Na početku smo muharrema 1437. godine, prvoga mjeseca u hidžretskom kalendaru. U ovim danima se prisjećamo seobe (hidžre) Poslanika,a.s., i prvih mekanskih muslimana u Medinu, i njihovog novog početka. Ona je uslijedila nakon teških iskušenja, terora i tlačenja kojeg su iskusili u svome gradu. Riječi su Allahove:

Ne budete li vi Poslaniku od pomoći, Allah mu je već bio od pomoći onda kada su ga krivovjernici protjerali, i to tako što on bijaše jedan od dvojice u Pećini, pa se svome drugu obrati: „Allah je uz nas, ne brini!“; onda Allah svoju sigurnost  njemu spusti i dade mu podršku u vojsci koju nisi mogao vidjeti, te učini da bude donja riječ krivovjernih, a da riječ Allahova vrhuni – Allah je Silni i Mudri (al-Tawbah, 40)

Poslanikova, a.s., hižra, duboko je utisnuta u naše živote. Muslimani u svim generacijama ovom događaju daju posebno značenje. To je tako još od h. Omera, r.a., koji ju je uzeo za početak muslimanske ere, pa sve do danas, kada mi u njenim porukama izvlačimo moralno-etičke naputke, za naše doba. U Hidžri vidimo orijentir za naše pojedinačne staze, ali i za naš zajednički život u muslimanskoj zajednici.

Hidžra Allahovog poslanika, a.s., za muslimane nikada nije bila samo još jedno putovanje, kakvih je bilo u njegovom plemenitom životu. Putovao je Poslanik, a.s., u Šam (Siriju) prije poslanstva, kao što je putovao i u Taif, grad u brdima Arabije, nakon objave Kur'ana. Putovali su i njegovi ashabi u Abesiniju, bježeći od zuluma mušrika iz Meke. Ali, nijedno od tih putovanja, kao hidžra, nije u podsvijesti muslimana ostavila tako duboka traga.

Hidžra, kako ju je Poslanik, a.s., kasnije i definirao: bila je moralni raskid s društvom koje je bilo zasnovano na zulumu, razvratu i nasilju. Okrenuvši se da još jednom pogleda voljeni grad, Allahov poslanik, a.s., rekao je: Tako mi Allaha, da me tvoji stanovnici nisu prisilili da te napustim, nikada te ne bih napustio.

Kasnije u svom životu, kako to bilježi imam Buharija, Poslanik je rekao: Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su sigurni drugi muslimani, a muhadžir onaj koji napusti ono što je Allah zabranio.

Draga braćo.

Hidžru nije moguće razumjeti ako se ne slijedi univerzalna poruka kojom je misija Poslanika, a.s., i započeta i koja ju je pratila sve vrijeme. To su u osnovi iste one riječi koje u centar zbivanja postavljaju čovjeka, njegovu vjeru u Boga, njegov slobodan izbor između dobra i zla i njegov odnos prema bližnjem srodniku i ljudima uopće. Kur'anska poruka otkriva najdublje ljudske strahove i nade, unutarnju borbu i napor kojim se duh uspinje ka krajnjem cilju – da živi u slobodi. Hidžra je uzbrdica, uspon koji Kur'an nagovještava poslaniku Muhammedu, a.s., i vjernicima još u prvim danima objave, kada oni nisu sa sigurnošću mogli odgonetnuti njeno značenje.

Uzvišeni Svojom Riječju približava Poslaniku, a.s., a preko njega i svakom čovjeku, sliku koju će u svom životu vidjeti, događaje kojima će svjedočiti. On govori:

Gradom ovim zaklinjem se; ti ćeš u ovom Gradu slobodan biti. I ocem i onim koga porodio je. Mi smo zaista stvorili čovjeka da se trudi; misli li on da mu niko ništa ne može?! Reći će protratio sam blago, što nebrojeno je! A zar on misli da ga niko vidio nije?! Nismo li mu dali oka dva, jezik sa dvjema usnama? I uputili ga na dva puta vrletna?! Ali nije uspio uzbrdicu prevladati; a ta uzbrdica šta je, znadeš li? To je: roba osloboditi; ili kad glad hara nahraniti siroče rođaka koji su bliski; ili nevoljnika što je u prašini; i da se pritom bude od onih što vjeruju, koji se uzajamno podstiču da budu trpeljivi i koji se podstiču da budu samilosni. To su oni koji će biti na Desnoj strani. A oni što u dokaze naše ne vjeruju – oni će biti na Lijevoj strani; oni će biti vatrom zasvođeni. (Al-Balad, 1-20)

Draga braćo.

Tri su važne vrijednosti u ovoj suri pod imenom Al-Balad (Zavičaj), koje predstavljaju osnovu ljudske duhovne i fizičke egzistencije. Prvo je pitanje ljudske slobode, iza koje stoji sami Bog. Gradom ovim zaklinjem se; ti ćeš u ovom gradu slobodan biti. Allah u srce Poslanika unosi najveću ljudsku vrijednost koju je podario čovjeku – slobodu izbora. Na toj slobodi zasnovan je moralno-etički sistem kojeg je udahnuo u svakog od nas. I uputili ga na dva puta vrletna (put dobra i put zla). Ali, izbora nema bez unutarnje borbe (mudžahede) s vlastitim nefsom. Mi smo zaista svorili čovjeka da se trudi (da živi u borbi i tegobi). Upravo je ljudski život to, neprestana borba da se očuva fizička i duhovna sloboda. Do nje nije moguće doći bez truda, odlučnosti i odvažnosti. Borac kada gine, kada gubi život ili imetak, makar i posrnuo, on odlazi kao slobodan čovjek, jer je izabrao slobodu, a ne ropstvo, slobodu da se bori i da u toj borbi izgubi život.

