Proteklih dana, obilježena je još jedna, 74. godišnjica od održavanja Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu koja je u dijelu države Bosne i Hercegovine uspostavljena kao službeni praznik – Dan državnosti. Opet su oživjele polemike ko „slavi“, a ko ne „slavi“, a onaj ko slavi da li možda ne treba slaviti i obrnuto. Relativizirati neki problem u današnje vrijeme znači pokazati se pametnim, jer u ovom informatičkom dobu, navodno, stalno su sve opcije otvorene. Većina ne želi istražiti problem, već samo želi vjerovati da je upravu. Na taj način, neznanje se dovodi u istu ravan sa znanjem, činjenica postaje isto što i nagađanje. S jedne strane rasplamsa se negiranje državnosti, pljuvanje po Bosni i Hercegovini, s druge strane, podignu se parole, službena čestitanja i zastave. Valjda, većina misli da su činjenice o obnovi državnosti u Gašića kafani u Mrkonjić-Gradu 25. novembra 1943. godine toliko poznate i jasne i toliko puta ispričane da ih ne treba ponavljati. Suština ostaje negdje sa strane, svako uzima svoj dio „istine“ onoliko koliko mu treba i odgovara.

Rađa se novi parlament

Otprilike mjesec dana prije ovogodišnjeg Dana državnosti vrlo tiho i nezapaženo kroz bosanskohercegovačke medije procurila je vijest da su lokalne vlasti u Sanskom Mostu pokrenule obnovu zgrade u kojoj je održano Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a, a podrška ovom projektu obećana je i s viših nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini. Prema riječima načelnika ove općine Farisa Hasanbegovića, radi se o kulturno-historijskom objektu od velike važnosti za ovaj grad i cijelu Bosnu i Hercegovinu, te da bi u narednom periodu trebala uslijediti izrada projektnog plana, a iduće godine, očekuje se početak konkretnih građevinskih radova. Zgrada Sokolskog doma gdje je održano Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a je porušena tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu kada su je pripadnici srpske vojske u oktobru 1995. godine, prilikom povlačenja iz Sanskog Mosta, do temelja spalili tako da danas na praznoj ledini stoji samo granitna spomen-ploča s natpisom: Dom ZAVNOBiH-a, postavljena 2008. godine. Obnova simbola ZAVNOBiH-a, zgrade u Sanskom Mostu, na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine gdje se svake godine svečano obilježava Dan državnosti, stalno je odgađana već pune 22 godine. Ovo je vrlo jasan, materijalni dokaz o našem vlastitom nemaru prema kulturno-historijskom naslijeđu.

Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a je organizirano vrlo brzo, dosta se kasnilo s formiranjem predstavničkih tijela buduće države. Položaj Bosne i Hercegovine kao ravnopravne federalne jedinice buduće nove Jugoslavije potvrđen je 25. novembra 1943. godine na osnivačkom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu, svega nekoliko dana pred Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu 29. novembra. Međutim, Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a, održano u pomenutoj zgradi u Sanskom Mostu, od 30. juna do 2. jula 1944. godine, mnogo jasnije formuliše budući ustroj države Bosne i Hercegovine. Donesena je Odluka o konstituiranju ZAVNOBiH-a kao samostalnog zakonodavng i izvršnog predstavničkog tijela naroda Bosne i Hercegovine. Može se reći da se u zgradi Sokolskog doma u Sanskom Mostu 1944. godine rađaju parlament i vlada Bosne i Hercegovine. Želje i strijemljenja u kakvoj Bosni i Hercegovini žele živjeti iznijeli su predstavnici naroda u svojim referatima. Neki su bili stava da je za njih zasjedanje Bosanski sabor. Postalo je kristalno jasno da je antifašistički pokret Narodnooslobodilačkog pokreta jedini integrativni faktor koji garantuje opstojnost Bosne i Hercegovine u njenim historijskim granicama. Alternativa su bile fašističke snage, s jedne strane sa hrvatskom većinom gdje BiH ostaje u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, s druge strane sa srpskom većinom gdje bi Bosnu progutala „velika Srbija“, a postojala je i jedna potpuno utopistička koncepcija budućnosti Bosne i Hercegovine kao autonomne oblasti pod direktnim njemačkim, odnosno Hitlerovim protektoratom. U vrijeme održavanja Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a situacija na geo-političkom planu je ukazivala da fašističke snage u svijetu gube rat. Saveznici su prodirali s juga Italije, pripremalo se iskrcavanje u Normandiji, a ruska Crvena armija je krenula u ofanzivu prema Njemačkoj. U ovakvim okolnostima partizanski pokret u Bosni i Hercegovini je rastao iz dana u dan, a bez zajedništva sva tri glavna naroda, Muslimana, Srba i Hrvata to ne bi bilo moguće.

