Među nama žive slijepe i slabovidne osobe, međutim postavlja se pitanje jesmo li učinili sve potrebno da one budu ravnopravne s drugim članovima društva. Analiza sadašnjeg stanja pokazuju da slijepe i slabovidne osobe nisu dostatno uključene u društveni život, ne u onoj mjeri u kojoj bi trebale biti. Statističari tvrde da danas u svijetu ima 314 miliona ljudi sa oštećenjem vida. Od toga je 45 miliona ljudi potpuno ili skoro slijepo, a procjenjuje se da u Bosni i Hercegovini živi oko 5.350 slijepih i slabovidnih osoba. Sljepoćom se smatra oštećenje vida koje je dovelo do totalnog gubitka vida, kada nema nikakvih vizualnih podražaja, te oštećenje vida s kojim osoba ima osjet svjetla ili ostatak vida do 2% na boljem oku s korekcijom ili bez nje. To se smatra pravom sljepoćom. U kategoriju sljepoće spada i tzv. praktična sljepoća, a koja uključuje ostatak vida od 2 do 5%, na boljem oku s korekcijom ili bez korekcije. Također se slijepom osobom smatra i svaka ona osoba koja na boljem oku ima suženje vidnog polja na 5% i manje oko fiksacijske tačke, bez obzira na ostatak oštrine vida.

Briga o slijepima, nažalost, nije počela sa stvaranjem spoznaje o slijepoći. Za pretpostaviti je da je u prošlosti slijepima bilo vrlo teško. Postojale su razne predrasude na koji način i iz kojeg razloga je nastala slijepoća. Time su stvorene predrasude i o samim slijepim osobama. To je naravno otežavalo njihov položaj u društvu i uključivanje u normalan život. Jer upravo zbog stvorenih predrasuda, prema slijepim osobama se postupalo kao prema osobama kojima je potrebna milostinja, bez razmišljnja o njihovu uključivanju u normalne tijekove života. Zbog raznih nedaća (ratovi i zarazne bolesti), nerazvijenosti medicinske znanosti i zdravstvene neprosvijećenosti pogodovale su da slijepih bude više nego je to danas. Prvi tragovi o organiziranoj brizi o slijepima dolaze iz Francuske u 18. stoljeću, gdje je i otvorena prva škola za odgoj i obrazovanje slijepih.

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, sljepoća je jedan od najtežih oblika invaliditeta, te je stoga neophodno konstantno pratiti specifične potrebe i probleme slijepih. Neki od problema sa kojima se ova populacija susreće su: još se ne mogu na adekvatan način školovati u integrisanom obrazovanju. Imaju puno prepreka u svakodnevnom životu, jer im nije prilagođen ambijent, niti okruženje. Jedan dio slijepih osoba zbog različitih barijera, nije dovoljno samostalan u kretanju i neophodna im je svakodnevna pomoć videćih; bilo kao vodiča do određene lokacije, bilo kao prijevoza. Ali i slijepe osobe koje se izuzetno dobro samostalno kreću, dosta često trebaju pomoć kada odlaze na nove lokacije koje su im nepoznate. Nažalost i za takvu pomoć često se mora pratitelju materijalno odužiti. Slijepa osoba mora potrošiti puno više novaca za svakodnevne kućanske aktivnosti, kao što su: jednostavni kućanski poslovi - pranje i čišćenje po kući, peglanje, kuhanje, te sitni kućni popravci koje svakodnevno obavljamo, a da toga nismo ni svjesni, a slijepa osoba mora zatražiti pomoć druge osobe i nerijetko za to i platiti. Također je neophodna videća pomoć u odlasku u banku, poštu, kupovinu, te nekim specijaliziranijim kupovinama, kao što su kupovina odjeće, obuće, kućanskih aparata i sl. U takvim situacijama slijepa osoba ne može funkcionirati bez pomoći nekoga ko vidi. Slijepima su neophodna posebno prilagođena pomagala kako bi mogli steći neke osnovne znanja i vještine, obavljati svoje poslove, pratiti predavanja na školama i fakultetima, te provoditi slobodno vrijeme. Nažalost ne postoji velik broj radnih mjesta na kojima se mogu zapošljavati slijepe osobe, iako postoje pokazatelji da ima pomaka u toj oblasti.

U prevazilaženju mnogih životnih prepreka i problema ovoj populaciji upravo moderna tehnologija uveliko olakšava život, ali i dalje bez obzira na moderna poboljšanja, postoje specifične potrebe koje se mogu rješavati samo permanentnim radom i pomaganjem svakom pojedincu koji je pogođen ovom vrstom invalidnosti. S tim u vezi, sigurni smo da više pažnje i podizanje svijesti o slijepima može učiniti njihov život lakšim. Solidarnost sa slijepima ne smije biti apstraktna nego konkretna, a to znači da stvarnost slabovidnih treba shvatiti u širem društvenom kontekstu. Svaki pojedinac je pozvan da se svakodnevno posveti ovoj populaciji na način na koji može. Shodno kazanom, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je prepoznala važnost brige o ovoj populaciji te je odredila 2. juni kao ››Dan brige IZ-e za slijepe i slabovidne osobe››. Sljedbeno tome, ovaj važan dan je obilježen i na prostoru MIZ Livno, tačnije u džematu Glavica (Topovi). Mjesni imam Adis ef. Sultanović i mutevelija gosp. Samir Baljak su 02.06.2015. upriličili kućnu posjetu džematlijki Pašani Bukvić koja preko dvadeset godina živi sa sljepoćom i prilikama koje su proizašle iz toga. Prilikom ove posjete izražena je podrška Pašani i uručena hedija od strane Medžlisa, sa dovom Allahu, dž.š., da joj podari svako dobro i olakša post u predstojećem mjesecu ramazanu. Nana Pašana se zahvalila gostima na posjeti i rado se prisjetila da već dugi niz godina posti ramazan i da je redovno dolazila u džamiju na zajednički namaz dok je vidjela očima. Ona se posebno zahvalila svojoj djeci i ukućanima, budući da joj hizmete oko njenih svakodnevnih potreba. Ovom prilikom Adis ef. je posebno naglasio ulogu džemata i komšija u pružanju podrške slijepim i slabovidnim osobama, budući da nam Poslanik, Muhammed, a.s., između ostalog poručuje u hadisu: „Najbolji čovjek je onaj koji koristi drugim ljudima“. Na kraju se zahvaljujemo glavnom imamu Dževad ef. Hadžiću i predsjedniku medžlisa gosp. Hajrudin Maksiću na ukazanoj podršci u ovom hairli poslu.