Između tri kandidata, Fehim-ef. Spaho je izabran za reisu-l-ulemu. Kraljevskim ukazom od 23. 04. 1938. g. imenovan je i potvrđen za reisu-l-ulemu Islamske vjerke zajednice Kraljevine Jugoslavije. Iste godine, 09. juna preuzeo je Menšuru na svečanom ustoličenju u Carevoj džamiji u Sarajevu. Bio je učenjak, pisac, prevodilac, poliglota… Na ahiret je preselio 13. 02. 1942. g. Mezar mu je u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.

Dr. Milana Stojadinovića, predsjednika Srpske vlade koju je raspustio Knez Namesnik Pavle, a njega deportirao u Koran kod Užica, u svojim Memoarima “Ni rat - ni mir: Jugoslavija između dva rata” osvrnuo se na i na reisa-ef. Spahu. Stojadinović je dopremljen na liječenje na Ilidžu u Sarajevo. Niko mu nije smio prići ili posjetiti ga. Izašao bi u šetnju ali u pratnji policije... On piše: “Međutim, vrhovni poglavar muslimanske verske zajednice Reisu-l-ulema i brat dr. Spahe, uspeo je na veoma smeo način da ‘probije policijski kordon’ I da me lično pozdravi. On je preko svojih ljudi bio tačno obavešten o mojim šetnjama po Ilidži i okolini, pa me je jednog dana sustigao automobilom, zauastavio se, sišaao i brzim korakom prišao: ‘Gospodine Predsedniče, smatrao sam za svoju dužnost da Vas lično pozdravim. Mi nikada nećemo zaboraviti ono što ste za nas učinili. Sloga između pravoslavaca i muslimana Vaše je delo. Mi ne odobravamo ovo kako se sa Vama postupa ali (…) naš narod lepo veli : - Svaka sila zavremena, a nevolja redom ide!’ Policajci koji su me pratili bili su zaprepašteni ovim postupkom i ovim rečima vrhovnog verskog poglavice svih Jugoslovena muslimanske veroispovesti, ali nisu imali kud ni ma šta da preduzmu, jer onako isto munjevitom brzinom kako mi je prišao, isto je tako ušao u svoja kola i izgubio se putem Sarajeva. Razume se da je ovaj događaj imao veliki odjek u svim krugovima Bosne i Hercegovine.” (Citat iz Memoara, Buenos Aires, Argentina, 1963., 704.) Onaj ko poznaje prilike u tadašnjoj državi i političke odnose u njoj razumjet će ovo. Radilo se o dalekovidnom poglavaru Islamske zajednice koji je pokušao sačuvati muslimane od skorog stradanja jer je naslućivao požar planetarnih razmjera.

Kada je Mehmed-ef. Handžiću zbog jedne podvale uručen otkaz u Gazi Husrev-begovoj medresi, reisu-ef. Spahi je to teško palo ali nije znao kako dalje. Hafiz Mahmud-ef. Traljić, nerazdvojni prijatelj Mehmeda-ef. ovo mi je pričao: “Ušao sam u Kabinet reisa-ef. Spahe, a on oborene glave gleda predase. Nazvao sam mu selam, a on mi ne odgovori. Sjeo sam i šutio. Nakon nekoliko minuta on podiže glavu, pogleda me i odgovori mi na selam. I opet zašuti. Vidim da mu je nešto teško, pa ga upitah: Ko te je to nasekirao? On mi reče: ‘Ne znam šta ću sa Hadži-efendijom.’ Ja mu ko iz topa: ‘Daj ga u Kutubhanu.’ On se ozari, pa reče: ‘Pa jah! To je najbolje, a on voli biti s kitabima!’ Istog momenta je pozvao svog sekretara i naredio mu da napiše Mehmed-ef. Handžiću rješenje za bibliotekara u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.” Tako je reis-ef. spriječio sevepom hfz. Traljića izopčenje i pribijanje na stub srama jednog od naših najvećih alima.

U Univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu ima primjerak jednog časopisa u kome je objavljena namjera reisa-ef. Spahe da izgradi stolnu zgradu za sjedište Rijaseta Islamske zajednice. Tu se nalazi i negativna reakcija njegove opozicije na taj plan VIS-a. Doneseni su i negativni stavovi opozicionara tom njegovom sjajnom planu. Svaki naš reis je imao svoga “ebu džehla” da ga motovira i uvjerava svojim smetnjama da je u pravu što radi! Kako od njegove zamisli kasnije ne vidimo realizaciju, najvjerovatnije je da je sam odustao od toga, nemajući mogućnost da se bori sa “vjetrenjačama”, ili je bio spriječen zbog početka Drugog svjetskog rata.

Kada je ustaški poglavnik Ante Pavelić ponudio Islamskoj zajednici da se u Zagrebu pravoslavna crkva pretvori u džamiju o trošku NDH, reis-ef. Spaho je odbio tu ponudu prozrevši podlu namjeru ustaške vlasti da Islamsku zajednicu trajno obilježi kao saučesnika u njihovim zločinima nad pravoslavnim življem. Svi zločini koje su četnici počinili nad muslimanima tokom Drugog svjetskog rata i oni u Agresiji na BiH 1992.-1995., bili bi u tome alibi onima koji su ih činili iz srpskog naroda.