Nakon obznanjivanja velikih istina, Bog čovjeka poziva na akciju. Nikada On ne ostavlja naše ruke nezaposlene, nakon što je uzvisio naš duh i naš razum. Zbog toga drugi dio sure počinje pitanjem: A ta uzbrdica (uspon) – šta je, znadeš li? To je osloboditi roba; ili nahraniti gladnog kad gladuje; ili bijednika palog po zemlji (od velikog siromaštva); i da pritom budeš od onih što vjeruju, koji se uzajamno podstiču da budu trpeljivi i koji se podstiču da budu samilosni. Ovo su riječi i za naše vrijeme i za svako vrijeme u kojem gledamo ili ćemo gledati ljudsku patnju, ali i riječi utjehe i nade. Svaku ranu je moguće liječiti, svaku tugu i bol ublažiti dobrotom i utješnom riječi. Ova sura je bila priprema za hidžru, koja će se Poslaniku, a.s., desiti desetak godina kasnije.

Ona je bila odgovor na ljudsku patnju, način njenog ublažavanja. Tom seobom položen je temelj na kome počiva muslimanska zajednica. Ona je utemeljila bratstvo, u kome ljudsko biće ne može biti ostvareni čovjek dok god ne želi svom bratu ono što želi sebi i dok ne potvrdi tu ljubav dobrim djelom. U Medini čovjek upita Poslanika, a.s: „Koji je islam najbolji?“ On odgovori: Da daješ hranu onima kojima je potrebna i da pozdravljaš i one koje znaš i one koje ne znaš.

Svoju prvu hutbu u Jesribu Allahov Poslanik je počeo riječima: Ko god može da spasi svoje lice od vatre pregrštom hurmi neka to učini; ko to ne može neka govori lijepe riječi, jer lijepa riječ donosi nagradu deset puta veću. Govorite uvijek najbolje što možete govoriti. Volite jedni druge u ime Boga. Allah ne voli kada neko krši Njegov zavjet.

Poslanik, a.s., izgradio je zajednicu ljudi u dobroti, oslonjenoj na pravdi. Dobrota je blagoslovljena samo ako dolazi iznutra, ako je volja slobodna, a namjeravano djelo učinjeno u ime Boga. Čovjek ne može biti ostvaren pod prisilom, niti to može postići idući u krajnost i pretjerivanje, čak ni onda kada to čini u ime pobožnosti, na što je upozoravao Poslanik, a.s., kako prenosi imam Bejheki, kada je rekao: Najbolja je umjerenost u svemu. Nakon dugog poslaničkog putovanja, nakon mnogih proživljenih iskustava, nakon godina koje su protekle u savladavanju uspona i uzbrdica, Alejhiselam je rekao: Muhadžir je onaj ko napusti ono što je loše (što je Allah zabranio), a mudžahid (borac) je onaj koji se bori sa svojom strašću.

Hidžra svakog vjernika započinje upravo na tom mjestu koje je Poslanik, a.s., opisao. Ona se uvijek završava borbom (mudžahedom), velikom bitkom unutar svakog od nas. To je borba da čovjekom ne ovladaju niske strasti, pohlepa i mržnja.

Molim Gospodara svjetova da 1437. godina donese hajr muslimanima i svim ljudima kojima su mir i dobro u duši i na srcu. Nastojte uvijek biti na strani svjetla i dobrote, među onima koje Kur'an opisuje kao one koji su na Desnoj strani (Aṣḥāb al-yamīn), koji su Sretni.

Braćo i sestre.

Ma gdje živjeli, živite u miru i prijateljstvu, sa svojim bližnjima, komšijama i prijateljima. Pošteno radite i zarađujte za sebe i svoju porodicu, strpljivo podnosite životne tegobe, dijelite od imetka onima kojima je potrebno, mirite zavađene, borite se protiv zla, nasilja i razvrata. Ne dozvolite da vas razlike udaljavaju od primarne potrebe da budemo ljudi. Pozivam vas da složno radimo na podizanju naših porodica, odgoju naše djece i očuvanju mira i zajedništva.

Sklapajmo prijateljstva s ljudima gdje god nam se ukaže prilika; založimo se za istinu i pravdu kada god se želi proturiti laž ili nametnuti nepravda; izbjegavajmo svađe i prepirke o onome u čemu nema koristi, a u čemu je šteta očita; praštajmo jedni drugima, jer to učvršćuje veze među ljudima i narodima. Zamolimo Gospodara svjetova da nam olakša ovodunjalučke terete, poveže naša srca i bude nam milostiv na Sudnjem danu.

Amin!

Hutba reisu-l-uleme održana vojnicima BiH u povodu nove 1437.h.godine