Neki smatraju da je Vatikanskim koncilom 1960-ih iniciran i uspostavljen jedan novi pravac u odnosima među različitim religijskim tradicijama, od strane Katoličke crkve. Međutim, bar pedeset godina ranije, još prije Prvog svjetskog rata su protestantske crkve započele sa ekumenskom/međureligijskom saradnjom preko prethodnika Svjetskog saveza crkava i nacionalnih saveza crkava, te od 1948. godine Svjetskog saveza crkava počele sa dijalogom, isprva sa jevrejima a kasnije i sa drugim religijama. Također, ima mišljenja da su se međureligijski dijalog i duboke teološke rasprave vodili stoljećima, te da je islamska civilizacija bila jedna od plodonosnijih po tom pitanju.
Osim kršćana, učešće u međureligijskim dijalozima i aktivnostima uzele su i druge vjerske skupine koje na Zapadu predstavljaju manjine, poput hindusa, muslimana, budista, jevereja, sika i dr. Posebno su na ovom polju aktivne jevrejske vjerske zajednice. Skoro da nema međuvjerskog foruma, skupa ili dijaloga, da na njemu ne učestvuje jedan ili više rabina ili predstavnika judaizma. Što se tiče islama, iako ima dosta pozitivnih pomaka, mora se priznati da mnogi, kako članovi muslimanskih zajednica tako i njihovi predvodnici imaju podozrenje prema bilo kakvom obliku međuvjerskog dijaloga i aktivnosti.
Islamska zajednica u BiH i međureligijski dijalog
Najveći broj bosanskohercegovačkih muslimana svoj vjerski život vrši kroz institucije i organe Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica dugoročno je opredijeljena međureligijskom dijalogu i međusobnom uvažavanju predstavnika različitih vjerskih zajednica u domovini i dijaspori. U nacrtu platforme Islamske zajednice u BiH za dijalog se kaže da je IZ: otvorena za vjerski dijalog napose sa predstavnicima monoteističkih religija: kršćanstvom (kršćanskim denominacijama: pravoslavnom, katoličkom i protestantskom) i judaizmom; IZ je spremna voditi dijalog i sa novim (i brojčano manjim) vjerskim zajednicama u BiH;
Po pitanju modaliteta takvog dijaloga, Islamska zajednica je otvorena i prihvata međureligijski dijalog „na razini obrazovnih institucija, na razini organizacionih jedinica vjerskih zajednica i crkava, pojedinačno između imama i svećenika, vjernika itd.“; Također, „dijalog može biti organiziran putem simpozija, seminara, okruglih stolova, tribina, javnih elektronskih i printanih medija, druženjem vjernika itd. Na akademskom nivou mogu biti tretirana sva važna pitanja iz učenja vjere i vjerske tradicije, a na popularnom nivou treba tretirati pitanja koja su od općeg interesa za sve vjerske zajednice i crkve u BiH.“[1]
Islamska zajednica svojim imamima i aktivistima daje smjernice da se u „međuvjerskom dijalogu moraju poštivati prava drugih, izbjegavati negativan govor o drugima i afirmirati vrijednosti tolerancije i prakse komšijskog suživota u BiH.“[2] IZ smatra da svaka zajednica i crkva mora osuditi i sankcionirati pojedince ili skupine iz svojih redova koji šire vjersku mržnju, negativno govore i omalovažavaju vjerovanja drugih ili podstiču netoleranciju i netrpeljivost prema pripadnicima drugih vjera ili uvjerenja.[3]
Šta je međuvjerski dijalog
Razumljivo je da ne postoji jedno shvatanje međureligijskog dijaloga i njegovih ciljeva. Ipak, smatramo da će se mnogi aktivni učesnici u dijalogu takve vrste složiti sa autorima djela Međureligijski dijalog: Priručnik za muslimane, na koji se u ovom radu oslanjamo, a koji ga definiraju kao oblik komunikacije koji ima za cilj kroz razgovor i akciju poboljšati razumijevanje i izgraditi mostove saradnje među pripadnicima različitih religija zarad mirnog suživota u toleranciji i uzajamnog poštivanja. Cilj dakle nije brisanje razlika u mišljenju i uvjerenjima već da se te razlike razumiju i prihvate kao takve. Respekt i pozitivan angažman ne znače da su razlike u doktrini i interpretaciji nevažne. To samo znači da se o tim razlikama treba razgovarati u slobodnom i otvorenom razgovoru. Dijalogizirati znači razumijevati i učiti o drugima, a ne pobjeđivati ih ili ušutkivati.[4]