Na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a postavljeni su jasni ciljevi izgradnje demokratske i slobodne države što je vrlo precizno izneseno u Deklaraciji o pravima građana Bosne i Hercegovine, dokumentu koji bi trebao biti „rodni list“ demokratske BiH. Deklaracija o pravima građana BiH iz Sanskog Mosta je bosanskohercegovačka Magna Carta ili bosnakohercegovačka Deklaracija o pravima čovjeka i građanina.

Diktatura i demokracija se međusobno isključuju

Međutim, vrlo brzo postaje jasno da su nova vlast u Bosni i Hercegovini i Deklaracija dva različita svijeta. Za Komunističku partiju Jugoslavije koja je stajala iza inicijativa oko formiranja ZAVNOBiH-a bilo je bitno, koristeći općenarodni antifašistički pokret, osloboditi državu od okupatora, a nakon toga uspostaviti totalitarnu vlast u skladu s partijskim programom. Završetkom rata prevara oko formiranja demokratske države postaje očita, uspostavlja se diktatura koja po svojoj prirodi nastoji zgaziti demokratske principe. Deklaracija iz Sanskog Mosta pada u zaborav kao mrtvo slovo na papiru.

Tek krajem osamdesetih godina grupa građana (Zdravko Grebo, Tarik Haverić, Desimir Međović, Ivan Lovrenović i Miodrag Živanović) obratila se tadašnjem najvišem organu vlasti u Bosni i Hercegovini, Skupštini SR Bosne i Hercegovine, s pitanjem: Zašto društveni život i društveni procesi nisu krenuli tragovima onoga što piše u Deklaraciji Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, nego su otišli u sasvim drugom pravcu? Pitanje, zajedno s tekstom Deklaracije objavljeni su u dnevnom listu „Oslobođenje“ u rubrici „Pisma čitalaca“. Napis je izazvao burnu raspravu, jer javnost u najvećoj mjeri nije uopće znala za postojanje takve Deklaracije. Skupština SRBiH je formirala komisiju koja je trebala utvrditi zašto je život u socijalističkoj državi krenuo krivim putem, a ne pravcem Deklaracije. Tu se sve i završilo jer je Agresija na Bosnu i Hercegovinu bila pred vratima, priče o demokratizaciji društva postale su potpuno besmislene.

Međutim, i danas, toliko godina nakon Agresije, ne polaže se pretjerana pažnja značaju Deklaracije o pravima građana BiH. Deklaracija jasno iznosi načela evropske i američke demokracije temeljene na principima ljudskih prava. To su načela koja ni današnji političari, puni priča o evropskom putu Bosne i Hercegovine, nisu u mogućnosti provesti. Ispunjenjem principa Deklaracije o pravima građana BiH s Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a naša bi zemlja lakše krenula tokovima euro-atlantskih integracija. Dokument koji je, nedvojbeno, temelj suvremenog parlamentarizma u Bosni i Hercegovini ostaje zatrpan u državnim arhivama isto kao i temelj zgrade Sokoloskog doma u Sanskom Mostu. Možda vijest o mogućem obnavljanju zgrade u Sanskom Mostu, s početka priče, i probudi neke nade da će bosanskohercegovačka javnost postati svjesnija važnosti tog dokumenta.

Deklaracija o pravima građana BiH

 Oličena u narodnooslobodilačkim odborima i ZAVNOBiH-u Deklaracija garantuje:

Ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina;

Slobodu vjeroispovijesti i savjesti kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti;

Slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe;

Ličnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu;

Ravnopravnost žena sa muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti;

Izborno pravo u demokratskoj Bosni i Hercegovini birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu opšteg, jednakog i neposrednog prava glasa;

Aktivno i pasivno izborno pravo ima svaki građanin i građanka koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona;

Borci narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije imaju to pravo bez obzira na godine starosti;

Svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti; 

Niko ne može biti osuđen bez prethodnog sudskog postupka.

Sanski Most, 1. juli 1944. godine

Nije bilo davno kada su o spinu raspravljali samo stručnjaci koji se bave odnosima s javnošću. Tada se učilo da je spin zapravo trik kojim se istinu ne pretvori u laž (ili obrnuto), nego se činjenice toliko zavrte da ih se i bez iznošenja očitih laži - tada može prikazati u posve drukčijem - pozitivnom svjetlu od stvarne istine (koja je obično vrlo ružna i negativna). O spinu i njemu sličnim tehnikama propagande govorilo se sa podozrenjem i on se rijetko koristio od ozbiljnih političara i medija, jer se vjerovalo da je toliko providan da bi se njegovom upotrebom izgubio kredibilitet. O tome da kredibilne novinske agencije prenose lažne vijesti, bez da se ako shvate da su pogriješili ne isprave i i ne izvinu, nije se ni govorilo.

