Kod Homera histor je bio neko ko je davao sud na temelju činjenica izvedenih nakon istraživanja. Dakle, historija, od grč. ἱστορία, koju je grčki historičar Herodot prvi upotrijebio, znači ispitivanje i opisivanje događaja i ličnosti iz prošlosti, znači vijest, odnosno po-vijest, tj., vijest (“khaber”) o vijestima iz prošlih vremena. Te vijesti, kao povijest, mogu biti iz različitih žanrova i pravaca istraživanja od epskog i mitološkog porijekla do raznovrsnih društvenih nauka sa osvrtom na biografije, drame, političke i moralne polemike, etnografije, romanse, istrage i sudske presude. 

Krađa historije

Budući je produkt ljudskog čina, historija ima svoje stvarne aktere, pojedince ili kolektive, o kojima historičari donose svoje lične sudove, koji mogu biti ispravni ili krivi. Stvarni akteri historije ne mogu utjecati na historičare o tome kakav će sud donijeti o njima. Tako su historičari gospodari historije, ali ne jedne i cjelovite historije svijeta, već više historija zato što svaki historičar piše svoju ili historiju svoje nacije, vjere, kulture i civilizacije. Njemu se samo čini da piše historiju cijelog čovječanstva. Zato se ne može govoriti o “historiji historije” u jednini, već o “historiji historija” u množini^[1]. U tom nadmetanju historičara da svako na svoj način pokaže i dokaže da je njegova historija - historija svih nacija, vjera, kultura i civilizacija svijeta i to onako kako ju je on istražio i kako joj je on presudio, dakle, u tom nadmetanju događa se “krađa historije”. Eklantantan primjer te krađe je krađa istočne historije za potrebe zapadne historije, odnosno krađa muslimanske historije za potrebe europske historije. To pokazuju Jack Goody u knjizi Krađa historije^[2] i John M. Hobson u knjizi Istočni korijeni zapadne civilizacije^[3]. Uistinu, Europa sebe stavlja u centar moderne historije čovječanstva, centar iz kojeg se gleda i mjeri ostatak svijeta. Eric Wolf to ovako objašnjava:

Mi smo učeni, unutar školskih učionica i izvan njih, da postoji jedan entitet, a to je Zapad, te da čovjek može misliti o Zapadu kao o društvu i civilizaciji neovisno ili nasuprot drugih društava i civilizacija [tj. Istoka]. Mnogi od nas su čak odrastali s uvjerenjem da ovaj Zapad ima [autonomnu] geneologiju, prema kojoj je stara Grčka rodila Rim, Rim je rodio kršćansku Europu, kršćanska Europa je rodila renesansu, renesansa prosvjetiteljstvo, prosvjetiteljstvo političku demokraciju i industrijsku revoluciju. Industrija okalemljena s demokracijom je izrodila Sjedinjene Američke Države, koje oličavaju prava na život, slobodu i ostvarenje sreće… [Ovo je] krivo navođenje, prvo, zato što historiju pretvara u jedan moralni uspjeh, jednu utrku u vremenu, u kojem svaki [Zapadnjak] trkač u utrci predaje štafetu slobode sljedečem nositelju. Historija se na taj način pretvara u priču o promicanji krepsoti, pretvara se u priču o tome kako kreposni  [tj. Zapad] pobjeđuje loše momke [t.j. Istok].^[4]

Želim podržati naučni rad.

Dakako, prihvatam intelektualne i tehnološke prednosti Europe u sadašnjem dobu, ali ne mogu utoliti žeđ da se napijem vode sa čistog vrela mojih duhovnih i kulturnih korijena na Istoku iz onoga doba kada su Madrid, Lisabon i London  bili provincijske žabokrečine u odnosu na Bagdad, Semerkand i Kairo.^[5] Uostalom, svi duhovni, pa i kulturni korijeni Europljana potiču s istoka kao što i sunce još uvjek izlazi na istoku, a zalazi na zapadu. Stoga, u pogledu i geografije i historije, islam je jednakopovijestan i jednakopravan u Europi s judaizmom, kršćanstvom i drugim  usvojenim  europskim duhovnim vrijednostima budući da Europa nije blagoslovljena ni sa jednom Božjom knjigom, ni sa jednim Božjim vjerovjesnikom. Svi sveti spisi i sva sveta nebeska značenja, koja povijesno prožimaju Europu, vode porijeklo sa bliskog, srednjeg i dalekog Istoka, ako se još uvjek uzima da je Europa centar svijeta. Nadalje, treba li nekoga još uvjek uvjeravati da Leonardo da Vinci, Marcilio Ficino  i Nikola Kopernik kleče pred muslimanskim genijima sa istoka poput ʿAlāʾ al‐Dīna Ibn al-Shāṭira al-Dimasqija, Muḥammad bin Musa al-Khawārizmija, Muḥammada ibn Muḥammada al-Ṭusīja,  al-Ḥasan ibn al-Haithama al-Baṣrija  i Mirze Ulugbega Semerkandija. 