Također, svi pokušaji NDH vlasti da se donese novi Ustav Islamske zajednice nisu mogli prisiliti reisu-l-ulemu da prihvati taj proces. Svoju odluku je uvijek pravdao riječima: “Nije vakat od toga!” Do toga je došlo tek 1947. godine. Da je pokleknuo tim pritiscima ko zna šta bi se dogodilo sa Islamskom zajednicom i kakav bi crni biljeg nosila kroz povijest.

Kada je Reisu-l-ulema Fehim-ef. Spaho obaviješten o hapšenju episkopa ohridsko-bitoljskog i banjalučkog Platona Jovanovića zajedno sa protojerejom gradiškim Dušanom Subotićem u Banjoj Luci od strane ustaškog režima bio je veome uznemiren. Odlučio je da reagira svjestan da “sila Boga ne moli”. Uputio je svoje pismo dr. Viktoru Gutiću, stožerniku Vrbaske banovine, u kome apelira da se oslobodi episkom i njegov gradiški sveštenik, te da im se da potpuna sloboda kretanja i djelovanja. To pismo je adresirano i na neke druge važne adrese nadajući se da će bar vjerska lica biti pošteđena stradanja I progona. Svojeručno reis-ef. je kopiju ovoga pisma dao u svome Kabinetu visokom njemačkom oficiru. Na žalost, pismo Reisu-l-uleme je protumačeno kao provokacija i ništa se od njega nije prihvatilo. Ubijeni su nakon smrti reisa-ef.

Udruženje uleme “El-Hidaje” u Sarajevu je na svojoj Skupštini 1941. g. donijelo rezoluciju kojom se osuđuju ustaški zločini nad Srbima i ogradilo se od pojedinaca sa muslimanskim imenom koji su učestvovali u činjenju tih zločina. Stožernik ustaški u Sarajevu došao je sa Rezolucijom i spiskom potpisnika kod reisa-ef., insistirajući da osudi donošenje te rezolucije i njezine potpisnike. Zatražio je da vidi taj dokument a onda upitao: “A šta je sljedeći korak vaše komande?” Kazao mu je da će svi biti strijeljani. Tada je reisu-l-ulema svojom rukom na čelu spiska napisao svoje ime, vratio mu dokumenat i rekao: “Sada počnite od mene!”

Donesen mu je iz štaba okupacione njemačke vojske u Sarajevu spisak petnaest sarajevskih mladića pod optužbom da su skojevci. Zatražena je reisu-l-ulemina osuda. Iako nije podržavao komunističku ideologiju koju su promovirali SKOJ-evci i tada je stao u odbranu njihovih života kad mu je rečeno da će biti strijeljani i napisao svoje ime na čelo tog spiska. Vraćajući spisak njemačkom oficiru, pričao je kasnije jedan od službenika Vrhovnog islamskog starješinstva, bio je napadno arogantan i prstom mu pokazivao na stepenice niz koje odmah treba da ide.

Zadivljujuće od ovog našeg časnog velikana! Kada vjernik ima samo jedan strah, Od Allaha, strahovi od drugog i drugih su mu nepoznanica.

Oktobar je lijepo vrijeme da se posjeti Andaluzija. Temperature su umjerene i prijatno je putovati u južni dio Španije. Andaluzija je historijski region i ima status “autonomne zajednice“ u savremenoj Španiji. Obuhvata provincije Juelva, Cadiz, Sevilla, Malaga, Cordoba, Jean, Granada i Almeria. Prema posljednjem popisu na teritoriji od 87590 kvadratnih kiliometara živi nešto više od 8 miliona stanovnika.

Brzim do Cordobe

Na naučnu konferenciju koju su organizovala tri univerziteta- Bečki, Cordoba i Coruna- u Cordobi putujemo vozom. Sa madridske stanice Atocha idemo ekspresnim vozom AVE prema Malagi. Ovi brzi vozovi, koji razvijaju brzinu do 370 km na sat, put od Madrida do Cordobe prelaze za nešto više od dva sata. Prolaze brežuljci i maslinjaci na putu prema jugu. Ne možemo a da se ne sjetimo „talgo“ vozova u BiH kojima je pompezno najavljena rekonstrukcija željezničkog saobraćaja u našoj zemlji, a koji godinama stoje neupotrijebljeni. Kada će se ponovo moći putovati bez zastajanja „brzim preko Bosne“?

Sala Rektorata u Cordobi

Naša konferencija koja je okupila brojne učesnike sa svih strana svijeta otvara se u Sali Mudejar Rektorata Univerziteta u Cordobi. Tema konferencije su odnosi jevreja i muslimana u Evropi i nije čudo što je odabrana Cordoba. To je grad Ibn Rušda i Maimonidesa i suživota muslimana, jevreja i kršćana. Sala Mudejar (izgovara se: Mudehar) nazvana je po riječi koja je označavala muslimane koji su nakon postepenog kršćanskog osvajanja El-Endelusa, ostali pod kršćanskom vlašću. Arapski naziv za te „potčinjene“ muslimane bio je mudedždžen ili ehlu-d-dedžn, kakao je to pisao malikijski pravnik El-Vanšerisi.