Jednostavno kazano, to je bilo previše “providno”. Međutim, danas je spin ušao u našu svakodnevicu, a njime su se počeli služiti i oni koji pretenduju na poziciju ozbiljnih državnika i medija. On kao i lažne vijesti postali su temelj javne komunikacije putem koje se dobivaju i gube izbori, oblikuju politike i javno mišljenje.

Najsvježiji primjer je spinovana priča o navodnoj izjavi člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića o priznavanju nezavisnosti Kosova. Potreba zvaničnog Beograda da skrene pažnju sa činjenice da su ulaskom u vladu Kosova de facto priznali njegovu nezavisnost, da su baš tih dana bili u NATO štabu gdje su dogovorili vojnu vježbu sa ovim savezom provela je lažnu vijest za koju se još niko nije izvinuo javnosti.

Priča je zavrnuta u čavrntiju, tj. spinovana, i to na osnovu školskog primjera izmišljene ili lažne vijesti. Bošnjačka politička pozicija je dovedena u poziciju da se pravda i da se skoro pa izvinjava, te da dokazuje kao problem nije u njoj. Ali nije to prvi put. Već smo mi vidjeli kako se krug ljudi oko Vučića već jednom poslužio istom tehnikom i to u Srebrenici. Kada je čitav svijet trebao da govori o genocidu u Srebrenici, o žrtvama i politikama koje su ga uzrokovale, priča je zavrnuta, spinovana i skrenuta na drugi kolosijek. Onaj ko se trebao izvinjavati postao je onaj kome se izvinjava. Čitav svijet je pričao o napadu na premijera Vučića umjesto o žrtvama i tome da je samo koji dan ranije on učinio sve da se uz pomoć saveznika iz Ruske Federacije u Ujedinjenim narodima taj zločin i ne osudi.

Bilo je toga i ranije, po istom receptu iz iste kuhinje. Kada je uhapšen Radovan Karadžić i tad je priča spinovana da se govorilo o fiktivnom liku Dabiću o tome ko je, šta je radi, gdje se pojavljivao. Čitava svjetska pa i domaća javnost se tako bavila fiktivnim likom, nepostojećom osobom, pa niko nije govorio o zločinima stvarnog Radovana i njegovim žrtvama.

Pored toga što bi bosanska politika i njene medijske i svake druge wannabe elite trebale već jednom prokazati da su prokužili tu igru i da više ne padaju u spremne zasjede, bitno je i javnosti skrenuti pažnju da se nauči živjeti u svijetu novih medijskih manipulacija.

Jer, trebamo sebi postaviti pitanje kako smo došli do toga da se najjeftinija tehnika propagande koristi kao osnovna strategija komuniciranja nekih država i političkih elita i šta se desilo sa javnošću pa je postala sklona prihvatiti takve poruke i u njima ne vidjeti bilo šta sporno. Jednom kada se neki medij ili politika uhvate u laži trebalo bi biti dovoljno da im se više nikada ne vjeruje, da ih javnost osudi i kazni.

Problem je zato daleko veći. „Medijska nepismenost“ i površnost masa je dovela do toga da javnost nesmetano oblikuju fenomen „lažnih vijesti“ i spinova.

Znamo već neko vrijeme da živimo u vremenu „opinion driven media“ ili medija koji služe ideološkim prohtjevima konzumenata, a ne načelima objektivnosti. Ljudi nerado izlaze iz svoje zone komfora. Radije čitaju novine i konzumiraju sadržaje koji potvrđuju njihove stavove. Ljudi vole da im se laže, da čuju ono što žele čuti jer im se istina i stvarnost možda ne bi svidjeli. Oni mediji koji im to nude će imati posjećenost, gledanost i čitanost i to su mnogi shvatili i time se rukovode. To su shvatili i brojni populisti koji sada na tim spoznajama kreiraju politike i oblikuju našu budućnost. Tu negdje se krije i odgovor na to ko i kako kreira alternativnu realnost u kojoj žive ljudi koje smo čuli nakon presude Ratku Mladiću, a koji žive u nekom svom svijetu u kojem dokazane činjenice ne igraju bilo kakvu ulogu.

U „Čarobnjaku iz Oza” se radnja završava kada Doroti zaviri iza kulisa i vidi šta se zapravo dešava. Ni regionalnoj javnosti ne bi bilo teško zaviriti iza kulisa da ima hrabrosti i da hoće. Čini se da je lakše živjeti u laži koja nekom odgovara nego u istini koja će ga uznemiriti.