Sakrofag Imama Maturidija

Semerkande, otvori se!

Ali, nije uvijek do hrsuza koji kradu tuđe blago, “kradu tuđu historiju”, već je i do čuvara blaga, “čuvara vlastite historije”. Alibaba je nadmudrio četrdeset hrsuza, hajduka, tako što je pamtio, tako što nije zaboravio lozinku - “Sezame, otvori se”, dok je njegov brat Kasim nastradao zato što je tu čarobnu riječ zaboravio. Bajka o Alibabi i četrdeset hajduka^[6] jest uspavanka za djecu, ali je ona, isto tako, budilnik za odrasle. Prije svih ona je budilnik za zaboravljivi muslimanski um, koji je izgubio  lozinku - “Znanosti, otvori se”, lozinku s kojom su umovi al-Shāṭira, al-Khawārizmīja, al-Ṭusīja, al-Haithama, Ulugbega i mnogih drugih otvarali brave matematike, fizike, hemije, astronomije, astrologije, geografie… Osjećam se danas lijepo što sam osamdesetih godina prošlog stoljeća na Čikaškom univerzitetu otkrio zaboravljenu lozinku - “Semerkande, otvori se”, otvori se riznico blaga islamske duhovnosti, znanosti i kulture da moj bosanski um dotakne bît tevḥīda kod Imāma Abū Manṣūr al-Māturidija. I onoliko koliko sam bio uzbuđen i sretam čitajući povijesne znakove i otkrivajući moje duhovne korijene na Čikaškom univerzitetu, toliko sam bio tužan što su ti povijesni znakovi i ti moji duhovni korijeni “pokradeni” pa “zaboravljeni” ili “zaboravljeni” pa “pokradeni”, svejedno je, ali oni meni nisu bili dostupni u mojoj Bosni, niti su bili otkriveni za čitanje u Semerkandu. Otuda je bila moja velika želja da u moju Bosnu vratim zaboravljenog Imāma Abū Manṣūr al-Māturidija, koji je bio akaidski učitelj velikom bosanskomʿālimu iz šesnaestog stoljeća Hasanu Kafiju Pruščaku, kao i da posjetim Semerkand i osjetim miris Maturidijevog tevḥīdsko-racionalnog uma u njegovom rodnom i grobnom selu Māturīd. 

