Zamislite slijedeću situaciju: Vaša nacionalna obavještajna služba pošalje svim svojim građanima na kućnu adresu formular. Tu ih zamoli da posve besplatno, ali detaljno i istrajno, i sve to u njihovo vlastito slobodno vrijeme, počnu da vode dosije o sebi samima, svojim ukućanima i bliskim prijateljima, da te (pisane i audio-video) podatke ažurno dopunjavaju, klasificiraju, arhiviraju, sortiraju, te šalju službi barem tri puta sedmično, na neodređeno dug niz godina. To bi najvjerojatnije revoltiralo građanstvo do mjere trenutačnih masovnih protesta. U atmosferi potpunog nepovjerenja, vlada zemlje morala bi dati ostavku uz duboko, jasno i višestruko izvinjenje.
A sada zamislite Orvelovski svijet (budućnosti) u kome takav formular uz istovjetan zahtjev dolazi u svačiji poštanski sandučić od strane inozemne privatne kompanije. Domaća vlada to odćuti nevoljko i pasivno (p)održi. No, kada zapazi da ga je cjelokupno građanstvo masovno prihvatilo, te ga i propagira kao ugodnu i korisnu zabavu (gotovo kao novi standard društvenog ponašanja), onda i vlada to jasnije podrži, a mjestimice ga i (javno) promoviše. Da li bi u takvom ozračju trebalo kriviti (samo) Velikog Brata? I ko je zapravo on? Hoće li ikada biti većeg 'Brata' od naše sopstvene gluposti?
McFB – Šta je to?
Otkako sam, prije nekoliko godina, skovao izraz "McFB način života", a naročito nakon što su objavljeni moji intrigantni FB članci (Ima li života poslije Facebooka I i II), stalno sam bio suočen sa brojnim zahtjevima da pojasnim značenje napisanoga. U takvim prilikama moj odgovor bi obično bio kontrapitanje: Ako se ljudi jedva pitaju o fetišizaciji ili se ne suprotstavljaju sopstvenoj trivijalizaciji, zašto ih onda iznenađuje kasnija brutalnost uperena protiv njih?
Ne pretvarajući se da ovdje postavljam ikakvu koherentnu teoriju, slijedeći redovi su zapravo moji skromni naputci, uglavnom na temu zašto je vrijeme za povratak kući, de-piratizaciju i potragu za tišinom doma svog.
Oslanjajući se na djela velikih filozofa njemačkog klasicizma i dijalektičkog materijalizma, sociolog Maks Weber je bio prvi - među misliocima modernog doba - koji je istakao da industrijalizovani svijet prolazi kroz brz proces racionalizacije državnih (i drugih vitalnih društvenih) institucija. Ovaj proces - ističe Weber - odlikuje se povećanom efikasnošću, predvidljivošću, proračunljivošću i kontrolom nad bilo kojom prijetnjom od neizvjesnosti. Ovdje neizvjesnost treba biti shvaćena u vezi sa historijski nestabilnom prekognitivnom i kognitivnom ljudskom, individualnom i grupnom, dinamikom. Weber upozorava da bi bezdušni, hladni i proračunat tok prevelike racionalizacije mogao dovesti do mračne iracionalnosti. Njegova čuvena metafora gvozdeni kavez i iracionalnost racionalnosti zapravo se odnosi na njegovu zabrinutost da se izuzetno racionalizovane (javne) ustanove neminovno otuđuju i okreću dehumanizovanju i onih koji ih čine i onih kojima služe, sa malom vodećom grupom koja postepeno gubi osjećaj za realnost.
Preispitivanjem, promišljanjem i podmlađivanjem Weberove teorije (ali i radova Sartrea, Heideggera, Lukácsa, Lefebvrea, Horkheimera, Marcusea i Blocha), američki sociolog George Ritzer je bio taj koji je krajem 20. stoljeća utvrdio da su institucije racionalizovane do tog stepena da cijela država postaje "McDonaldizirana", dok principi "fast food" industrije postepeno prožimaju ostale segmente društva i same sadržaje života (The McDonaldization of Society, kontroverzna i veoma inspirativna knjiga, pisana 1993. popularnim jezikom).
