Naši mediji često prenose zaključke američkih i britanskih psihologa na razne površne teme, dok se malo istražuju psihološki razlozi određenih ponašanja ljudi u Bosni i Hercegovini, ili se barem rezultati takvih istraživanja ne objavljuju širokoj javnosti. Istraživnja i primjena dostignuća u psihologiji su izuzetno važna, jer je psiha ono što pokreće čovjeka, ili ga ne pokreće, definira njegove akcije i reakcije, njegovo ponašanje, a što se, onda, manifestira na njegovu okolinu i cijelo društvo.
Knjiga „Psihologija Bošnjaka“ autora Jusufa Kardeša, koju je izdala IC štamparija d.o.o. Mostar 2009. godine, analizira psihologiju našeg naroda u različitim situacijima, te nudi nekoliko snažnih i važnih poruka iz kojih se otvaraju brojna pronicljiva pitanja i navodi se čitaoca na razmišljanje i analizu.
Bosanska trauma još uvijek nije na pravi način otvorena, kako kaže autor, jer se nakon rata na brojnim seminarima i simpozijima govorilo o traumi sa aspekta dijagnostike, dok je ljudska duša „ostala na margini dešavanja u Bosni.“ Autor podsjeća da u prošlom sistemu nije bilo omogućeno Bošnjacima da se bave traumama Drugog svjetskog rata, kao ni ranijim nasilnim odnosima prema njima, te se na taj način lanac zla nastavio, jer je tabu ostao tabu.
I sami znamo da se više ne trebamo pitati zašto naši neprijatelji već 13 puta vrše genocid nad nama i konstantno nas ugnjetavaju i negiraju. Njihove su namjere jasne – da nas unište i protjeraju, jer nas već barem 200 godina u kontinuitetu smatraju uljezima, „Turcima“, pa zašto bi nas drugačije gledali i u narednih 100 godina. Umjesto toga, trebamo tražiti odgovor na pitanje šta je to u našim glavama i u našem ponašanju da svaki put naivno dopustimo genocid? U knjizi „Psihologija Bošnjaka“ autor se pita da li su propusti napravljeni na planu učenja i pamćenja, ili je u pitanju potiskivanje ružnih sjećanja, zaboravljanje svojih korijena i vjere ili konstantni tuđi savjeti da sve zaboravimo. (Znamo da drugi od nas konstantno traže da zaboravimo ratove i zločine koje smo doživjeli na vlastitoj koži, dok oni sami kroz generacije ne daju da u zaborav padnu ni mitovi stari nekoliko stoljeća.)
U knjizi se spominje istraživanje o samopoštovanju kod djece koje je rađeno u jednoj srednjoj školi u bošnjačkoj sredini. Rezultati su bili poražavajući, jer su gotovo svi pokazali vrlo niske nivoe samopoštovanja. Čitajući to počinjemo se pitati kako bi se bošnjački narod sa tako niskim moralom i niskim samopoštovanjem uopće i mogao odbraniti od mogućih (zaista mogućih) napada onih koji ih konstantno žele uništiti? Kako smo tu djecu i omladinu pripremili za budućnost? Autor ističe da nije dovoljno samo obrazovati pojedinca, već je važno izgrađivati ga i u psihološkom smislu. I inače, možemo se i sami zapitati – čemu to učimo našu djecu kroz obrazovni sistem; da li ih zaista pripremamo za stvarni život; da li im dajemo znanje i vještine koje će im pomoći da žive sretno i sigurno u ovom podneblju? Zaključićemo da je sada važno pristupiti promjeni takve loše samopercepcije kod bošnjačke djece i omladine, jer oni će za koju godinu postati jezgro bošnjačkog društva. Knjiga nas podsjeća da onaj koji sebe ne cijeni, neće doživjeti da ga drugi cijene.