Nisam ni slutio koliko će to biti važno za očuvanje islamske tradicije Bošnjaku u mojoj zemlji dok se nisam u svojstvu reisu-l-uleme u Bošnjaka suočuo sa akaidskim i fikskim izazovima u vrijeme agresije na bosansku državu i genocida na moj bošnjački-bosanski narod. Nisam imao dilemu oko toga, jer sam ne samo u mojoj duši i mom umu, već i u mojoj ruci, u mojoj knjizi držao ukradenu ili zaboravljenu čistu tevḥīdsko-maturidijsku epistemologiju utemeljenu na principu semʿa (utvrđene tradicije) i ʿaqla(zdravog razumu). Budući da je Imām Abū Manṣūr al-Māturidī u fikhu, islamskom pravu, sljedbenik al-Imāma al-Aʿẓama Abū Ḥanīfa al-Nuʿmāna, onda mi je bilo lahko donijeti fetvu 1414/1993. godine da je u Bosni “obaveza pridržavati se hanefijskog mezheba u načinu vršenja vjerskih obreda u džamijama, mesdžidima, tekijama i na svim vrstama islamskih skupova”. Slijedom toga, a u duhu tradicije bosanske ʿuleme, koja se najajsnije očituje u akaidskom djelu Hasana Kafije Pruščaka “Džennetske bašće”, islamska tradicija Bošnjaka temelji se na maturidijskom mezhebu u akaidu, tj., islamskom vjerovanju. Zahvaljujem se Muharem ef. Omerdiću na trudu i upornosti što je izdavačka kuća El-Kalem, pri Rijasetu Islamske zajednice,  objavila 2012. godine bosanski prijevod moje disertacije Korijeni sintetičke teologije u islamu kao studiju teologije Abū Manṣūr al-Māturidija (umro 333/944). Pri oproštajnom susretu sa bosanskim muftijama i imamima u “Istiklal džamiji” u Sarajevu, sa zadavoljstvom sam im podijelio primjerak ove moje čikaške disertacije o maturidijskoj sunnitskoj teologiji, kao emanet da čuvaju hanefijski mezheb u fikhu i maturidijsku školu u akaidu. Drago mi je što mogu pohvaliti sve moje muftije i sve moje imame za lojalnost i predanost u čuvanju hanefijske prakse u fikhu i maturidijske teološke misli u akaidu kako u Bosni tako i u Sndžaku, Hrvatskoj, Sloveniji, Europi, Americi, Kanadi i Australiji. Sretan sam što moj trud na Čikaškom univerzitetu nije bio uzalud u vrijeme kada mi je bio dostupan samo jedan obrađeni rukopis Maturijevog Kitāb al-tevḥīda, kojeg je uredio Fathullah Khulejf 1970. godine i nekoliko objavljenih članaka o al-Māturidiji, kao jednom od utemeljitelja sunnitsko-akaidske škole zajedno sa Imamom al-Ašʿarijem. Danas ima nekoliko izadanja Maturidijevog Kitāb al-tevḥīda u Istanbulu i Kairu. Albanci su 2003. preveli Kitāb al-tevḥīd na albanski jezik, dok je Ulrich Rudolph napisao knjigu (Brill, 2015) pod naslovom Al-Māturidī and the Development of Sunni Theology in Samarqand. Ova knjiga je prevedena na bosanski pod naslovom Al-Māturidī i razvoj sunnijske teologije u Semerkandu, prijevod Enes Karić, izdanje CNS, 2018. god. Još uvjek nema bosanskog integralnog prijevoda Maturidijevog Kitāb al-tevḥīda, ali to ne znači da ga neće uskoro biti, ako Bog da.  Osim toga, u zadnje vrijeme napisaono je mnogo magistarskih i doktorskih radova o Maturidijevom aqīdetu na Al-Azharu i oraginizirane su konferencije u Istanbulu i Sarajevu o značaju Maturidijevog akaidskog učenja za suočavanje sa očitom intelektualnom, duhovnom i političkom krizom muslimanskog Ummeta. Posljednja u nizu tih konferencija održana je prošle sedmice od 3. do 5. marta, 2020.  u Semerkandu pod pokroviteljstvom uzbekistanske vlade u osobi Rustema Kasimova, pod blagoslovom vrhovnog uzbekistanskog muftije Osmanhana Alimova, u  prisustva Šejh Al-Azhara dr. Ahmada Al-Tajjiba, te ugledne muslimanske ʿuleme i intelektualaca iz Egipta, Turske, Malezije, Pakistana, Alžira, Bosne, Velike Britanije, Kazahistana, Kirgistana i drugih zemalja. 

Zaboravljena historija

Zbog važnosti ove međunarodne semerkandske konferencije o “Imamu al-Māturīdiji i maturidijskom učenju - ječer i danas”, te konciznosti donešenih zaključka, koji govore koliko je Imām al-Māturīdī i nakon jednog milenija važan izvor i aktualan uzor za sadašnju muslimansku duhovnu, intelektualnu, moralnu i političku obnovu, donosimo prijevod tih zaključaka:  

