Devetnaestog februara ove godine vijeće Kantonalnog suda u Goraždu u sastavu Amir Ahmetspahić (predsjednik), Amer Spahić i Milijana Bijelović donijelo je presudu (u rekordno kratkom roku) kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda od 3. decembra 2015. godine prema kojoj je RS trebala platiti materijalnu štetu tužitelju (MIZ Ustikolina) u iznosu od 958.128,00 KM za rušenje Turhan Emin-begove džamije 1992. god. Novom presudom tužena strana se oslobađa plaćanja štete i istovremeno se nalaže tužitelju MIZ Ustikolina da nadoknadi troškove postupka tuženoj strani (RS). U obrazloženju presude navedeno je kako je došlo do apsolutne zastare s obzirom da je džamija minirana 5. maja 1992. godine, a apsolutna zastara je nastupila pet godina kasnije, dok je tužba podnesena 12. augusta 1998. godine. (Ovdje treba istaći dalekovidnost tadašnjeg rukovodstva MIZ Ustikolina jer koliko nam je poznato to je prva tužba podnesena za rušenje nekog vjerskog objekta na širem prostoru). Vijeće je dalje zaključilo kako je tužitelj „već tad (05.5.1992.) mogao znati za štetu“ te je mogao podnijeti i tužbu, jer su procijenili da nije bilo „nesavladivih prepreka“ da se to učini.

Nelogičnosti presude

Samo neko zlonamjeran ili neko ko je tada boravio daleko od ovih krajeva ili ko se u to vrijeme nalazio u debeloj hladovini Karadžićeve genocidno-fašističke tvorevine ili despotske Miloševićeve Srbije, može zaključiti da nije bilo nesavladivih prepreka da se podnese tužba. A, gdje je i postoji li uopće u to vrijeme oštećena strana, sada tužitelj, ranije Odbor IZ, a kasnije Medžlis? Naravno da ne postoji. Stotine vjernika je poubijano, stotine odvedeno u logore, ostatak se razbježao na sve strane i širom svijeta, cio prostor okupiran, svi vjerski i stambeni objekti Bošnjaka uništeni. Šume i planine postali su domovi. Granatiranje, napadi i prijetnje dobro naoružanih zločinaca su svakodnevnica. Svugdje glad, bolest, umiranje, patnja i maltretiranje... Kako preživjeti, kako sačuvati porodicu i narod, kako odbraniti domovinu, ojačati državu i opet ostati čovjek? To je ono što nas je sve u potpunosti okupiralo tokom mjeseci i godina. “Medžlis poslije četiri godine nepostojanja nanovo je konstituiran tek 1996. godine kada se jedan broj vjernika vratio i tek tada se počinju stvarati uslovi za obnovu rada. Međutim ovaj tim sudija sve to ignorira čime postaju saučesnici u zločinu“, ističu u  Medžlisu Ustikolina.  

Šta rade bh vlasti?

 Ali nije samo RS i ko zna čime „motivirano“ vijeće Kantonalnog suda u Goraždu protiv Turhan Emin-begove džamije. Imaju svoju ulogu i Federacija. Država BiH koja je svojim rješenjima iz 1950. i 1962. godine proglasila Turhan Emin-begovu džamiju spomenikom kulture i stavila ga pod svoju zaštitu, a nije učinila ništa da taj spomenik zaštiti od rušenja 1992. Nije pokrenula krivični postupak protiv osoba ili institucija koji su odgovorni za rušenje, nije podnijela tužbu za nadoknadu štete i nije dala niti jedne KM da se taj (njen) spomenik restaurira. I dok Islamska zajednica kao tužbena strana u ovom sporu sama plaća advokatske troškove uz sav rizik od nestručnog zastupanja i nepotpunog prezentiranja (nedostupnih) relevantnih dokaza, dotle RS kao tuženu stranu zastupa Republičko javno prvobranilaštvo koje ima na raspolaganju sve istitucije sistema i pojedinaca u njima. Pitamo se ko je ovdje država?

Ni FBiH nije sjedila skrštenih ruku. I ona se potrudila da, na svoj način oteža život muslimana na ovom području. Naime, odmah po povratku na svoja sagorjela  ognjišta (reintegracija Ustikoline izvršena je 19. marta 1996. god.) džematlije su pristupili raščišćavanju ruševina džamije pažljivo odvajajući kamen koji bi se mogao iskoristiti u restauraciji. “S razlogom smo očekivali da se država i njena Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika uključe u taj posao. Godine su prolazile, a država BiH i FBiH su se oglušivale na niz naših zahtjeva i molbi. Iz Komisije za zaštitu spomenika su rekli kako oni također nemaju sredstava, bilo je procijenjeno na 1,2-1,3 miliona KM, ali da ukoliko mi želimo graditi, restaurirati, džamiju oni će vršiti stručni nadzor, naravno uz nadoknadu vrlo visokih honorara! Eto država i njene institucije ne samo da ne učestvuju u gradnji svog „zaštićenog“ spomenika, već hoće i zaraditi na tome. Ne daju oni niti garancije niti planove kako će iznaći sredstva a, kamoli kakve rokove. S obzirom na sve ovo i činjenicu da je to bila jedina džamija u naselju, MIZ Ustikolina uz potporu svih vjernika kreće 2002. god. u gradnju džamije-vjerskog objekta po savremenim građevinskim standardima, kako se jedino i moglo, s predračunskom vrijednošću deset puta manjom od one za restauraciju“, kažu nam iz Medžlisa. Vjernici umjesto na dovršenje svojih, također porušenih domova, ulažu sredstva u džamiju.

Cijeli tekst u Preporodu od 15. marta