Redakcija Preporoda ostala je na okupu sve vrijeme rata. Niko se nije „ispario“ vani da iz dubokog zaklona u nekoj od evropskih ili bjelosvjetskih destinacija, pijući coca-colu i kahvu expreso i zdušno navija za Armiju BiH

 Nije lahko ni brojati do hiljadu, a kamoli izdati i distribuirati hiljadu brojeva jednog lista kakav je po svojim informativnim, edukativnim, intelektualnim gabaritima naš Preporod. Kad je riječ o dnevnoj novini da bi se ispunila ta brojka potrebne su tri godine, a za petnaestodnevnu novinu, računica je jasna: potrebne su gotovo 43 godine. Budući da je moja malenkost u ovom renomiranom listu prisutna nešto više od tri decenije, moje kolege su smatrale da bi trebalo da se i ja osvrnem na neke detalje iz te dugogodišnje novinarske prakse. Prihvatio sam se tog nimalo lahkog zadatka, jer teško je, na dvije i po kartice teksta, iznijeti ono najbitnije, pa ako hoćete i ono najzanimljivije. No, narodski kazano: šta je, tu je. Pokušat ću.

Jedan od meni nezaboravnih zapisa iz 1981. godine desio se u selu Kovanj ponad Rogatice. Tamo sam sreo tada petogodišnju djevojčicu Sanelu koja je sa svojih pet godina naučila suru Ja-sin napamet. Njen muallim bio je Omer ef. Kadrić. Nadam se da je preživjela agresiju na Bosnu i Hercegovinu, odnosno ubijanje i progon njenih Kovanjana, Rogatičana od strane četničkih falangi. Trebalo bi da Sanela sada ima oko 37 godina. Ne znam da li je nakon našeg prvog i posljednjeg susreta nastavila sa učenjem Kur'ana časnog napamet. Sjećam se i nekih lica iz naroda o kojima sam te godine pisao. Nikada neću zaboraviti nanu Fatimu Polić iz Krupe kod Gornjeg Vakufa koja je bila veliki vakif za Gazi Husrev-begovu medresu. Ona je u komunikaciji upotrebljavala ikavicu, a govor joj je bio tečan i sugestivan. S velikom ljubavlju govorila je o Gazi Husrev-begovoj medresi, tada jedinoj medresi u Bosni I Hercegovini. Pošto nije imala rođene „dice“, sve učenike Medrese osjećala je svojim sinovima. U Gradačcu sam sreo Huseina Jašarevića zvanog Kapetan. Bio je to vrlo živopisan čovjek. Bavio se prodajom knjiga i novina. Bio je nešto više od običnog trgovca ili kolportera. Ljudi su ga voljeli i rado kod njeg kupovali primjerke novog broja Preporoda. Zanimljiv je bio i susret sa Ademom Abbasom Huseinom Lutumbom, mladićem iz Zaira, koji je došao u Sarajevo da završi Medresu. Husein efendija je nakon završene Medrese ostao u Sarajevu. Danas radi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Jedan je od omiljenih likova koje svakodnevno susrećemo u glavnom gradu BiH. Mnogo je i drugih reporterskih zapisa, reportaža, intervjua, koje sam obavio osamdesetih godina. Nažalost, kako munjevito prolazimo u vremenu, a ne vrijeme u nama, mnogi cijenjeni ljudi s kojima sam razgovarao više nisu među živima i koji ne mogu svjedočiti hiljaditom broju Preporoda.

Hoćemo li u Šabac na mevlud

Kad su u pitanju devedesete, ovdje bih poentu dao na neke detalje iz vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu. A, da će se desiti to što se desilo naslutio sam i po reakcijama u Šapcu i Srbiji na moju reportažu pod naslovom Hoćemo li u Šabac na mevlud koju sam objavio 1991. godine. Tadašnjoj nacionalističko-miloševićkoj oligarhiji iz ovog grada zasmetalo je što sam tamošnje muslimane u nacionalnom smislio oslovio - Muslimanima, te su, u namjeri da ih zabetoniraju kao Rome ili Cigane, angažirali nekakvo lokalno i anonimno piskaralo da u Ilustrovanoj politici ospe artiljerijsku paljbu kako, bajagi, neko u Šapcu muti vodu. Da bi njihov osvrt bio ubjedljiv uzeli su izjave od čovjeka koji me pozvao i ugostio, te od izvjesnog hodže Kurića, a njihov je odgovor otprilike glasio: Mi ga lepo ugostili, a on pretera. Naravno, lepo ugošćavanje nije me uspavalo u nakani da o tamošnjim ljudima ne napišem istinu. Na nagovor jednog kolege Srbina s kojim sam početkom osamdesetih pohađao Jugoslovenski institut za novinarstvo poslao sam odgovor na te stupidarije. Na moje prijatno iznenađenje Ilustrovana je objavila taj moj kratki i, što bi kazali naši susjedi Hrvati, učinkoviti odgovor.