• Podignuti memorijalni spomenik Imāmu al-Māturīdiji u skladu s tradicijom nacionalne arhitekture u sklopu njegovog mauzoleja u Semerkandu, kao izraz priznanja za njegov trud i radna širenju islamskih nauka i kao uzor za buduće generacije; 
• Pristupiti skupljanju i čuvanju elektronksih primjerka Imam Maturidijevih pisanih djela, kao i djela odʿulemematuridijevske škole, djela koja se čuvaju u stranim bibliotekama te prosljeđivanje istih budućim generacijama na postupan i kontinuiran način; 
• Prikupiti i stručno obraditi djela Imāmu al-Māturīdije te ih objaviti u seriji knjžica i naučnih radova s fokusom na njegov život, djelo i duhovnu baštinu, kao izraz priznanja za njegovu ulemansku ulogu u razvoju duhovnih vrijednosti;
• Pristupiti obradi tumačenja djela Kitāb al-tevḥīd(Knjiga o monoteizmu), Teʼvīlāt ahl al-sunnah(Sunnitska tumačenja - tefsir od Imām al-Māturīdija) i Tabṣirat al-adillah (Razviđanje dokaza od Abu al-Muʿīna al-Nasafija) s ciljem upoznavanja šire javnosti o metodi i idejama maturidijevskog učenja u vezi s pitanjima razuma, mišljenja te znanja i  spoznaje; 
• Pristupiti antološkim istraživanjima u svjetlu maturidijevske ʿaqīdeh(doktrine), koja se bazira na pojmu: “islam - vjera humanizma i prosvjetiteljstva”;
• Obraditi i urediti stare rukopise djela od al-Māturīdije, Abu al-Muʿīna al-Nasafije i drugih koji predstavljaju maturidijevsku školu te ih prevesti na uzbekistanski jezik;       
• Ukazivati na važnost objavljivanja djela od Imām al-Māturīdija i djelaʿuleme maturidijevske škole poslije njega te olakšati dostupnost studentima i profesorima tim djelima;
• Organizirati natječaj među istraživačima o baštini Imāma al-Māturīdija na Univerzitetu Al-Azhar, te pobjednicima osigurati gostoprimstvo u Uzbekistanu u periodu od jedne ili dvije sedmice radi održavanja kolokvija za promišljanje maturidijevskog učenja, gdje bi sudjelovali lokalni istraživaći i gdje bi se organizirala posjeta mjestima koja su specifična za Imāma al-Māturīdiju;
• Ustanoviti elektronski portal o Imāmu al-Māturīdiju, koji bi sadržavao njegovu kratku biografiju te spisak njegovih i djela njegovih učenika i to na arapskom, uzbekistanskom, engleskom i drugim jezicima;
• Uraditi seriju animiranih filmova za djecu, gdje bi se pričale priče o životu Imāma al-Māturīdija te idejama maturidijske doktrine sa jednostavnim stilom pod nadzorom stručne komisije;  
• Nužno je ustanoviti redovne periodnične naučne susrete, gdje bi se dodatno otkrivali doprinosi Imāma al-Māturīdija i njegovih sljedbenika za razvoj ljudske civilizacije;
• Istražiti aspekte prihvatanja drugog i dručijeg u maturidijevskoj tradiciji, te to obznanjivati na pravi način;
• Nužno je da se prouči teorija spoznaje kod Imāma al-Māturīdija kao obrazac koji će zadovoljiti znatiželju muslimana; 
• Nužno je pojednostaviti i podučavati studente maturidijskom akaidu na način da im se olakša suočavanje i udaljavanje od ekstremizma u svijetu;
• Potrebno je istraživati nove detalje u maturidijskoj tradiciji, posebno sada kad nam je poznata njegova doktrinarna poruka, koja je sadržana u njegovom poznatom djelu Kitāb al-tevḥīd

Ovi zaključci bi mogli ili bi trebali biti važni i za nas u Bosni. Ako se ostvare, onda možemo s pravom reći da ne samo da smo sudionici, već da smo preteče u otkrivanju duha, duše, uma i srca Imāma Abū Manṣūr al-Māturidija; možemo reći da vraćamo “ukradenu historiju”, odnosno da se ipak sjećamo “zaboravljene historije”, čiji korijeni su u dalekom Semerkandu, ali nama bliskom u duši zato što su nam duhovni korijeni tamo “iza rijeke” (mā verāʼ nahr), a valja nam preko rijeke…  Nemam adekvatne riječi da opišem moj osjećaj sreće što mi se Svevišnji Allah smilovao pa sam bio pozvan da sudjelujem na ovoj, sigurno se može reći, povijesnoj konferenciji u Semerkandu, Uzbekistanu, gdje je živjelo i djelovalo oko pedeset posto sveukupne muslimanske uleme. O nekim od njih, a posebno o mom susretu i razgovoru sa Imāmom al-Māturīdijem na njegovom mezaru u selu Māturīd u sljedećem broju, ako Bog da.    

^[1] Ova činjenica nama u Bosni treba da bude pouka da nije neobično što Bosna ima više historija od kojih je najbitnija njena vlastita bosanska historija koju neće i ne mogu zatamniti antibosanske (srpske i hrvatske) historije, koje su bile na putu da potpuno zamagle autentičnu bosansku historiju. No, zahvaljujući zadnjem otporu bosanskih sinova i kćeri agresiji na Bosnu i Hercegovinu taj krivi put je zauvijek zatvoren, jer je zauvijek otvoren pravi put bosanske historije, put koji je svakim danom širi i prohodniji nakon bosanskog iskustva srpskog genocida i nakon Haga, koji je napisao i još uvjek piše faktološku bosansku historiju. 

^[2] Jack Goody, The Theft of History, Cambridge University Press, 2016. 

^[3] John M. Hobson, The Eastern Origins of Western Civilisation, Cambridge University Press, 2004. 

^[4] Eric Wolf, Europe and the People without History, (Berkeley, 1982), p. 5.     

^[5] John M. Hobson, The Eastern Origins of Western Civilisation, p. xi

^[6] Aluzija na bajku iz “Hiljadu i jedne noći”.