On se kolje prvog dana bajrama nakon što se klanja bajram namaz i može se klati sve do zalaska sunca trećeg dana bajrama. Od Bera ibn Aziba se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: "Prvo sa čime ćemo započeti u ovom danu jeste bajram namaz a potom ćemo se vratiti i klati kurbane. Ko ovako uradi uradio je po našem sunnetu, a ko zakolje kurban prije ovog vremena, to je obično meso koje je on obezbijedio svojoj porodici. U ovakvom djelu nema ništa od sunneta."

Buharija i Muslim prenose hadis u kome Poslanik s.a.v.s. kaže: "Ko zakolje kurban prije namaza žrtvovao ga je za sebe i svoju porodicu. A ko ga zakolje poslije namaza i dvije hutbe, taj upotpunjuje propis klanja i slijedi sunnet muslimana".

Uobičajeno je kod nekih bosanskih porodica klanje kurbana uoči bajrama. Tada kolju kurban za mrtve. Oni smatraju da kurban za mrtve treba zaklati uoči bajrama a da redovni kurban se kolje ujutro na dan bajrama. Kako god ne postoji nešto što se zove "kurban za mrtve" tako ne postoji ni obredno klanje kurbana uoči bajrama. Mrtvima nije propisan kurban i kada umru njihov nasljednik nije dužan klati kurban za njih osim u slučaju da je umrli oporučio da se iz njegove imovine ima svake godine na ime kurbana izdvajati određeni iznos i kurban klati. Tada će nasljednik poštujući volju testatora izvršiti njegovu oporuku. Meso od ovakvog kurbana se ne zadržava već se svo dijeli siromašnima.

Način klanja kurbana

Muhamed a.s. je lično za sebe klao kurban. Njegov ashab Džabir, r.a., kaže: "Kada bi Muhamed a.s. klanjao bajram namaz, tada bi proučio hutbu i i čim bi je završio, odmah bi naredio da se dovedu njegovi kurbani, koje bi zaklao izgovarajući: "Bismillahi Allahu ekber. Haza minni ve'ammen lem judahhi min ummeti." "U ime Allaha (a) Allah je najveći. Ovo je kurban za mene i za onoga od mojih sljedbenika koji nije kurban zaklao." Aiša r.a. pripovijeda kako je Muhamed a.s. klao kurban: "Mu­hamed a.s. bi naredio da mu se dovede kurban na mjesto gdje će ga zaklati. Kada mu je doveden rogat ovan, crnih nogu i ispod trbuha, crnih očiju, zatražio je da mu donesu oštar nož. Nakon toga bi povalio ovna i preklao ga izgovarajući: "Bismi­llahi. Allahume tekabbel min Muhamedin ve ali Muhamedin ve min ummeti Muhamedin." "U ime Allaha! Bože! Ti primi (ovaj ibadet) od Muhameda, njegove čeljadi i svih sljedbenika."

U Ebu Davudovoj zbirci stoji da je Muhamed a.s. prije klanja kurbana klanjao i dva rekata nafile. Muslimani su dužni postupati pri klanju kurbana onako kako je činio i sam Alejhisselam.Kurban se povali na lijevu stranu, okrenuvši ga po mogućnosti prema Kibli, svežu mu se sve četiri ili najmanje tri noge i oštrim nožem brzo se pre­sijeku dvije glavne krvne žile, te dušnik i grkljan.

