razliku od 90-tih, danas se srbijanske policijske snage ne moraju kamuflirati u paravojne ili parapolicijske snage pri ulasku u BiH. Zahvaljujući Dejtonu, otvoreno mogu reći da su poslane iz Beograda. Takođe, ovome se može još dodati i saradnja između institucija u RS u Srbiji. Naravno, blaženi Dejtonski sporazum dao je pravne osnove da dođe do toga. Zajedničke sjednice vlada Srbije i Republike Srpske održavaju se nekoliko godina. Zanimljivo je i to što je Srbija često bila osuđivana za učešće u bosanskom ratu (1992-1995), naprimjer UN rezolucija 47/141 (Situacija u BiH), a da su joj pri tome isti oni koji su je osuđivali dali pravne osnove da sarađuje sa Srbima u BiH na visokom državnom nivou.

Srbi se predstavljaju kao žrtve

Srbi su ipak odlučili da se na međunarodnoj sceni predstave kao žrtve, kao narod koji ima potrebu da istakne svoju potrebu za očuvanjem. Upravo radi toga, RS i Srbija najavili su zajedničku Deklaraciju o zaštiti i očuvanju srpskog naroda. Zanimljivo je da će baš ta deklaracija biti predmet rasprave u periodu kada Srbija ima problema sa većinom susjednih država. Nije prvi put da se Srbi osjećaju ugroženo, ali je prvi put da se Srbi iz dvije različite države očituju po ovom pitanju. Ovo je za njih pomak, prihvatili to Bošnjaci ili ne. Milorad Dodik, predsjednik RS, obznanio je da ova deklaracija neće biti puko slovo na papiru, već program po kojem će Srbi iz Srbije i RS graditi budućnost. Naravno, država BiH i ostali njeni narodi izostavljeni su iz ovog procesa. Bošnjacima nije potrebna ovakva deklaracija, iako su oduvijek bili okruženi ‘predatorima’. Bošnjacima je potrebno da shvate u kakvom se političkom vakuumu trenutno nalaze. Potrebno je uvidjeti da je sadašnji politički položaj Srbije po mnogo čemu opasniji nego onaj iz 90-tih. Ne možemo poricati da je taj period bio krvav za Bošnjake i BiH, ali treba znati da se Srbi ovom deklaracijom vrlo jednostavno mogu predstaviti kao žrtve i usvojiti sistematski program po kojem će ‘sačuvati’ srpski narod. Sama priroda deklaracije, prema najavama, u duhu je Vučićeve politike „Mi Srbi pružamo ruku pomirenja, ali se osjećamo ugroženo“. Međutim, Aleksandar Vučić nikad nije ‘pružio ruku izvinjenja’ za svoje ratne izjave protiv Bošnjaka i angažman u BiH, a sada govori i o ugroženosti srpskog naroda.
Dobro bi bilo da Vučić i Dodik objasne o kakvoj se ugroženosti srpskog naroda radi. Zar se može miriti ako se osjeća ugroženo? Kakvo je to pomirenje koje Vučić nudi? Upravo zbog ovakve nezgrapne retorike, Vučić pokazuje da je njegov politički plan za pomirenje u najmanju ruku ozbiljno impotentan.

Sličica Želim Print

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija