Ebu Mensur Muhammed b. Muhammed b. Mahmud je rođen u Maturidu, jednom mjestu u Semerkandu, Transoksaniji. Tačan datum njegovog rođenja je nepoznat, ali se čini da je rođen tokom vladavine halife Mutevekkila (232–47/847–61). Umro je u istom gradu 333/944. godine. Bio je utemeljitelj teološke škole unutar sunnijske tradicije Islama koja nosi njegovo ime.

Nema mnogo podataka o Maturidijevom životu. Postoji jedno izvješće koje prati njegovo porijeklo unazad sve do Ebu Ejjub el-Ensarija, poznatog Poslanikovog Druga, te tvrdi da ima arapsko porijeklo. Međutim, ova tvrdnja nema nikakvu snažnu potporu u njegovim spisima niti u spisima biografâ. Nema zapisa o Maturidijevom putovanju izvan Semerkanda odnosno Transoksanije. Stoga, izgleda da je sav život proveo u svome rodnom gradu koji je bio pod vladavinom Samanijâ. Tokom njegovoga života, sljedbenici raznoraznih muslimanskih skupina, kao što su mu‘tezilije, kerramijje, haševije, ši‘ije i isma‘ilije, kao i druge religije, bile su aktivne u ovom predjelu.

Maturidi je stekao obrazovanje od hanefijskih učenjaka iz njegovoga kraja. Tako, učio je pred Ebu Nasr Ahmed b. ‘Abbas el-‘Ajadijem, Ebu Bekr Ahmed b. Ishak el-Džuzdžanijem, Muhammed b. Mukatil er-Razijem i Nusajr b. Jahja el-Belhijem. Nema mnogo informacija o ovim učenjacima. Čini se da su se specijalizirali u islamskome pravu i jurisprudenciji (fikhu i usulu’l-fikhu) kao i teologiji. Kroz njih, lanac Maturidijevih učitelja se vraća do Ebu Hanife. Dakle, postoji bliska veza između teoloških gledišta Ebu Hanife i Maturidija. On je postao glavni predstavnik hanefijske škole u predjelu Transoksanije. Branio je sunnijsko učenje od drugih skupina u ovom regionu te se uz pomoć njega postepeno uspostavila sunnijska tradicija. Pošto je razradio i sistematizirao teološke stavove Ebu Hanife, pojam “hanefijje” se polahko počeo odnositi samo na pravnu školu, dok je pojam “maturidijje” postao naziv teološke škole. Maturidi je napisao brojna djela, ne samo u teologiji, već i u tumačenju Kur’ana i jurisprudenciji, te je podučavao mnoge učenike kao što su Ishak b. Muhammed es-Semerkandi, ‘Ali b. Se‘id er-Rustugfani, Nasr b. Muhammed es-Semerkandi i ‘Abdu’l-Kerim b. Musa el-Bezdevi.

Maturidijeva teološka gledišta se mogu pronaći u njegovom remek-djelu, Kitabu’t-Tevhidu (Knjizi o jedinstvu). Maturidi započinje svoje djelo objašnjavajući da je slijepo slijeđenje nečijih učenja neprihvatljivo. Prava vjera mora biti zasnovana na intelektualnim argumentima. Za Maturidija, postoje tri izvora znanja: izvješća (haber), osjet i razum; Maturidi pokušava potkrijepiti načela religije putem ovih izvora. Stoga, stvorenost svijeta se može uspostaviti na ova tri načina. Kur’an jasno navodi da je sve stvoreno. S druge strane, opažajni argumenti, kao što su argumenti iz potrebitosti, kvarljivosti, ustrojstva, konačnosti, promjene i dezintegracije svijeta, svi ukazuju da je stvoren. Dalje, on podržava stvorenost svijeta argumentima iz naravi materije, vremena, kretanja i mirovanja, potencijalnosti, uzročnosti, nebeskih sfera i naravi miješanja dobra i zla u svijetu. Dakle, svijet je stvoren. Tada mora biti stvoren od strane vječnog, živog, znalačkog i moćnog agensa koji može biti samo Bog. Maturidi nastoji dokazati egzistenciju Boga pomoću kozmološkog i teološkog argumenta. On zatim pokušava utvrditi Božije atribute. Bog nije tijelo, nije na mjestu niti u vremenu. Međutim, Bog će biti viđen u džennetu. Maturidi ne smatra da je prikladno propitivati ono što je navedeno u Tekstu jer se mora prihvatiti bez izmjena i bez poimanja značenja onoga što piše (bila kejf). Slično tome, Božije zasjedanje na prijestolje mora biti prihvaćeno, ali to ne znači da je On na mjestu. Bog je vječan, trajan, samodovoljan i jedinstven. Atributi kao što su znanje, život, sluh, vid, govor, svemoć, volja, stvaranje, milost i drugi atributi bîti te atributi djelâ se moraju pripisati Bogu. Obje ove vrste atributa su vječni.

Definirajući vjeru (iman), Maturidi navodi da se ona sastoji od potvrđivanja (tasdik). Vjerovanje ne pretpostavlja znanje o predmetu vjerovanja, niti je uslovljeno dobrim djelima. Vjera se zasniva na našem vjerovanju u Boga, Njegove meleke i poslanike. Maturidi nastoji utvrditi potrebu slanja poslanika u brojnim argumentima. Iako možemo postići određeno znanje o stvarnosti posredstvom razuma, ne možemo postignuti svo znanje koje je neophodno. Stoga nam je potreban neko ko može primiti potrebno znanje kroz objavu i obavijestiti druge. Osim toga, postojanje sporova među ljudima zahtijeva slanje nekoga ko je kadar presuditi među njima skladno pravdi, a taj čovjek može biti samo poslanik koji je podržan božanskom objavom. Maturidi pokušava dokazati poslanstvo Muhammeda (a.s.) kroz njegove mu‘džize, te ukazujući na njegov savršeni moralni život i nadmoćnost njegovih učenja.

Raspravljajući o čovjekovim djelima, Maturidi kaže da je čovjek slobodan u određivanju vlastitih djela te da on to psihološki zna. Čovjekova djela stvara Bog, ali ih čovjek stječe (kesb). U tom smislu, Maturidi afirmira moć u čovjeku kako bi ga učinio odgovornim za sopstvena djela. Budući da djela stvara Bog, bilo dobra ili loša, njih On predodređuje (kader) i određuje (kada). Međutim, njihovo činjenje nije djelo Boga, već ljudi. Dakle, Maturidi potvrđuje s jedne strane stvarnu moć u ljudskim bićima, a s druge pokušava sačuvati apsolutnu Božiju moć. U tom smislu, njegov stav se može smatrati središnjim, između mu‘tezilija i eš‘arija. Tretirajući etičke probleme, Maturidi drži da vrijednosti imaju objektivno postojanje, da mogu biti spoznate pomoću razuma. No, njegov racionalizam se razlikuje od mu‘tezilijskog. Za njega, i objektivna realnost stvari i razum dolaze od Boga. U tom slučaju, ne može biti sukoba između realnosti stvarî i Božijeg etičkog suda.

Maturidi je razvio teološki sistem koji je, zajedno uz sistem njegovog savremenika el-Eš‘arija, postao jedna od preovladavajućih škola sunnijskog islama. Baveći se teološkim pitanjima, on je zauzeo racionalniji stav od el-Eš‘arija. Međutim, isto tako je izbjegao pretjerani racionalizam mu‘tezilija. Shodno tome, predstavio je novu vrstu sinteze između objave i razuma.

S engleskog preveo: Haris Dubravac

BIBLIOGRAFIJA

Kitabu’t-Tevhid (Knjiga o jedinstvu), ur. F. Hulejf, Bejrut: Daru’l-mašrik, 1970.

Kitab Telvihat el-kur’an (Knjiga o tumačenjima Kur’ana), ur. I. ‘Avedajn i S. ‘Avedajn, Kairo: b. i., 1971.

Za daljnje čitanje

Cerić, M., Roots of Synthetic Theology in Islam: A Study of the Theology of Abu Mansur al-Maturidi, Kuala Lumpur: ISTAC, 1995. (Ovo djelo je prevedeno na bosanski jezik u izdanju El-Kalema, vidjeti: Mustafa Cerić, Korijeni sintetičke teologije u islamu, preveli: Enes Karić i Edib Muftić, El-Kalem, Sarajevo, 2012., 262. str. – nap. prev.)

Izvor: Oliver Leaman (ed.), The Biographical Encyclopedia of Islamic Philosophy, Reprint Edition, Bloomsbury Academic, 2015., pp. 310–1.