Prije neposrednog klanja trebalo bi izgovoriti: "Bismillahi Allahu ekber", a po mogućnosti i nešto više, posebno ono što je učio i sam Muhamed a.s.: "Vedždžehtu vedžhije lillezi feteressemavati vel erda hanifen ve ma ene minel-mušrikin. Inne salati ve nusuki ve mahjaje ve memati lillahi rabbil alemin. La šerike lehu ve bi zalike umirtu ve ene evvelul -muslimin. Allahume minke ve leke 'an Muhamedin ve ummetihi. Bismillahi Allahu ekber." "Okrećem svoje lice prema Onome koji je stvo­rio nebesa i zemlju čist (od svakog krivog vjero­vanja). Ja ne spadam u nevjernike. Moj namaz i svi ostali moji ibadeti, moj život i moja smrt su samo radi Allaha Stvoritelja svjetova. On nema dru­ga. Ovo mi je naređeno i ja se Njemu pokoravam. Bože! Ovo je (kurban) od Tebe, Tebi ga žrtvujem, za sebe i svoj ummet. U ime Allaha. Allah je naj­veći."Ko ne zna ništa proučiti dovoljno je da kaže: "Bismillahi", pa ako i zaboravi kurban je valjan. Namjerno izostavljanje spominjanja Božijeg imena ima za posljedicu neispravnost samoga klanja, pa je kurban nevažeći.

Muhammed a.s.  je upozoravao svoje ashabe da ne muče kurbana pri klanju, pa je tražio da se pripre­me, kao što je oštrenje noža, moraju izvršiti ranije. S guljenjem treba sačekati sve dok se posigurno ne utvrdi da je kurban već mrtav i otekla sva krv koja treba da oteče.

Prodaja kurbanskog mesa, vune i kožica

Zabranjeno je prodavati kožicu od kurbana, loj, meso, glavu, vunu, kosu i mlijeko koje se pomuze nakon klanja, svejedno bio ovaj kurban vadžib kurban ili dobrovoljan. Poslanik s.a.v.s. je rekao: "Ko proda kožicu svoga kurbana, taj nema kurbana." (El-Hakim)

Dozvoljeno je vlasniku kurbana koristiti se kožicom i praviti od nje postekiju za klanjanje, ili mijeh, ili čarape od vune ili nešto slično. Aiša r.a. je  od svoje kožice napravila mijeh iz koga se pila voda.

Nije mu dozvoljeno da proda kožicu za novac ili namirnice a zatim da se on ili njegova porodica lično okoriste time.

Dugogodišnja je praksa bosansko-hercegovačkih muslimana da kožice svojih kurbana poklanjaju Islamskoj zajednici. Ovaj postupak sa kožicama zasnovan je na islamskom učenju. Naime, pored os­novnih islamskih izvora, postoje i sporedni koji su zasnovani na Kur'anu i sunnetu. Jedan od tih izvora je i — "maslehat-ul-amme" — društveni interes, tj. interes zajednice. Svi islamski učenjaci su saglasni da izvorni islam traži stavljanje zajedničkih interesa ispred lokalnih i individualnih. U tom smislu su: Malik, Ebu Hanife, Šafija i Ahmed b. Hanbel kao osni­vači pravnih škola donijeli više fetvi, u kojima se interesi pojedinaca podređuju interesima zajednice.

Interesi i potrebe Islamske zajednice su takvi da nalažu maksimalno angažovanje svih   materijalnih potencijala, kako bi se omogućio normalan rad institucija IZ u BiH na kojima se bazira opstanak i dalji razvoj islama u našim krajevima. Otuda je ini­cijativa za prikupljanje kožica u Fond Bejtul-mal od dalekosežnog značaja, jer je sa vjerskog stanovišta ne samo opravdana, nego u našim uvjetima i nužna. Najveći  broj  muslimana je svjestan  ove  činje­nice, zahvaljujući  visokoj  islamskoj svijesti  i veli­kom   stepenu   odgovornosti  naših  imama. Upravo zahvalju­jući njima i njihovom angažovanju na ovom poslu, ova akcija sve više dobija pravo mjesto i značenje, jer su imami, kao i drugi vjernici, duboko svjesni da vjerskog života ima samo dotle dok ima Islamske zajednice i da je materijalno jačanje Zajednice preduslov opstanka kako vjere tako i vjerskih i vakufskih objekata. A posebno se značaj ove prakse ogleda u projektima zbrinjavanja socijalno ugroženih kategorija našeg društva koje Islamska zajednica realizira svake godine.