Brojni su se naši ugledni učenjaci, iz bliže i dalje prošlosti, kontinuirano bavili izučavanjem nauke akaida. Neki među njima su svojim djelima i tekstovima, kao i predanim profesorskim radom u obrazovnim ustanovama, dali osobit doprinos razvoju akaidske, a time i ukupne islamskoteološke misli u Bosni i Hercegovini. Ovdje ćemo ponuditi kratke osvrte na opuse koje smatramo vjersko-teološkom okosnicom za nastajanje i razvijanje nauke o načelima islamskog vjerovanja (akaid) u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, u vremenu kada se znanja iz temeljnih islamskih nauka prvi put nastoje sistematičnije interpretirati na bosanskom jeziku.

Akaidske teme u radovima Šabana Hodžića

Među našim istaknutijim alimima dvadesetog stoljeća, svoje mjesto sasvim sigurno ima poznati prosvjetitelj i znanstvenik Šaban-ef. Hodžić (1903-1980). Njegovo kontinuirano obrazovanje, od tuzlanske Ruždije, Okružne medrese i Šerijatske sudačke škole u Sarajevu sve do kairskog Azhara, trajalo je dvadesetak godina. Veći dio svog radnog vijeka proveo je kao profesor u poznatijim medresama i gimnazijama, te na našim najvišim islamskim školama koje su djelovale u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Jedan je od plodnijih autora iz svoje generacije, s oko stotinu objavljenih radova na polju islamske etike i povijesti, akaidske i šerijatsko-pravne misli, kulture i civilizacije općenito, te kulturne historije i historije bosanskih muslimana.

Ovog bosanskog učenjaka je odlikovala vjerodostojna i odmjerena riječ. Njegova ukupna intelektualna i duhovna stremljenja najbliže ga određuju kao tradicionalistu s reformatorskim pogledima. Glavnina pisanog vjerskog opusa Šabana Hodžića nastaje u tridesetim i četrdesetim godinama prošlog stoljeća kada se karakter vjersko-teološke misli naše uleme kretao od ''konzervativne statičnosti'' do snažno ''racionalizirane reformatorske dinamičnosti''. On pripada krugu autora koji nisu značajnije posezali za inovacijama u samom sadržaju, pa ni kada su posrijedi forma i metoda interpretacije. Ipak, planski i svrsishodni izbor tema koje je nalagala tadašnja društvena i duhovna stvarnost, kao i nastojanja da se svevremene islamske istine spoje s horizontima savremenog razumijevanja, nosi sa sobom i izvjesna reformatorska obilježja. Takav diskurs profesora Hodžića je itekako vidljiv i u njegovim radovima u oblasti islamske dogmatike. A poznato je da veći broj radova ovog autora sadrži raznovrsne i zanimljive akaidske teme, čemu ćemo u nastavku pokloniti više pažnje.

U svojim ranim promišljanjima, Šaban-ef. Hodžić nastoji rasvijetliti pitanja koja su izravno povezana sa samom suštinom vjerovanja (iman), pri tome se istovremeno pozivajući na islamsku tradiciju i ljudsku logiku. On se u nekoliko radova kritički postavlja naspram tadašnjih shvatanja vjerskih načela kao što je kada i kader ili u vezi s pitanjima kao što je tevekkul. O vjerovanju u skladu s imanskim šartom kada i kader, autor kompetentno teološki raspravlja. Čini to odlučno, bez obzira što je, kako kaže, po mišljenjima mnogih ova tema neobjašnjiva od pojave islama do danas. Hodžiću je posebno važno da argumentirano dokaže kako između vjerovanja da je uzvišeni Bog izvor svega, da od Njega sve potiče, i principa po kojem je čovjek slobodan u odlučivanju i samostalan u djelima ''nema oprečnosti i da stvar nije nerazumljiva''. Ustvrdit će da su Božija riječ i razum zauvijek čovjeku putokaz da čini dobro i da se kloni zla kako bi krajnje posljedice bile nagrada, a ne kazna, i na ovom i na onom svijetu.

Govoreći o tevekkulu, autor ukazuje na kriva razumijevanja ovog pojma koja vode poimanju islama kao vjere nemara i lijenosti, te dodaje kako smo od tevekkula dobili tevākul – želju za udobnim životom bez truda i rada. Prema izvorima islama, pojašnjava profesor Hodžić, tevekkul znači: ''Uraditi sve ono što je u našoj moći, pa onda moliti Svemogućeg da nam da dobar svršetak stvari – ono što nije u našoj moći.'' Interpretacija islama u ovom duhu je zapravo poziv i poruka ovog alima bosanskohercegovačkim muslimanima da samo s predanošću Bogu i stalnim zalaganjem mogu i treba da svoje stanje mijenjaju nabolje, te da to niko drugi mimo njih neće učiniti.

