Britanski mislilac, književnik i filozof Bernard Šo rekao je: "Kada bi Muhammed, islamski poslanik, bio živ na ovom svijetu, mogao bi riješiti sve svjetske probleme, uz kahvu sjedeći na svojoj sedžadi!" (Pogledati: Kur'an, Sunnet i moderne nauke, Muhammed Ahmed Medeni, 71.)

Vijekovima se, od strane neprijatelja islama, nastojala iskriviti slika islamskog prava, a najezdom ateizma i neislamske kulture u tome se uveliko uspjelo. Sintezom antiislamske propagande i nepoznavanja stvarne prirode islama, raširilo se ubijeđenje da je Šerijat zakon kojeg je zamela prašina vremena, te da je nespoiv sa savremenim načinom življenja.  Šta više, pojavio se "strah od Šerijata" i primjene Allahovog zakona.

Može se razumijeti da neprijatelji islama ne žele primjenu Šerijata, ali je nezamislivo da se osjećaj straha i antipatije prema Allahovom zakonu nađe u srcu muslimana, jer time se sumnja u Allahovu pravdu i znanje, a sumnja u savršenost Sveznanog Gospodara je put hereze i odmetništva.

Istina, Allahovog zakona se treba bojati, ali samo onaj ko je zlikovac, ko želi druge iskorištavati i nepravdu i nered sijati, jer Allahov zakon to definitivno onemogućava i zabranjuje.

Bitno je podsjetiti da su islamski propisi uspostavljeni prije četrnaest stoljeća i nakon toga nije bilo nikakvih dopuna ili izmjena na njima, za razliku od vještačkih zakona koji su predmet konstantnih izmjena i dopuna, pored toga, ljepota i savršenost zrače islamskim zakonom, a to se naročito zapaža kada se islamski zakon usporedi sa zakonima koji su kreacija ljudskog uma. Evo nekoliko primjera:

Prvo: Zabrana alkohola

Islam je zabranio alkohol i propisao kaznu onom ko ga konzumira. Upotreba alkohola bila je raširena u predislamskom dobu, stoga je zabrana dolazila postepeno i u etapama. Prvo je zabranjeno obavljanje namaza u stanju pijanstva. Nakon toga se podstiče na ostavljanje alkohola naglašavanjem da je njegova šteta veća od koristi. Na kraju, nakon što su muslimani postali spremni da se prođu tog zla, dolazi konačna i striktna zabrana. Ovaj propis nije donesen kako bi se udovoljilo želji širokih masa ili uglednika u društvu. Pomisao o zakonskoj zabrani alkohola u tom vremenu nije postojala, nije mogla biti ni "na kraj pameti". Tadašnje društvo nije bilo spremno da prihvati takav propis. Međutim, islam dolazi s takvim propisom jer je on iznad vremena u kojem je objavljen. Islam je potpun zakon koji važi za svako mjesto i vrijeme sve dok traje život na Zemlji.

Početkom dvadesetog vijeka neislamski svijet počinje razmišljati o zakonskoj zabrani alkohola. Društvo je postalo intelektualno spremnije za prihvatanje takvog propisa. To znači da je Šerijat kada je došao sa ovim propisom pozivao svijet da pretekne vrijeme za trinaest stoljeća. Islam je stoljećima pozivao svijet da primijeni ovaj propis, međutim, nemuslimani se nisu tome odazivali. Konačno je postalo savršeno jasno da su štete od alkohola ogromne. Da je alkohol "majka svih zala", jer uništava ljudsko zdravlje, imetak i razum, ruši porodicu, smanjuje proizvodnju i produktivnost, izaziva svađe, tuče, pljačke i ubistva. Kada ne bi bilo drugog razloga osim saobraćajnih nesreća, to bilo bi dovoljno da se zabrani ovo zlo. Uvidjevši sve to zapadnjaci počinju pozivati zabrani alkohola. Gotovo u svim zemljama svijeta postoje brojna društva za borbu protiv alkoholizma. U Americi je 1920. g. stavljen na snagu zakon o prohibiciji, kojim se zabranjuje proizvodnja i distribucija alkohola. Nešto slično pokušala je Indija i neke skandinavske zemlje. Većina drugih zemalja je samo djelomično zabranila alkohol, poput zabrane vožnje u pijanom stanju, zabrane konzumiranja alkohola maloljetnima i sl. Amerikanci su u pokušaju zabrane alkohola pogubili oko trista osoba, procesuirali preko pola miliona ljudi i potrošili milione dolara, međutim, nije im pošlo za rukom. Naprotiv, taj pokušaj je rezultirao razvojem i širenjem organizovanog kriminala i tajnom trgovinom alkohola, jer to društvo nije imalo prethodni vjerski odgoj koji bi ih učinio spremnim da prihvate takav propis.

U svakom slučaju, tim pokušajem zapadne zemlje potvrđuju ispravnost islamskog stava spram alkohola i završavaju ondje gdje je islam počeo. Tim propisom je islam vijekovima pretekao moderni Zapad. Kada je islam došao sa ovim propisom svijet nije bio na nivou da ga prihvati, međutim, vječni božanski zakon dolazi s njim kako bi uzdigao ljudsku zajednicu i uputio je najboljem i najpotpunijem.

Drugo:  Razvod braka

Islam prilazi bračnim problemima na vrlo svojstven način. Nastoji sačuvati bračnu zajednicu kroz podsticaj na lijep suživot, strpljenje i savjetovanje. Kada to ne urodi željenim rezultatom pribjegava se strožijoj metodi kao što je izbjegavanje u postelji i odgojno udaranje koje ne ostavlja posljedice. Nekad se problemi rješavaju uključivanjem drugih osoba iz porodice muža i žene kako bi pomirili zavađene bračne drugove. Ponekad, ipak, nema drugog rješenja osim da se brak prekine.

