Bez Božjeg diktata ne bi bilo bitka, niti bi bilo bića. Bilo bi samo jedno ništa. Ali, Bog reče: "Budi" - i ono bî[1] - "čisti bitak" - "čista vjera". Kao i bitak (wudžūd), vjera (īmān) je najočitija, a opet u bîti je najskrivenija i konceptualno i suštinski. Na isti način kao što "čisti bitak" nema potrebe definirati zbog njegove očitosti i jasnoće, tako isto nema potrebe definirati "čistu vjeru" zbog njenog čistog i jasnog manifesta. Dakle, čista vjera se ne definira zato što je čista i očita; zato što ono što je čisto i očito definirano je samo po sebi. A ono što je definirano samo po sebi nema ni roda ni specifikuma što bi ga definiralo u odnosu na drugi rod i drugačiju osobinu. Čista vjera je Božja datost oko koje ljudska pamet nema ništa reći osim da to prihvati ili odbije. Ljudska pamet može samo da se upameti ili raspameti oko ovog pitanja. "Ako se upameti, za svoju korist se upametila, a ako se raspameti, na svoju štetu se raspametila...[2]"

X

Ljude ne razdvaja vjera, nego pripadnost

No, pitanje svih pitanja je da čovjek shvati i prihvati da je Bog taj koji diktira: "Budi" - i ono bî. Od prvog "čistog bitka" kao "svjetlo svih svjetlosti" (nūrun 'ala nūr) do posljednje "čiste vjere" kao "spas svih spasenja", čovjek ima moć da ima svijest o tome da je Bog Prvi i Posljednji (al-awwalu wa al-āhiru), Pojavni i Tajni (al-zāhiru wa al-bātinu). Čovjek ima tu moć, ali ne mora da ima i tu volju da shvati i prihvati tu Prvu Istinu iza koje slijede sve druge istine. Prema tome, propozicija: "vjera je diktat" ima smisla za one koji shvataju i prihvataju prvu propoziciju: "Bog je apsolutni Gospodar svih svjetova". Ima ljudi koji to shvataju, ali ne prihvataju, kao što ima i onih koji to prihvataju iako ne shvataju. Nas ovdje zanimaju oni ljudi koji jednako shvataju i prihvataju da je Bog prije svega, kao i da je Bog poslije svega al-āmir, Onaj koji poziva čovjeka na određenu akciju i al-nāhī, Onaj koji čovjeka odvraća od određene akcije. Oni su ti koje želimo ovdje podvrgnuti kritičkom promatranju u svjetlu kritike čiste vjere na koju se oni pozivaju. Svjestan sam da oni odbijaju naše promatranje i našu kritiku zato što su samouvjereni da su samo oni na ispravnom putu, kojeg mi ne razumijemo. Pa čak i kad bismo razumjeli njihov "ispravni put", mi ne bismo bili njihovi zato što oni nisu naši. Prema tome, ovdje se ne radi o njihovoj i našoj vjeri, već se radi o njihovoj i našoj pripadnosti. Ljude ne razdvaja vjera zato što je vjera zajednička vrijednost svih. Ljude razdvaja pripadnost zato što je pripadnost privatna vrijednost određene grupe. Vjera je svjetlo uma; pripadnost je sljepoća razuma. Mrak nastaje kad se ugasi svjetlo. Pripadnost otuđenoj grupi počinje kad se izgubi čista vjera.       

XI

Znati razliku između Božje i ljudske zapovijesti

Onoliko koliko je bitno da čovjek shvati i prihvati da je vjera Božji diktat za njegovu akciju ili neakciju, toliko je važno da nakon toga zna razliku između Božjeg i ljudskog govora ili Božje i ljudske zapovijesti. Na ovom detalju prelama se cjelokupno pitanje čiste vjere, čistoga uma i čiste ruke. Kad kaže: "Bog je rekao ili zapovijedio", čovjek je u poziciji da se digne do "svjetla svih svjetlosti" ili da padne u "bezdan svih bezdana". To je ta sirat-ćuprija, što je tanja od dlake i oštrija od sablje, preko koje valja nam hoditi ne samo na onom vječnom dužnom danu, već i na ovom prolaznom ispitnom vremenu. Nije ovozemaljska sirat-ćuprija ni privilegija ni prokletstvo nijedne posebne vjere, već je to zajedničko iskušenje za svaku vjeru.

No, krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća po Miladu ili krajem četrnaestog i početkom petnaestog stoljeća po Hidžri islam i muslimani su suočeni s tim iškušenjem više nego ijedna druga vjera. Suočeni su muslimani danas s iskušenjem značenja čiste vjere - Božje i nečiste pameti - ljudske. Božja čista vjera se zamutila od nečiste ljudske pameti do te mjere da ni najčistiji umovi nisu ostali nepomućeni. Možda tu ima jedna utjeha, a to je da su mnogi u svijetu odustali ili su na putu da odustanu od vjere kao takve i zato ih se ne tiče ni čista ni nečista vjera, osim muslimana, koji ne odustaju od svoje vjere u Boga i najglasniji su u odbrani svojih vjerskih uvjerenja. No, pitanje je da li to muslimani rade na način da ih drugi razumiju ili, možda, nema načina da ih drugi razumiju bez obzira na koji način se oni vjerski predstavljali. U svijetu u kojem vjera nije vrijednost prvoga reda nije lahko biti vjernik. Ali, to ne smije biti razlog za nečistu pamet da prlja čistu vjeru zato što drugi ne osjećaju miris tvoje vjere, niti razumiju okus tvoga uma, niti uživaju pravdu tvoje ruke.  Da bi vratio volju i ljubav za vjeru onima koji su odustali od vjere, ti im moraš pokazati srcem tvoje vjere, umom tvoje misli i rukom tvoje pravde da je vjera tebe odgojila da budeš pravi čovjek, koji ima srce, um i ruku za sve ljude dobre volje. Svi ljudi su Božja stvorenja. Bog zna zašto ih je stvorio.     

XII

Dilema muslimana nije u teoriji, već u praksi

I drugi su imali tu dilemu, ali i dilema s kojom se muslimani danas suočavaju najteža je od svih.  Ta dilema nije u teoriji, već u praksi. Ako iko na ovom svijetu ima Knjigu u kojoj je sve zapisano od "čistog bitka" do "čiste vjere", onda tu Knjigu imaju muslimani. Oni baštine Božju Knjigu u kojoj im je sve objašnjeno; u kojoj ih se upozorava na opasnost od nečiste ljudske pameti, koja prlja čistu vjeru; u kojoj im se sugerira kako da uvežu čisto srce koje vjeruje, zdravi um koji misli i pravednu ruku koja djeluje u jednu cjelinu.

Šta se u međuvremenu dogodilo? Gdje i kada je prekinuta veza između čistog srca, zdravog uma i pravedne ruke kod muslimana? Ta veza je zasigurno postojala. O toj vezi muslimanskog srca, uma i ruke brinuli su ljudi koji su, također, bili svjesni da je Bog al-Āmir, Onaj koji poziva na časnu akciju i al-Nāhi, Onaj koji odvraća od sramotne akcije. Razlika nije u kur'anskoj poruci, niti u sunnetskoj poduci i praksi. Razlika je u podlozi onih koji naopako Poruku čitaju, onih koji Božju zapovijest nakaradno shvataju, i onih koji zapovijest krivo provode na način koji ne povezuje čisti osjećaj srca sa zdravom misli uma i moralnom akcijom ruke.