Sa sličnim motivima Šaban-ef. Hodžić piše o prisustvu ''iracionalnih elemenata'' u  vjerovanju i psihologiji Bošnjaka. S tim u vezi kategorično će nastojati da dokaže kako islam strogo zabranjuje vračanje i svaki vid praznovjerja.

Na istom fonu je elaboracija o ideji Mehdije, navodnog spasitelja čovječanstva, koja je, naglašava autor, još uvijek prisutna kod nekih muslimanskih naroda. Obrazlažući da se ova ideja među muslimanima razvila unutar šiijske zajednice, podsjeća na slične pojave u judaizmu i kršćanstvu, ali i u nekim drugim tradicijama. Kao najvažnije, Hodžić i u ovoj raspravi upozorava svoje sunarodnjake da se nikada i nigdje neće pojaviti čovjek koji će čudima riješiti probleme čovječanstva.

Ispod nekoliko svojih naslova, ovaj učenjak se osvrnuo na problem nastajanja sekti u ranoj i kasnijoj muslimanskoj povijesti. Posebnu pažnju je usmjerio prema haridžijama i šiijama ismailijskog odnosno batinijskog usmjerenja. Istaknuta je poveznica u njihovoj isključivosti i djelovanju na razbijanju jedinstva muslimanske zajednice. Na tridesetak stranica Glasnika VIS-a, Hodžić izlaže karakteristike batinijskog učenja koje je ova sekta nastojala proširiti, nerijetko primjenjujući i najteže oblike terora nad ostalim muslimanima.

U posljednjem odjeljku ovog prikaza, želimo istaći da u opusu Šaban-ef. Hodžića nalazimo iznimno vrijedan prilog razumijevanju pune korelativnosti zasnovane na duhu islama i znanja kao nezamjenjivog pomoćnog sredstva na putu spoznaje Boga. Ovdje valja kazati da autor Hodžić nije težio da poistovjeti uloge vjere i znanosti. On je vodio računa da u svojim razjašnjenjima odnosa vjere i nauke dovoljno jasno ukaže na potrebu da se sačuva ''integritet i autonomnost vjerskog i naučnog''. Istovremeno, profesor Hodžić dosta govori o fenomenu znanja čija svrha nije da pobija vjerske istine. Takav sud je pogrešan, kazat će, kao što je pogrešno da se iz pozicije vjere uloga znanja marginalizira što bi značilo omalovažavanje odličja koje je čovjeku dato mimo svih drugih stvorenih svjetova. Krajnji cilj korištenja znanja, objašnjava autor, jeste uspostavljanje harmonije po volji i zadovoljstvu Božijem, a na trajnu korist čovjeka. Naročitu vrijednost znanja vezuje za mogućnost razumijevanja Kur'ani-kerima i pronicanje u mudrosti Božije objavljene riječi.

Otuda će se ovaj naš alim opredijeliti da napiše u ono vrijeme jednu od najcjelovitijih studija o posljednjoj Allahovoj Knjizi pod naslovom Kur'an je najveća Muhammedova a.s. mu'džiza, na temelju koje će 1938. godine u Beogradu položiti profesorski ispit za grupu islamskih nauka, među kojima je i dogmatika (akaid). U ovoj studiji, autor je doista prezentirao svoje široko teološko obrazovanje. Nastojao je da s dosta argumenata istakne nenadmašne karakteristike Kur'ana plemenitog (i'džaz). Cjelokupnim sadržajem teksta dokazuje da je Allah, dželle šanuhu, ovu Svoju Knjigu objavio Muhammedu, alejhi selam, kao najvažniji znak i najveću mu'džizu poslanstva i vjerovjesništva. Pri tome napominje kako su njegovi prethodnici, Allahovi vjerovjesnici, također bivali potpomognuti mu'džizama.

Sve mu'džize pređašnjih Božijih poslanika trajale su za vrijeme njihove misije i odnosile su se na mjesto njihovog djelovanja, dok je jedino Kur'an kao objavljena Božija riječ, zaključuje se u ovoj studiji, mu'džiza za svako vrijeme i mjesto do Sudnjeg dana. Autoru je posebno važno da naglasi kako su značenja kur'anskih znamenja neiscrpna i da će trajno privlačiti ljudska srca i umove.

Nadamo se da s ovih nekoliko kraćih refleksija barem naziremo koliko je sadržajano i dragocjeno mišljenje koje iščitavamo iz akaidskog djela uglednog alima Šaban-ef. Hodžića.