(1) McEfikasnost
Ukratko rečeno, Ritzer utvrđuje da se McEfikasnost postiže sistematskim eliminisanjem nepotrebnog gubljenja vremena ili napora u ostvarenju cilja.
Baš kao što privreda mora biti na vrijeme konkurentno produktivna, tako i društvo mora biti efikasno. Odgovarajući na ovu mantru, samo društvo čiji okviri i sadržaji jesu vođeni poslovnim modelima i čija društvenost jeste vođena marketinškim principima – predstavljat će uspješno optimiziranu zajednicu. Vrhunska učinkovitost na radnom mestu (i u širim aspektima socijanih odnosa) može se jedino postići uvođenjem F. W. tailoraovske i H. fordovske montažne trake u domen ljudskih resursa, kao i na njihove intelektualne aktivnosti (neka vrsta intelektualne montažne trake). Čak i obično svakodnevno izlaganje tzv. novostima i udarnim vijestima - više služi instruktivnoj i usmjerenoj nego informativnoj i istraživačkoj svrsi. Stoga, McEfikasnost učvršćuje sistem, štiteći njegovu karmu i dharmu od bilo kakve spontanosti, digresija, nepotrebnih pitanja i eksperimentisanja ili iznenađenja.
(2) McProračunljivost
To je nastojanje da se izmjeri kvalitet u smislu količine, gdje sadržaj postaje sekundaran, ako još uopšte i važan. IT sektor, zajedno sa elektronskim pretraživačima i virtuelnim društvenim klubovima, značajno je doprinio rastućem naglasku na mjerljivost. Nisu to samo lanci brze hrane (1 milijarda jela, svi-posluženi-za-minut); Google, Facebook, reality TV šou i sl., baš kao i univerziteti, bolnice, putničke agencije – svi rade po gotovo fetišiziranoj i slijepo obožavanoj "najviše glasano", "najčešće posjećeno", "najpopularnije", "veliko je lijepo" matrici. Kalkulacija je ta koja nas mistično uvjerava da je BigMac (uvijek i jedino) najbolji obrok – s obzirom na njegov kvantitet; da je najbolje štivo – ono koje se najviše proda, i da je najbolja pjesma – ona sa najviše lajkova na YouTube. Jedan od najtraženijih avio prevoznika, AirAsia, ima slogan: Sada svako može letjeti. U svijetu gdje su svi naoružani mobilnim napravama koje se pokreću micro-touch, soft-screen i stream tehnologijom da bi i oni doprinijeli sve prisutnoj i glasnoj kakofoniji – iznos, veličina, frekventnost, dužina i glasnost je sve što je bitno. Dakle, broj, čista znamenka postaje (BurgerKing) kralj. Živio kralj (Long Yahoo, the king)! Mnogi mi studenti priznaju da je Google za njih više od pretraživača, da je zapravo gugalizacija dobro ustaljena metoda koja znatno i često zamjenjuje kognitivni izbor kada pripremaju svoje zadatke i ispite. Dakle, umjesto dopunjavanja, ovaj klikni-Wik(ni)i-pikni metod sve više zamjenjuje sam proces ljudskog rasuđivanja.