Mudejar je i naziv za stil u arhitekturi, koji je skovan polovinom 19. vijeka. Karakterišu ga geometrijski ornamenti, keramičke pločice, rezbarije, plastika i ornamenti. Cijelom dužinom sale stoje stilistički napisani harfovi „Ve la galibe illallah“ (Nema pobjednika osim Allaha). Ovo je bio moto Nasridske dinastije, posljednje vladajuće porodice na Iberijskom poluostrvu. Bilježi se da je nastao kada je osnivač ove dinastije Muhammed I (1237-1273) osvojio Granadu, te bio dočekan povicima „Galib, galib“ (Pobjednik, pobjednik). On je na to odgovorio „Ve la galibe illallah“ (Nema pobjednika osim Allaha). Ovaj moto u brojnim reprodukcijama- od grba Nasridske dinastije do zidova Alhambre- našao se evo i na zidu svečane sale Rektorata Univerziteta u Cordobi.

Ezan u starom gradu

O La Mezquiti, džamiji-katedrali, napisani su bojni redovi. Ovo remek djelo islamske arhitekture počeo je da gradi emir Abdurrahman I 784.godine. Gradnju su nastavili kasniji vladari. Godine 1236. Cordobu je zauzeo Ferdinand III, kralj Castile i Leona. Velika džamija je pretvorena u katedralu dijeceze Cordoba posvećenu „uznesenju Blažene Djevice Marije“. Samim tim muslimanima nije dozvoljeno da klanjaju unutar La Mezquite. Izuzetak je činjen za neke muslimanske vladare. Muslimani Španije, koji su 1992. godine potpisali ugovor sa državom Španijom, bezuspješno su tražili da im se omogući obavljanje namaza u La Mezquiti.

Umjesto toga dobili su pravo da u starom gradu nekoliko manjih objekata preurede u džamiju sa malom munarom i restoranom halal hrane u tom kompleksu. Zato je bilo nestvarno jednog dana u pauzi između predavanja čuti ezan nad starim gradom Cordobe.

Zapis u sinagogi

U jevrejskoj četvrti starog grada-medine- u Cordobi stoji mala sinagoga sagrađena u mudejar stilu. Bilježi se da je sagradjena 1315. Iz stila je vidljivo da su graditelji bili muslimani: odiše bjelinom, ornamentima i rezbarijama. Na prednjem zidu sinagoge natpis na arapskom: „El-mulku lillahi“ (Sva vlast pripada Allahu). Vodič nam objašnjava da su to uklesali muslimanski graditelji. Ovaj natpis nije bio skriven što znači da nije smetao jevrejskoj zajednici. Pripadnik svake monoteističke religije mora prihvatiti da sva vlast pripada Bogu.

Most na „velikoj rijeci“

Na pauzama rada konferencije šetamo do Gudalquivira, „velike rijeke“ (vadi el-kebir), kako su je Arapi nazvali. To je najduža rijeka južne Španije, koja teče od planina Jeana na sjeveru do Atlantskog okeana na jugu. Preko ove rijeke u Cordobi nalazi se veličanstveni most, sličan Višegradskom na Drini. Prvi put su ga sagradili Rimljani u 1. vijeku p.n.e. Današnji oblik potječe iz muslimanskog doba, kada je obnovljen po naređenju emira Es-Semha ibn Malika el-Havlanija (719-721). Muslimani su gradili mostove u raznim dijelovima svijeta.

Arapska kuća

Jedan dio naše konferencije održavao se u Arapskoj kući. To je kompleks nekoliko malih anadaluzijskih kuća u starom gradu koji je uređen za kulturne događaje. Taj kompleks pokazuje kulturu života i stanovanja u muslimanskoj Španiji. Ovu ustanovu uspostavila je i održava je centralna vlada Španije. To sve da bi se pokazalo koje kulture su učestvovale u nastanku savremene Španije i kao doprinos današnjem multikulturnom svijetu.

Zamislimo da li je ova situacija moguća na Balkanu: da se u Beogradu, Atini ili Sofiji otvori „muslimanska“ ili „osmanska kuća“, u njoj prikaže kultura života tih ljudi koji su ostavili pečat na savremeni Balkan? Da se neka ulica glavnih gradova tih balkanskih prijestolnica nazove po poznatim muslimanima koji su doprinijeli njihovom razvoju kao što su vlasti Cordobe ulicu u kojoj se nalazi univerzitet nazvali Avenida Medina Azahara (Avenija Medine Ez-Zehra)?

I dok istraživači napuštaju Arapsku kući, sa sobom nose ne samo odgovore na pitanja kojim su se bavili nego i nova pitanja koja su postavili.