U ovoj kur‘anskoj formulaciji krije se opomena i upozorenje muslimanima da je moć, koja se ostvaruje zauzimanjem određenih položaja, istovremeno i odgovornost koja se postavlja pred rukovodeće ljude. To je, ustvari, prilika i svojevrsna provjera ljudi od vlasti, kako bi se vidjelo koliko će se oni prema svojim različitim sposobnostima potruditi i izboriti za pravdu i blagostanje na zemlji. Osnovna uloga politike, gledano iz ugla islamskog učenja, je da bude u funkciji velike vjerske i ljudske potrebe - obezbijediti mir i blagostanje i izvesti čovjeka na pravi put. Razlike na društvenoj ljestvici i privilegije koje ostvaruju predstavnici vlasti nisu i privilegije koje pojedinac ima pred Bogom. Dapače, one su samo kušnja za njih prema kojoj će On određivati nagradu u ahiretskom životu. Stoga se u islamskom učenju, na dosta mjesta, spominje pravedna vlast, a njenim protagonistima obećavaju neizmjerne džennetske nagrade. S druge strane uzurpiranoj i nasilničkoj vlasti koja ne vodi računa o potrebama širokih narodnih masa, već svoju vladavinu fokusira na ostvarenje neiscrpnih ovosvjetskih želja i užitaka, obećava se žestoko i vječno kažnjavanje. Poslanik je u raznim kontekstima hvalio pravedne vladare. Jednom je rekao da će sedmerica na Sudnjem danu uživati u Džennetu i Allahovoj zaštiti, a među njima spomenuo je, na prvom mjestu, pravednog vladara. On je, također, osobinu pravednosti posebno istaknuo kod čelnih ljudi rekavši: „Divne li su četiri osobine kada se nađu kod četiri vrste ljudi: pravda kod vladara, pobožnost kod učenog, darežljivost kod bogatog i stid kod žene.“

Kandidiranje više ljudi kao i višestranačje u islamu treba razumjeti kao pluralizam mezheba u fikhu. Oni su poput grupe ili partije koja slijedi određene programe i ideje za koje su njeni članovi ubijeđeni da su najbolje. To ne znači nipodaštavanje drugih, kao što ni pripadnost pojedinca ili skupine nekom savezu ili partiji ne anulira njegovu pripadnost i odanost vjeri i državi. Ali b. Ebi Talib tolerisao je postojanje stranke koja je imala suprotan stav u odnosu na njegovu politiku.

Vjerovjesnik, s.a.v.s., je podučavao ashabe da su prvaci među ljudima njihove sluge. U ozračju takvog poimanja liderske pozicije, ashabi su se s većim žarom borili da ne dođu na rukovodeći položaj, nego što se današnji muslimani bore da ih zaposjednu. Efektna barijera diktaturi je politički pluralizam, koji bi trebalo da bude maksimalno zastupljen, kako u okvirima jedne političke organizacije tako i među partijama jednog društva. Ako demokratiju razumijevamo kao odbacivanje neograničene diktature, odbacivanje samovoljnog upravljanja narodom, onda to, također, podrazumijeva pravo naroda da bira svoje vladare na način koji je prihvatljiv za njih, da traži od njih odgovornost za postupke, da odbija njihova naređenja ukoliko su u koliziji s univerzalnim načelima islama, zatim da narod ima pravo da ih ukloni kada zastrane ili se osile, ili ako ignorišu savjete i upozorenja, a da ne budu zbog toga pozivani na odgovornost ili kaznu.

Reizbor prilikom državnog udara ili smrti moćnika

Politički sistemi u ogromnoj većini muslimanskih zemalja daleko su od ovih principa na kojima je utemeljena savremena demokratija. Pitanje političkog pluralizma i sistema reizbornosti je puka formalnost. Na djelu su ili kruti oblici naslijedne monarhije ili kompromitirajući oblici demokratije. Kao rezultat takvog stanje, na čelu muslimanskih zemalja imamo kraljeve ili predsjednike koji vladaju po trideset ili četrdeset godina. Reizbor se dešava samo prilikom državnog udara ili smrti nekog od tih moćnika. Ako se i organiziraju izbori onda je to gola lakrdija, kojom prilikom favorizirani kandidati, od strane tih totalitarnih režima, dobivaju preko devedeset posto, a u nekim zemljama (Sirija) i preko sto posto glasova, budući da se smatra patriotskim činom, na jednim izborima, glasati više puta za predsjednika.

Pluralizam je u današnje vrijeme nužnost, jer predstavlja sigurnosni ventil koji osigurava od apsolutističke vladavine neke osobe ili određene grupe, od njene dominacije nad ostalim ljudima, samovoljnog postupanja prema drugima, te nepostojanja bilo koje snage koja može da joj kaže: NE! ili ZAŠTO? Politički pluralizam ne smije biti prožet samo borbom za vlast, on je radi političkog nadmetanja kako bi se u mnoštvu ideja i programa došlo do najboljih rješenja. Kandidiranje više ljudi kao i višestranačje u islamu treba razumjeti kao pluralizam mezheba u fikhu. Oni su poput grupe ili partije koja slijedi određene programe i ideje za koje su njeni članovi ubijeđeni da su najbolje. To ne znači nipodaštavanje drugih, kao što ni pripadnost pojedinca ili skupine nekom savezu ili partiji ne anulira njegovu pripadnost i odanost vjeri i državi. Ali b. Ebi Talib tolerisao je postojanje stranke koja je imala suprotan stav u odnosu na njegovu politiku. U svojim kritikama išli su do te mjere da su ga optuživali za otpadništvo od vjere iako je bio među prvima koji su primili islam. To su bile haridžije koje su predstavljale čak i naoružanu opoziciju.

U islamskom političkom promišljanju cilj ne opravdava sredstvo. Politička borba mora biti moralna i humana s krajnjim ciljem dobra za narod i državu. Nažalost, mnogi pokreti i partije u svijetu i kod nas ne posjeduju tu ideološku dimenziju koja ih štiti od iskrivljenosti i licemjerstva i svega što je prisutno na današnjoj političkoj sceni. Cijela kur‘anska objava je integristička na način da gleda muslimana kao moralnu osobu koja sve vrijeme treba misliti i djelovati u neograničenom teocentričnom maniru, a po svom karakteru i kao građanin države. Islam posjeduje čovjeka u njegovoj kompletnosti.

Na kraju, možemo reći da je osnovna odrednica demokratije omogućiti ljudima da slobodno izaberu one koji će ih voditi i zastupati u oblasti politike, a to znači u svim poslovima od vitalnog značaja za njihov ovosvjetski život. Demokratija je ta koja omogućuje ljudima odgovornost vladara kada pogriješe, kao i potpunu izjednačenost vladara i građanina pred zakonom. Istinska demokratija omogućuje narodu da se opredijeli za kulturne, ekonomske, političke i druge programe koji odražavaju njihove stvarne interese, a ne za one koji im se nametnu i zbog kojih, ukoliko ih ne prihvate, bivaju proganjani kao primjer drugima.