(3) McPredvidljivost
Ovo je ključni faktor u procesu racionalizacije McDonaldsa. Na širem planu, racionalno (optimizirano) društvo je ono u kojem ljudi unaprijed dobro znaju šta (i kada) da očekuju. Dakle, brza hrana je uvijek osrednja - nikad nije ni veoma dobrog, ali ni veoma lošeg okusa. Stoga je parametar McHrane svijet lišen iznenađenja, u kojem su jednako odsutni i razočaranje i oduševljenje. McObrok će uvijek uklopiti jedinstvenu pripremu i sadržaj, kao i standardizovane uniforme, izgled i pristup zaposlenih. Konačno, tu uopšte nije ni riječ o hrani. Ono što McDonalds čini trajno popularnim jesu veličina, broj i predvidljivost. (Sve troje je proporcionalno i uzročno objektivizirano i optimizirano: obrok, oni koji služe i oni kojima se služi – sve dok mjesto i sadržaj svakog od njih ne postanu fluidni, neprimjetni i nebitni. I zaista: šta bi bolje simboliziralo ovu relativizaciju i samotrivijalizaciju od lutke klovna – dobro poznate maskote Ronald McDonald-landa). U takvoj atmosferi predvidljivosti ili, bolje rečeno, jasno izvjesnog zabluđivanja i postupnog gubitka integriteta, kultura prešutne pokornosti (neznanje o vlastitoj nebitnosti kroz korozivnu ovisnost) se neprimjetno njeguje. Shodno tome, mnogo više sličnosti nego razlike biće uvijek središnja odrednica predvidljivosti, i to na obje strane: potražnja (očekivanje, mogućnost) i ponuda (određivanje, vjerovatnost). Stoga, ne treba da čudi da i najnoviji evropski protesti tzv. Piratske partije nude samo rutinizirane demonstracije pod jednoobraznom, bezličnom i uprošćenom anonymous maskom za sve učesnike.
(4) McKontrola
Ona predstavlja četvrti i posljednji weberijanski aspekt za Ritzera. Tradicionalno (još od doba saznanja), ljudi su najmanje predvidljiv elemenat, varijabla za racionalne, birokratske sisteme. Tako je za McOrganizaciju naprosto imperativ da ih (smiri kroz) kontrolu. U današnje vrijeme tehnologija nudi razne priručnike i pribore za efikasnu kontrolu kako poslodavaca (ponuda, vjerovatnoća) i kupaca (potražnja, mogućnost), tako i kontrolu kontrolora. Samoartikulacija, autohtono razmišljanje, spontana inicijativa i nesputana akcija su radije simulirane, dok su stimulirane veoma rijetko. Samo onda kada se široki spektar mogućnosti neprimjetno suzi, tek tada će se limitirano polje mogućnosti očitovati dovoljno velikim. U tom cilju IT uređaji su veoma dobri (jeftini, diskretni i nevidljivi, ali sveprisutni i veoma precizni), dok izračunavaju, odlučuju, filtriraju i preusmjeravaju ljudske radnje, kao i dok pohranjuju i analiziraju obrasce ponašanja svojim bešćutnim algoritmima. (Aktualne SOPA, PIPA i ACTA regulative i druge slične zakonske uredbe ne stvaraju ograničenje interneta, već samo potvrđuju njegovu pravu i odavno koncipiranu narav.)
Potpomognuta instrumentima efikasnosti, izračunljivosti i predvidljivosti, kontrola eliminiše (većinu, ili barem smanjuje bilo kakav ozbiljan uticaj) autentičnosti, autonomnog razmišljanja i nezavisne (ne-potrošačke) procjene. Tako se svaka dubina i učestalost kritičkih spoznaja, te drugih nepredvidljivih ljudskih radnji, vođena neočekivanim zaključcima, racionalizuje u nešto unaprijed izračunljivo, a samim time i nešto što se može podnijeti. Hiperracionalizovano, preizvježbano, ultraefikasno, predvidljivo i kontrolisano okruženje također podrazumijeva i potpunu povezanost sa društveno-asimetričnom i nefunkcionalno-empatičnom atmosferom ravnodušnosti u krajnjoj poslušnosti ("vođeni bez prisile", "mobilizirani bez cilja", "poke-ovano, tweete-ovano i fleshmob-ovano iz puke zabave", "korisni idioti", "uklopljeni u društvenu mašinu bez trvenja i otpora"). Dakle, ono što je potrebno nije angažman, već poslušnost.
