Strah se u literaturi uglavnom opisuje kao urođena emocija, koja nastaje kao nevoljna reakcija opažanjem stvarne ili zamišljene prijetnje, tendencijom ka povređivanju - fizičkom ili psihološkom. Po Ekmanu, čovjeku koji se u historiji savremene psihologije najviše bavio analizom i ispitivanjem emocija, okidači straha su: nešto što se brzo kreće kroz prostor i prijeti da nas udari, naglo izmicanje oslonca, prijetnja fizičkim bolom, stajanje na velikoj visini, pojavljivanje opasne životinje. U pogledu doživljaja strah je neprijatno osjećanje ugroženosti i nesigurnosti, a na fizičkom nivou strah se manifestuje kao ubrzan rad srca, porast tonusa mišića, povišeni krvni pritisak, bljedilo zbog povlačenja krvi i mobilizacije mišića, povećano lučenje adrenalina, ubrzano disanje, znojenje i nedostatak pljuvačke.

Kako se to reflektuje na naše ponašanje?

Manifestuje se kao maksimalno podignute obrve, širom otvorene oči - kao da naše tijelo pokušava da što bolje i jasnije vidi prijetnju, drhtanje, odmicanje od predmeta prijetnje, usne su zategnute horizontalno ka ušima i brada povučena unazad. Cjelokupni smisao straha jeste da na svim nivoima opažanja i djelovanja pripremi organizam na bijeg ili skrivanje od opasnosti, odnosno za odbranu ili borbu. Kao odgovor na strah mi smo kao ljudska vrsta tokom historije našeg postojanja razvili dva dijametralno različita načina da se borimo sa strahom a to su: skrivanje i bijeg. Dakle, strah je naša vrlo dragocjena urođena reakcija na ugrožavajuću situaciju, praiskonska je i daje nam informaciju prije nego mi svjesno odlučimo ili shvatimo da smo u opasnosti i prije nego mi odlučimo na svjesnom nivou da reagujemo, naše tijelo nas pripremi u dosluhu s instinktima i nervnim sistemom na reakciju. Što i nije baš uvijek adaptivno. Odnosno nije uvijek baš tako dobro kako zvuči da jeste. Naime, nije to uvijek baš biološki svrsishodna reakcija. Ponekad racionalno znamo da nemamo čega da se plašimo, ali i dalje ne možemo da spriječimo emocionalnu reakciju na urođeni okidač straha. Što znači da i onda kada znamo da ne postoji opasnost, naše tijelo će odreagovati na način koji sam opisala. Baš zato što je nevoljna, odnosno zato što kroz historiju postojanja naše vrste nismo imali vremena da prvo razmislimo da li će nas neka velika životinja napasti i oduzeti nam život, ta reakcija morala je da bude automatska i brza. Stoga, emocija straha može biti u potpunosti iracionalna, a to najbolje opisuje Darvinov eksperiment kada je sam sebe postavio u poziciju eksperimentalnog zamorca. Naime, Darvin se dosjetio da ispituje emociju straha kroz samoopažanje u zoološkom vrtu, a ta priča glasi ovako: „U zoološkom vrtu sam stavio lice tik ispred debelog stakla kojim je ograđena zmija otrovnica, čvrsto sam odlučio da se ne pomjeram ako zmija krene prema meni, međutim, čim je zmija poskočila moja odlučnost je pala u vodu, nestala i nevjerovatnom brzinom trgao sam se unazad, metar a možda čak i dva. Moja volja i moje razmišljanje bili su sasvim bespomoćni pri zamišljanju opasnosti koja se nikada nije dogodila. Ta opasnost koje sam bio svjestan da ne postoji, moj racionalni um znao je da zmija ne može doći do mene, nije mi bio ni od kakve pomoći naspram urođene reakcije straha. To što razum veli da nema opasnosti nije dovoljno da eliminiše strah.“

Želim podržati Preporod

Ovaj slučaj očigledno pokazuje da mi ne donosimo voljnu odluku da li ćemo pokazati strah kada se pojavi ono što je hiljadama godina predstavljalo opasnost po naš opstanak.

Sada kada nam je jasno kako izgleda strah od fizičke opasnosti, možemo da pređemo na ostale nivoe. Jednako kao što je za nas i naš opstanak opasnost predstavljala zmija i niz drugih opasnih životinja, prirodnih pojava i nepogoda koje su prijetile da nas usmrte ili nam naškode, istu prijetnju u nama izazivale su i glad, nedostatak razumijevanja kod ostalih članova zajednice, izolovanost, gubitak članova zajednice. Kada bismo to preveli u današnju dimenziju stvarnosti koju živimo - svaki put kada osjetimo signale za opasnost iz okoline koje se odnose na naš posao, opstanak na poslu, egzistencijalna pitanja, dobre odnose u okolini, život ljudi koji nam znače i koje volimo, naročito djeca kao produžetak vrste, svaki put kada osjetimo da nam se, kako sam gore navela, izmiče podloga u psihološkom smislu, mi iskazujemo apsolutno iste rakcije straha kao i kada fizički vidimo opasnost.

Čemu nas to poučava?

Mi ne biramo kako ćemo da izgledamo ili da zvučimo ili šta ćemo biti prisiljeni da radimo ili govorimo kada postanemo emocionalni, isto kao što ne možemo da biramo kada ćemo postati emocionalni. Ali možemo da razumijemo naše emocije, da razumijemo zašto i kako se one pojavljuju i da ih opažamo. Tako možemo da naučimo ublažavati emocionalno ponašanje zbog kojeg bi poslije zažalili. U ovom slučaju racionalizirati one aspekte straha koje možemo da dovedemo pod kontrolu kako ne bi prerasli u hronično stanje stresa. Ili patološko stanje koje se zove fobija, odnosno neutemeljeni strah. Naše emocije nikada se ne pojavljuju same, uvijek za sebe vežu komplementarne emocije, strah, bijes, ljutnju, tugu... Ako to znamo, možemo da učimo sami sebe da imamo umjerene reakcije. Bilo bi još bolje kada bismo mogli da izaberemo način na koji se osjećamo i na koji to izražavamo. Standard za konstruktivno vladanje možemo naći još u Aristotelovim opisima umjerene osobe. Naše emocije moraju biti u odgovarajućoj količini, srazmjerno događaju koji ih izaziva, moraju da budu izražene u pravo vrijeme, na način koji je primjeren emocionalnom okidaču, kao i okolnostima u kojima se javlja. Jasno je da je to vrlo težak zadatak jer ono što nas emocije tjeraju da činimo i kažemo čini se kao da je opravdano i nužno. Emocionalni signali koje odašilju druge osobe često određuju kako ćemo tumačiti njihove riječi i postupke. To pokreće i naš vlastiti emocionalni odgovor prema njima.

Zašto je ovo bitno da znamo?

Pa zato što nam u borbi protiv straha društvo drugih ljudi pruža utjehu i utočište, pruža nam informacije iz drugog ugla sagledavanja, drugu dimenziju našeg straha. Društvo drugih ljudi nam pruža siguran prostor. Pa tako postoje grupe za podršku, mogućnost da se potraži pomoć kod ljudi koji proživljavaju slične poteškoće. Ono što kod straha možemo učiniti jeste da prepoznamo da li nam je on potreban u nekoj situaciji, da li nam je koristan u toj situaciji ili nas parališe ka ostvarenju nekih ciljeva ili izvođenju nekih radnji.

Kada je stanje alarmantno? Onda kada primijetite da strahovi kontrolišu vas i vaš život, a ne obratno. Tada je pravo vrijeme da se posavjetuje sa stručnom osobom.