Kraj osamdesetih i početak devedesetih pamtit ću i po mojim reportažama iz Bugarske. Naime, 1989. Sobranje Bugarske zajedno sa predsjednikom države Todorom Živkovim donijelo je zakon po kome se svim muslimanima ove zemlje trebaju promijeniti imena i prezimena. Ta morbidna zakonska odredba u egzil je nagnala više od 350000 muslimana turske, romske i pomačke nacionalnosti. Te nepregledne kolone muhadžira koje su se, poput velike rijeke, slijevale u šatorsko naselje (čador) pokraj Edirne nisu me ostavile ravnodušnim. Uputio sam se u u neke od gradova i sela u Bugarskoj gdje su provedena ta prisilna preimenovanja, da ne kažem grublju riječ – pokrštavanja. Uslijedio je serijal reportaža. Nastavio sam sa istraživanjima i kad je pao Živkov i njegov živkovizam, a samim tim i rasističko-fašistički zakon o nasilnom mijenjanju identiteta nekome ko je po svom vjerskom i etničkom habitusu drugi i drugačiji. Tada sam mislio da se jednom narodu nije moglo desiti ništa strašnije. Nažalost, brutalna agresija na Bosnu i Hercegovinu i na bošnjački narod 1992 -1995 demantovala me u tome.

Prije nego što iznesem djeliće sjećanja na teške ratne godine želim s ponosom podvući da je Preporod izlazio i pod najžešćim granatiranjima grada. Da bi stizao do vjernih čitalaca na slobodnim teritorijama lično smo ga nosili kroz legendarni tunel, jedini otvor koji je naše opkoljeno Sarajevo imalo. Ne obazirući se na rizike po vlastite živote koji su vrebali na svakom koraku novinari Preporoda odlazili su na prve linije odbrane i pisali o herojstvu branitelja, u zbirne centre naših muhadžira, na granatirane dženaze šehida, u porodice šehida.

Jedan od meni najtužnijih bajrama bio je Hadžijsko-kurbanski bajram 1992. godine. Porodica mi je bila daleko, a taj dan sam zajedno sa Ahmedom Ćatom bio u zgradi Starješinstva, danas Rijaseta. Mislili smo da će to biti naš prvi bajram bez bajramskog ručka. Da to tako ne bude pobrinule su se sestre Zehra i Nermina Alispahić. Definitivno, ovo ću bajramski ručak zauvijek pamtiti.

Jednog ljetnog dana, na putu od kuće do Redakcije, usprkos činjenici da sam bio u radnoj obavezi, bez ikakvog objašnjenja, od strane jedne naoružane grupe odveden sam na fortifikacijsko uređenje linija na prvoj crti odbrane, narodski kazano na - kopanje rovova. Nažalost, nisam bio u prilici da, kao moj prijatelj Hadžem Hajdarević, pobjegnem toj naoružanoj grupi ljudi koja je smatrala da svi oni koji ne nose pušku treba da na kopanju rovova provedu određeni broj dana. Hvala Bogu, preživio sam i tu dionicu ratnih dešavanja.

Ipak smo izbjegli policijski sat

Jednom prilikom kolega Selman Selhanović i ja posjetili smo jedno prigradsko naselje jednog grada u dolini rijeke Vrbas. Imena naselja i grada sada su nebitna.Tamošnji imam predložio nam je da prenoćimo u njegovoj kući što smo sa zahvalnošću prihvatili. Nažalost, negdje pred sami policijski sat došlo je do obrta situacije. Dobri efendija nam je saopštio da, ipak, nećemo moći tu prespavati. Nekako smo uspjeli dobauljati do gradskog hotela. Sve dotle mislili smo da se i njegova, koliko - toliko – pita.

Redakcija Preporoda ostala je na okupu sve vrijeme rata. Niko se nije „ispario“ vani da iz dubokog zaklona u nekoj od evropskih ili bjelosvjetskih destinacija, pijući coca-colu i kahvu expreso i zdušno navija za Armiju BiH. Jer, tamo je bilo teško biti i s findžanon na gotovs . I kad smo izlazili, a izlazili smo da obavimo novinarski zadatak ili da obiđemo porodice, ponovo smo se vraćali. Sjećam se rezignirane konstatacije jednog žestokog borca sa prve linije fronta: „Ova makljaža će kad tad stati. Jedva čekam da se vrate pobjegulje i da im budem rame za ispovijesti. Jarane, toliko su nabrijani patriotizmom da će nas koji smo okrvavili gaće izgurat iz prvih safova.“ Nažalost, nije dočekao završetak rata niti povratak nabrijanih patriota. Na tom jednom povratku iz inostranstva gdje sam posjetio nekoliko zbirnih centara bošnjačkih izbjeglica u Sloveniji, Austriji i Njemačkoj u Zagrebu sam sreo starog znanca Halida koji mi je predložio da posjetimo jedno selo blizu Siska gdje živi i nekoliko bošnjačkih familija koje drže svinje. To me zagolicalo pa smo Halid i ja otišli u to mjesto. Na pitanje upućeno jednom od njih da li je istina da drži svinje i jede svinjsko meso, on je odgovorio: „Istina je. Istina je i to da ja svinjsko meso na ulju pečem.“ Potom sam objavio reportažu pod naslovom „Svinjetina na ulju pečena“.

Namjerno sam istakao spomenute primjere da bi se vidjelo s čim smo se sve susretali u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.