McFB način života
Samo-aktualizacija kroz samopropitivanje je izazov, dok je konzumerizam potvrda – statusa quo. Radujemo se, i radujmo se, ničemu! Konačan McDruštveni proizvod je vrlo efikasno, predvidljivo, proračunato, standardizovano, unificirano, tipizirano, rutinizirano, instantno, imitantno, ovisničko i kontrolisano okruženje, koje je – gle, paradoksa – mistificirano kroz pokorno i slijepo slavljenje (skale). Subjekti takvog društva fetišiziraju sistem i trivijaliziraju sopstvene sadržaje – glatka i gotovo nezamjećena razmjena. Kada je pomognuta IT-om u masovnoj, neselektivno čestoj i svesrdnoj upotrebi unutar velikih šoping centara (ukotvljenih u potrošačkoj groznici i pomiješani sa nikad većim brojem cyber-neuroze, iluzivnih i psihosomatskih poremećaja, funkcionalnoj nepismenosti pogrešno informisanih i nedovoljno pismenih, cyber-autističnih i egoističnih maloljetnih ili jedva podobnih osoba – a sve to prouzrokovano stalnim alertes/zaraznim obavještenjima, koji nisu ništa drugo no ometajuće banalnosti za preusmjeravanje pozornosti na sitno i nebitno), to je sredina koja je tipična za ono što sam nazvao McFB načinom života.
Ovo stanište zapravo je gvozdena cyber-krletka: sjajno, ali usmjereno i instrumentalizovano, egoistično i autistično, hladno i brutalno mjesto; nesposobno za viziju, empatiju, inicijativu ili akciju. Ono samo pojačava odustvo našu veze sa sobom i ostatkom. Ako i dok je to tako – da li uopšte postoji razlika između Gulaga and Goo(g)laga – jer su oba zatvori slobodnog uma? Suprotno ustaljenoj retorici; hrabrost, solidarnost, vizija i inicijativa bijahu puno više motreni, zabranjivani, stigmatizovani i suđeni nego što su bili unaprijeđeni, podržani i promovisani tokom ljudske historije. Tradicionalno su smatrani otvorenom prijetnjom uspostavljenom poretku, izazovom funkcionirajućem statusu quo, i kao svojevrstan prkos dogmatskim naputcima priznatih, dozvoljenih, promovisanih, rutiniziranih, prepoznatih i propisanih socijalnih ponašanja.
Redukcija odnosa
Pozivajući se na dobro poznati argument "odbrambena modernizacija" Fukuyame, možemo ustvrditi da je kroz cjelokupnu ljudsku historiju tehnološki napredak imao za cilj da zadovolji pitanje sigurnosti (i kontrole), a posve je rijetko (ako uopšte) bio pokretan željom da se (proširi i) olakša ljudska egzistencije ili omogući puna emancipacija i oslobađanje društva u cjelini. Dakle, osim ako nije operacionaliziran od strane sistema, i intelektualizam (ljudska autonomija, vještina, vrlina i svrha), i tehnološka otkrića – tradicionalno su doživljavani kao prijetnja poretku. Shodno tome, sve cyber-društvene mreže i srodni elektronski pretraživači daleko su od onoga za što se oni prikazuju: decentralizovana, ali unificirana inteligencija, privučena gravitacijom kvaliteta, a ne usmjerena silom odgovarajućeg lokaliteta. Ustvari, oni prvenstveno služe predvidljivosti, efikasnosti, proračunljivosti i kontrolnoj svrsi, a tek onda svemu ostalom - da budu, naprimjer, korisnički prijateljski i podobni masovnoj upotrebi. Analizirati ovu novu korozivnu dinamiku društvene fenomenologije, između manipulativne fetišizacije (vjerovatnoće) i samotrivijalizacije (mogućnosti), promatrajući cyber-socijalne platforme – te smetljarnike ljudske empatije u blatnjavim predgrađima svijesti – veoma je interesantno i učinkovito.