Moguće je da vjernici i njihovi predvodnici, u našem slučaju imami i vjerski učitelji, imaju nedoumice po pitanju potrebe i smisla međureligijskog dijaloga. Da li nam je potreban međureligijski dijalog i da li aktivnosti na razumijevanju drugih i drugačijih odvode muslimane i njihove vjerske lidere od ispravnog učenja islama? Ako nam jeste potreban, zašto onda temeljni izvori islama šute o tome? Razmišljanje prosječnog muslimana polazi od uvjerenja da je islam jedini ispravni put za koji na Sudnjem danu slijedi nagrada, a za sve ostale pravce, vjerovanja i religijska učenja, slijedi kazna i Džehennem. Brojni kur'anski ajeti govore o jednom vjerskom eksluzivizmu islama naspram ostalih vjerskih pravaca. Jedina priznata vjera kod Allaha je islam. (Kur'an) Osim islama, i druge vjerske tradicije imaju visok stepen isključivosti po pitanju ispravnog puta i spasenja. Većina tradicionalnih vjerskih zajednica smatra da je njihova vjera ispravna, dok su ostale heretičke i pogrešne. Katoličko učenje o spasenju Extra ecclesiam nulla salus, „Izvan crkve nema spasa“, često se navodi kao teološki apsolutizam, kojeg nalazimo gotovo u svim vjerskim tradicijama, uključujući i islam.
Muslimanima, kao i drugima, niko ne zabranjuje da imaju svoja lična uvjerenja i da se njih čvrsto drže. Učestvovati u dijalogu ne znači odstupati od svojih polaznih tačaka ili podleći stvarnim ili imaginarnim pritiscima sugovornika. Muslimani kroz svoju vjeru razumijevaju da je Božija odredba i Njegova volja da Ovaj svijet učini staništem različitih ljudi, religija i ideoloških pravaca. Brojni ajeti jasno ukazuju da je religijski pluralizam htijenje i volja Božija, i da ta raznolikost nas ne sprječava da se takmičimo u dobru čije ćemo rezultate na Sudnjem danu vidjeti. „Da je Bog htio sljedbenicima jedne vjere bi vas učinio. Ali On hoće da vas iskuša u onome što vam je dao. Zato se natječite u dobru. Bogu ćete se svi vratiti pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.“[5] Također, islam insistira na potpunoj i sveobuhvatnoj vjerskoj slobodi, a zabranjuje bilo kakav oblik nametanja ličnog ubjeđenja i prisile da se ono prihvati. „A da je tvoj Gospodar htio uistinu bi svi koji su na Zemlji vjernici bili. Pa zar da ti ljude prisiljavaš da vjernici budu!?“[6]
U međureligijskom dijalogu dakle nastojimo riješiti probleme Ovoga svijeta, a ne pronaći mjesto za drugog na Onome svijetu. Iako su brojni kur'anski ajeti krajnje decidni po pitanju ispravne vjere, ipak ima i ajeta koji ostavljaju „tračak“ nade za spasenje i drugima. Naravno, razumijevanje takvih ajeta je uvijek vremenski i kontekstualno uslovljeno, ali i sama činjenica da je Dragi Bog odredio da se takvi iskazi nalaze u Kur'anu, muslimane čini sustezljivim po pitanju konačnog odredišta onih koji ne slijede islam. Svakako, ne treba zaboraviti da i sama riječ islam, potpuna predanost Bogu, se može razumijevati u svome historijskom, ali i teološko-lingvističkom korištenju. U „rukama“ Božijim su „ključevi“ i Dženneta i Džehennema, i samo On određuje sudbinu nas običnih smrtnika. U konačnici, nije li i sam Kur'an krajnje kritičan prema sljedbenicima prijašnjih objava koji su jedni druge utjerivali u laž i raspravljali o ispravnosti njihova vjerovanja i prakticiranja.
Međureligijski dijalog je pitanje slobode i poštovanja za svaku vjeru, kao i gradnja mostova kako bi se smanjile tenzije i mržnja među sljedbenicima različitih religija. Religije su Božiji dar kojim se donosi mir, a ne mržnja, čovječanstvu. Religije mogu egzistirati zajedno jedino kroz organizirane napore ka razumijevanju, uzajamnom uvažavanju i gradnji dobrih odnosa.