Islam je omogućio prekid bračne veze. Muž može, ako želi, pustiti ženu i time prekinuti bračnu vezu. Ženi je dato pravo da može putem suda tražiti prekid bračnog odnosa. Sud će poništiti brak ukoliko ustanovi da je žena na bilo koji način oštećena tim brakom ili da joj muž ne daje njena prava koja je obavezan prema supruzi.

Bilo koja zajednica, pa tako i bračna, da bi uspješno funkcionisala mora imati vođu. Islam je za glavu porodice odredio muža, dužeći ga istovremeno i brojnim obavezama. Dužan je svoju suprugu i djecu zbrinuti i obezbijediti im sve životne potrepštine, poput hrane, odjeće stana i sl., shodno običaju i vremenu u kojem žive. Muževa obaveza je i mehr-vjenčani dar, čiju veličinu određuje žena. Naspram tih obaveza mužu su dati određeni prioriteti kao što je mogućnost razvoda braka, dok žena to može uraditi putem suda ili muževim pristankom.

Dakle, islamski zakon – Šerijat omogućava razvod braka. Taj propis je regulisao prije četrnaest vijekova. S druge strane, savremeni zapadni svijet upravljan zakonima, koji su produkt ljudskog uma, nije poznavao to pravo niti ga je priznavao sve do dvadesetog stoljeća.

Treće: Nasljedno pravo

Ostavština umrlog pripada rodbini i bračnom drugu, prema određenom redoslijedu i procentima. Način na koji se dijeli ostavština prema islamskom učenju poznat je od vremena objave časnog Kur'ana i nije bio podložan bilo kakvim promjenama. (Pogledati ajete sure En-Nisa, 11., 12. i 176.)   

Ovom prilokom fokusirat ćemo dva segmenta nasljednog prava: testament i pravo žene u nesljeđivanju.

Testament: Prema danas raširenim zakonima diljem Zapada ostavština se dijeli u prvom redu prema testamentu, tj. oporuci umrlog, polazeći sa stanovišta da je to njegova imovina te da on njome raspolaže kako želi za vrijeme života i nakon smrti. Ostavština se dijeli shodno zakonu o nasljeđivanju samo u slučaju kada umrli ne ostavi oporuku.

Ovakav zakonski pristup podjeli ostavštine omogućava veliku nepravdu. Dešava se da sva ostavština pripadne ljubavnici ili nekoj drugoj stranoj osobi, a najbliži, poput djece i bračnog druga, ostaju bez ikakvog udjela. Čak šta više, dešava se da sav imetak, putem testamenta, pripadne kućnom ljubimcu. Tako danas postoje psi koji su vlasnici luksuznih hotela.

U islamu je čovjeku omogućeno da raspolaže svojim imetkom i nakon smrti, ali u određenim granicama. Kako nasljednici ne bi bili oštećeni islam ograničava oporuku na jednu trećinu. To znači da se sprovodi oporuka u granicama trećine imetka, a preko jedne trećine može se sprovesti samo uz dozvolu nasljednika. (Pogledati Sahihul-Buhari, br. 2537 i Muslim, br. 3076.)

Isto tako, islam ne prihvata da se oporuči nekom ko ne može posjedovati imovinu, poput životinja i ne prihvata oporuku nekom od nasljednika, jer svaki nasljednik ima već poznat udio. Rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Allah je, uistinu, svakom dao njegovo pravo. Nasljedniku se ne oporučuje." (Ibnu Madže, br. 2705) Time islam uvažava čovjekovo pravo na raspolaganje vlastitim imetkom, a istovremeno sprečava nepravdu prema nasljednicima.

Pravo žene u nasljeđivanju: U predislamskom periodu žena je bila daleko od svakog prava koje joj pripada. Ne samo da nije imala udjela u ostavštini nego je i sama bila nasljeđivana poput imovine. Zatim dolazi islam i dokida takve običaje. Ženi je odredio udio u ostavštini tako da nasljeđuje kao kćerka, majka, sestra ili supruga. Međutim, kada nasljeđuje zajedno sa muškarcem u istom rangu, kao naprimjer kćeri i sinovi kada nasljeđuju oca, muškarac dobiva koliko dvije žene. Ovakvom podjelom ostvaruje se potpuna pravda, jer je muškarac, za razliku od žene, zadužen brojnim obavezama, kao što su životne potrepštine za sebe i svoju porodicu, dok je žena zbrinuta kao kćerka, majka, supruga ili štićenica. Kada bi udio žene bio jednak udjelu muškarca onda bi muškarcu bila nanesena nepravda, zbog razlike u obavezama i dužnostima.

S druge strane, neislamski  zakoni nisu davali ženi bilo kakvo pravo u ostavštini sve do poslije francuske revolucije, šta više, u crkvenim redovima su se vodile debate: da li je žena ljudskog ili đavoljeg porijekla.

Ovom komparacijom jasno se uočava prioritet islamskog zakona i njegova superiornost nad drugim uređenjima, a kada bi bilo koji islamski propis usporedili sa vještačkim - ljudskim propisima prepoznali bi svjetlost božanske upute. Sve to jasno govori da islam prednjači modernim zakonima. Koliko je ljudskom umu trebalo vijekova da donese zakone koji su blizu onih s kojima je islam došao na samom svom početku, a dosegne li ljudski um potpunu zrelost prihvatit će islamske zakone u cijelosti i potpuno. "A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?" (El-Maida, 50.)