Facebook je sam po sebi savršen primjer kako se koriste (da bi se simulirali, a ne stimulisali i empatički živjeli) ljudski sadržaji. Njegovi alati nude efikasnu, racionalizovanu, predvidljivu, čistu, transparentnu – i što je najintrigantnije od svega – vrlo zgodnu, "korisnički prijateljsku" redukciju svih mogućih odnosa između dvije osobe: prijatelj, ne–prijatelj. Facebook funkcioniše na univerzalnom postavljenom jeziku, toliko standardizovanom i nekomplikovanom, da ga čak i svaka anonimna mašina može razumjeti – binarni kod: "1" (prijatelj), "0" (ne–prijatelj) ili eventualno "1" (brat/sestra), "1/0" (prijatelj), "0" ne–prijatelj. Tu su, dakle, samo dva broja da hrane precizne algoritamske proračune. Zapamtite, broj je kralj!
Bilo da je okupiran ili opkoljen, McDonalds će istrajati na svom menuu. Umjesto toga, mi bismo konačno trebali okupirati sami sebe, i de-piratizirati ogromnu tweet/mobitel buku svuda u i oko nas. Krajnje je vrijeme da se beskoncepcijsko stanje u kretanju (ulicama), zamjeni za tiho promišljanje kod kuće. Žao mi je, Garcin, pakao nisu drugi ljudi. Pakao, to smo mi!!
Post Scriptum
U svom emocionalnom govoru decembra 2011. predsjednik Obama je otvoreno upozorio građane SAD-a:
"Nejednakost iskrivljuje našu demokratiju. Daje pretjerano veliki glas malobrojnima koji sebi mogu priuštiti skupe lobiste (...). Najbogatiji Amerikanci plaćaju najniže poreze više od pola vijeka (...). Neki milijarderi imaju poreske stope od samo 1%. Jedan odsto! (...) Slobodno tržište nikada nije bila besplatna licenca da uzmete šta god želite od koga god možete...” (The Oswatomie High School, Kansas, 6. 12. 2011., obznanila press služba Bijele kuće)
Dva mjeseca prije tog govora, veoma poštovani, dvostranačko-politički uravnoteženi Ured za budžet američkog Kongresa (CBO) objavio je svoju studiju "Trendovi u distribuciji kućanskog dohotka između 1979. i 2007", oktobar, 2011). CBO je utvrdio da su, između 1979. i 2007., prihodi porasli: 275% za gornjih 1% američkih kućanstava, 65% povećanje za sljedećih 19% kućanstava, manje od 40% porasta u sljedećem segmentu kućanstava koji prestavlja 60% Amerikanaca i, konačno, samo 18% za posljednjih 20% američkih kućanstava. Ako uzmemo u obzir inflaciju za ispitivani period od skoro 30 godina, nominalni rast bi bio negativan u realnim prihodima za gotovo 80% američkih kućanstava; jednocifreni realni dohodak povećan za gornjih 19% kućanstava; i još uvijek trocifreni rast prihoda za gornjih 1% stanovništva.
Prema dostupnim internet pretraživačima ova CBO studija je preuzeta 74.000 puta otkako je objavljena prije 3 mjeseca. Radi poređenja, prosječan klip praunuke ultrabogatog milijardera Conrada Hiltona na YouTube pregledan je više od 31 milion puta. Oko 3 miliona Amerikanaca će predstavljati vrh 1% stanovništva. Ko su ostalih 99% zainteresovanih za trivijalne klipove (s opskurnim, ali eksplicitnim tekstovima: Ne mogu mi to uraditi, ja sam bogata) gospođice Pariz Hilton? Sjećate se šta sam pitao na početku ovog članka: Ako se ljudi nikada ne pitaju o fetišizaciji ili se ne suprotstavljaju sopstvenoj trivijalizaciji, zašto ih onda iznenađuje kasnija brutalnost uperena protiv njih?
Sa originalnog teksta na engleskom jeziku ‘Go Home, Occupy Movement!’ preveli Sanja Mikić i Vedrana Milinović, (rev. A. B.).