Neki muslimani se protive učešću imama i njihovih džamija kao institucija u međureligijskim dijalozima. Štaviše, neki i zaobilaze džamije u kojima se takav dijalog odvija ili promovira. Postoji niz razloga za nepovjerenje koje muslimani imaju prema kršćanima, jevrejima i ostalim nemuslimanima. Neki od tih razloga su čisto teološke prirode i zasnovani su na razumijevanju da se Kur'an i Sunnet protive bilo kakvom bližem odnosu između muslimana i nemuslimana. Muslimani koji se protive međureligijskom dijalogu često citiraju slijedeći ajet: „Ni jevreji, ni kršćani neće biti s tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Reci: „Allahov put je jedini Pravi put!“ A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti.“[7]
Dok neki razumijevanju da ovaj ajet osuđuje dijalog sa jevrejima i kršćanima, naučni i historijski dokazi zapravo upućuju na događaj koji je nastao nakon što je Allah, dž.š., naredio Poslaniku, a.s., da promijeni kiblu od Jerusalema prema Kabi. Nakon što su jevreji izrazili nezadovoljstvo takvom odlukom, Poslanik im je objasnio svoju poziciju i nastojao da i dalje razvija i održava dobre odnose sa njima. Ovaj kontekst je taj u kojem je Allah, dž.š., obavijestio Poslanika da ni jevreji ni kršćani neće biti sa njime zadovoljni dok ne bude slijedio njihovo učenje po pitanju centralnog položaja koji ima Jerusalem. Ovaj ajet nije tražio od Poslanika da prekine veze sa jevrejima i kršćanima, već ga samo obavještava da je potpuno zadovoljstvo nemoguće.[8]
S druge strane, negativno iskustvo koje su mnogi muslimanski narodi imali u prošlosti, posebno tokom kolonijalnog perioda, izaziva podozrenje pogotovo prema kršćanstvu, čiji su misionari intenzivno promovirali svoju vjeru tokom kolonijalizma. Kako Page/Sonnenburg primjećuju „od svih religija, kršćanstvo se najviše povezuje sa kolonijalizmom jer su neke njegove tradicije (katoličanstvo i protestantizam) bile religije evropskih sila uključenih u kolonijalni poduhvat na globalnoj razini.“[9] U ovom kontekstu, ispravna historijska perspektiva se mora uzeti u obzir. Ne može se kriviti član jedne lokalne crkve ili sveštenik za nepravde koje su nanesene muslimanima od prije devedeset ili više godina. Isto tako, nije umjesno današnjim kršćanima spočitavati pitanje inkvizicije, krstaških ratova ili drugih crnih tačaka njihove religijske povijesti. Tako ni pripadnici drugih religija ne mogu kriviti milijardu i po muslimana za nedjela radikalnih skupina sa muslimanskim ili islamskim predznakom, ili im spočitavati nepravde koje su nemuslimanske zajednice trpjele ili i danas trpe u nekim dijelovima svijeta. Iskreno razumijevanje historijskih činjenica vodi ka uspješnom dijalogu.
Muslimansko samopouzdanje po pitanju međureligijskog dijaloga mora biti zasnovano na ispravnim teološkim i historijskim osnovama, koje neće biti korištene da se potcijeni, omalovaži ili ignorira drugi. Ukoliko bismo jedni druge tretirali na način omalovažavanja, potcjenjivanja i ubjeđivanja u istinitost našeg uvjerenja, nijedna zajednica ili društvo ne bi mogla prosperirati. Naprotiv, vladao bi kompletan haos i anarhija. Stoga u Kur'anu nalazimo ajete koji nas uče učtivosti i liberalnom stavu naspram učenja drugih religijskih pravaca: „U vjeri nema prisile.“[10] Isto samopouzdanje će se koristiti da ispravnim razumijevanjem primarnih izvora islama i njihova konteksta, kao lekcijama višestoljetnog nagomilanog iskustva, trasira put ka boljoj budućnosti zajednica i društava u kojima muslimani žive.
Stoga, međureligijski dijalog nije da'wa, odnosno pokušaj da se druga strana pridobije na islam. Dijalog se vodi da bi se razumjeli stavovi i učenja druge strane, iako se sa tim učenjima ne slažemo i u njih ne vjerujemo. Prihvatanje drugačijeg mišljenja ne znači da se odričemo svog vlastitog, niti da priznajemo stavove i uvjerenja drugih kao validne za onosvjetsko spasenje. Na međureligijski dijalog ne bi se smjelo gledati kao priliku da se drugi preobrate na moju vjeru, jer bi se na taj način učesnici dijaloga osjećali nelagodno i udaljili bi se od dijaloga. Iskren međureligijski dijalog nije namijenjen ničijem preobraćenju.[11]
Prisustvo i učestvovanje u dijalogu ne znači da ćemo na bilo koji način umanjiti ili oskrnaviti svoju vjeru. Oni koji su uključeni u međuvjerski dijalog svoje ubjeđenje u istinitost svoga vjerskog pravca samo još više potvrđuju, dok u isto vrijeme saznaju i uče o uvjerenju drugog. Nekad u tom procesu slušanja i razmjene mišljenja pronalazimo zajednička shvatanja za koja nismo znali, jer se ranijih godina nismo toliko interesirali jedni za druge. U tom svom poduhvatu treba biti iskren, otvoren i pun razumijevanja, i izbjegavati sve ono što bi moglo uvrijediti našeg sugovornika ili narušiti naše dugoročne međureligijske odnose. Isto kako mi ne bismo željeli da drugi o našoj religiji govore sa podsmijehom, ružnom riječju ili uvredom, tako i naš sagovornik ne želi da se na njegov vjerozakon i praksu gleda sa podozrenjem.
Šta je sa onim teškim pitanjima o konačnom odredištu? Da li će kršćani i jevreji ući u Džennet? I jedni i drugi i treći misle i smatraju da nema spasa za drugog. Da li su muslimani sigurni da će ući u Džennet. Da li je svako od nas ponaosob siguran u spasenje nakon smrti? Sa islamsko-teološkog stanovišta, niko nije siguran da li će ući u Džennet, dok u njeg ne uđe. Muslimani žive na Ovom svijetu između nade u spasenje i straha od kazne. Stoga je najbolji odgovor za gornja pitanje da su onosvjetske stvari u Božijim rukama. „Svako će dobiti ono što je zaslužio, jer On dobro zna šta je ko radio.“[12] Međureligijski dijalog ne traži da sve ljude pošalje u raj, već da ih podstakne da izbjegavaju nasilje i mržnju, te da razvijaju mir i solidarnost među sobom.[13] Zato nije preporučeno otvoreno proglasiti naše sugovornike u međureligijskom dijalogu prokletim, jer ni nama ne bi bilo drago da nas bilo ko proglašava takvim sa stanovišta njegova učenja.
Koristi dijaloga
Za muslimane, osobito one koji žive na Zapadu, brojne su koristi od međureligijskog dijaloga. Ne treba posebno isticati negativan imidž koji je stvoren po pitanju islama i muslimana. Mnogi mediji na Zapadu svakodnevno predstavljaju muslimane kao radikalne teroriste koji nemaju ništa zajedničko sa zapadnim vrijednostima. Na muslimane mnogi, ali svakako ne svi, gledaju kao na retrogradne elemente koji su infiltrirani u zapadna društva kako bi ih jednog dana islamizirali ili se protiv njih silom borili. Međureligijski dijalog poboljšat će imidž muslimana i pokazat će da su muslimani spremni na suradnju, dijalog, toleranciju i razumijevanje. Isto tako, na muslimane će se gledati kao na sastavni dio društva u kojem žive, sa svim željama, potrebama, ambicijama i problemima koje imaju pripadnici ostalih vjerskih zajednica.
Također, stalni kontakti sa nemuslimanima obezbijedit će jaku bazu podrške muslimanskim zajednicama i džematima među lokalnim stanovništvom. Prema muslimanima se od strane lokalne zajednice neće gledati sa podozrenjem, nego će se otvorenim i iskrenim pristupom pokušati riješiti problemi koji se nameću jednoj ili objema stranama. Jedan od glavnih problema za muslimanske zajednice jeste nepostojanje suglasnosti komšija za izgradnju ili dogradnju džamija i islamskih centara. S druge strane, jedna od najvećih bojazni za zajednice koje žive pored muslimana jeste bojazan da će muslimani-susjedi donijeti probleme u krajeve u koje dolaze. Ti problemi mogu se ticati bezbjednosti ili terorizma, ali mogu imati i neke potpuno praktične obzire, kao što je npr. saobraćajna gužva tokom džume namaza, nedozvoljeno ili neumjesno parkiranje, buka i slično. Dugoročan i učinkovit dijalog može probleme takve vrste uspješno riješiti. Nisu rijetki primjeri svećenika i rabina u nekim američkim gradovima koji su svesrdno podržavali zahtjeve muslimanskih zajednica za izgradnju ili dogradnju džamija. Takve geste dobrosusjedskih i međuljudskih odnosa teško da se zaboravljaju.
Islamofobija je jedna od važnih pojava modernog doba. Brojni naučni radovi i istraživački projekti ukazuju na bojazan koju nemuslimani na Zapadu nose u sebi po pitanju islama i muslimana. Brojni su napadi na muslimane: najčešće na pokrivene žene, na džamije, muslimanske radnje, škole i druge institucije koje muslimani organiziraju i koriste. Za očekivati je da će takvih napada u skorijoj budućnosti biti još više. Muslimanima su stoga potrebni, pored državnih struktura vlasti, i sigurnosnih agencija, obični ljudi, njihove komšije i članovi šire zajednice, a naročito članovi drugih vjerskih zajednica, koji će ih podržati u odsutnim momentima po njihovu sigurnost i mir.
Ko su to drugi muslimani?
Kao dio našeg odnosa sa drugim vjerskim zajednicama, ne treba zaboraviti ni one vjerske skupine koje sebe smatraju muslimanima i pripadnicima islama, dok ih drugi muslimani ne smatraju takvima. Primjer ahmedija, ismailija, zejdija, alevija i brojnih drugih sekti koje su na Zapadu našle plodno tlo da prošire svoj utjecaj, je nešto o čemu će se zvanična Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini sigurno izjasniti. Ipak, bit ćemo u ovom radu slobodni spomenuti mišljenje utjecajnog islamskog pravnika Abdullaha an-Naimija koji, u svojoj knjizi Ko su američki muslimani, piše da svako onaj ko za sebe smatra da je musliman i da pripada vjeri islamu, mora kao takav biti i prihvaćen od šire muslimanske zajednice, bez obzira na doktrinarne i šerijatsko-pravne razlike koje pojedine muslimanske grupacije slijede, te na aktivnim akterima međureligijskog dijaloga je da takve grupe i pojedince prihvataju kao muslimane. Naravno, konačan sud kako o njima, tako i o drugima, je kod Uzvišenog Allaha, dž.š.
Dr. Hazim Fazlić, imam Islamskog kulturnog centra u Čikagu
Antrfile
Nema sumnje da muslimani dvadeset prvog stoljeća žive u puno kompleksnijem i drugačijem okruženju od prethodnih generacija. Brojne su predrasude i predodžbe koje nemuslimani, pogotovo na Zapadu, imaju po pitanju islama i muslimana. Te predrasude su mahom rezultat avanturistički raspoloženih i komercijalno motiviranih medijskih kuća koje većinom oblikuju svakodnevne poglede prosječnog čovjeka. Muslimanske zajednice pronalaze brojne i iskrene partnere u liderima drugih vjerskih zajednica, pogotovu kršćana i jevreja. Taj međureligijski aktivizam i već ukorijenjenu tradiciju u zapadnim društvima muslimani imaju priliku iskoristiti i upoznati druge sa principima i običajima islama. To ne samo da će koristiti drugima, već će sami muslimani od toga imati, kako smo ranije naveli, najveće koristi.
Jpg. Ilustracija-dijalog
[1] Nacrt platforme Islamske zajednice u BiH za dijalog, http://vijecemuftija.islamskazajednica.ba/index.php/2015-12-08-13-41-32/fetve-i-rezolucije/156-nacrt-platforme-islamske-zajednice-u-bih-za-dijalog
[2] Isto.
[3] Isto
[4] Shafiq, Muhammad, and Mohammed Abu-Nimer. Interfaith Dialogue: A Guide for Muslims. Herndon, VA: International Institute of Islamic Thought, 2011, viii-ix, v, 1.
[5] Kur’an, 5:48.
[6] Kur’an, 10: 99.
[7] Kur'an, 2:120
[8] Interfaith Dialogue: A Guide for Muslims, p. 15.
[9] Melvin E. Page, Penny M. Sonnenburg (2003). Colonialism: an international, social, cultural, and political encyclopedia, Tom 1. ABC-CLIO. str. 496.
[10] Kur'an, 2:256
[11] Shafiq, Muhammad i Mohammed Abu Nimer, p. xvi
[12] Kur’an, 39:70.
[13] Interfaith Dialogue: A Guide for Muslims , p. 70.