Autor konstatira i to da Bošnjaci umjesto da se bore za svoja prava, bježe od suočavanja sa stvarnošću i pita se: „Zar je kod Bošnjaka samopoštovanje tako nisko da se čine pogrješni životni izbori?“
Knjiga nas upozorava da je u punom jeku i kulturna eksploatacija nad Bošnjacima nametanjem drugih običaja, jezika i tradicije. U to možemo i sami svakodnevno da se uvjerimo kroz sve veći broj TV kanala, brojne televizijske sadržaje i animirane filmove za djecu, te sve više muzičkih sadržaja koji dolaze iz susjednih zemalja, a sve je manje bosanskih sadržaja. To se radi svjesno i strateški, a mi svjesno dopuštamo da ti sadržaji zauzimaju prostor koji bi trebalo da zauzima bosanski jezik i naša kultura i tradicija. I sve to formira svijest naše djece i omladine, budućnosti bošnjačke. Pa, jesmo li se to opametili!? Tema za analizu.
„Netolerantna“ Crvenkapica i „jadni“ vuk
U knjizi se navodi primjer nove priče o „Crvenkapici“ koju priča vuk. Ovu priču je pripremio Centar za nenasilno rješavanje sukoba iz Sarajeva, a Jusuf Kardeš primjećuje da je priča namijenjena ponajviše žrtvama genocida. Analizirajući ovu novu priču, Kardeš kaže kako, izgleda, žrtva nije „tolerantna“, a ova je priča pokušava naučiti toleranciji, jer je zbog te „netolerancije“ i napadnuta. Priča takođe namjerava da opravda agresiju i napad vuka na Crvenkapicu, te se od čitaoca, tj. od nastavnika i od učenika traži da se užive u psihu počinitelja i da shvate, razumiju i opravdaju njegove razloge za napad. Autor se pita zašto se od žrtve traži da „stvari malo drugačije gleda“ i uči je se da nenasilno rješava sukobe. „Možda da „shvati“ agresora i da mu oprosti. Možda zato da joj ne naumpadne da u periodu nakon traume razmišlja o osveti.“ Dodaćemo da je takođe indikativno da onaj ko je objavio tu priču nije se udubio u ono što se krije iza, već je bez pogovora i razmišljanja prihvatio ono što mu se ponudilo, kao gotov posao koji je neko drugi za njega uradio – i tako je uveo klasičnog Trojanskog konja. I to ide u prilog potrebe istraživanja i analiziranja psihologije Bošnjaka.
Autor slikovito opisuje kako Bošnjaci poput noja zabijaju glavu u pijesak samo da ne vide da nevolja dolazi, ne razmišljajući da im još uvijek neko može prerezati vrat. Kardeš podsjeća da je Bošnjacima rat najavljivan čak i direktnim prijetnjama o njihovom nestanku. „Bošnjacima je bilo nemoralno da se spremaju u rat na svoje komšije. Nažalost, komšije ništa nije sprječavalo da se spremaju za rat i napadnu. (...) Pored toga što Bošnjaci potiskuju prošle neugodne stvari, izgleda da loše predviđaju buduće događaje“, konstatira autor. Opet ponašanje za analiziranje.
Autor podsjeća da će dušman prvo napasti naivne i ustrašene ljude, te se pita: „Zar se uzdao ovaj narod da će neko imati milosti prema njemu!? (...) Zašto su Bošnjaci uvijek nesigurni i u strahu da slučajno ne bi nekome stali na žulj, čime bi dali direktnog povoda i razloga da ih se napadne!? Ovo ukazuje i na klasični nedostatak samopoštovanja i samopouzdanja.“ Autor ističe da, kad neko otvoreno pokazuje namjere da hoće da vas napadne, onda je besmisleno bojati se povoda, već je važno dobro se pripremiti da se odbije napad, te podsjeća da postoji strah od naoružanog koji još i srcem brani svoj dom. Dodaćemo da kad sami sebe ne poštujemo i imamo osjećaj manje vrijednosti, tada postajemo pogodni za novo uništenje, jer smo bezvoljni da se branimo i da se brinemo za sebe, jer se ne volimo i ne cijenimo dovoljno. Bezvoljni pojedinci čine bezvoljan kolektivitet, tj, čine bezvoljan narod. Onda se nikome u tom narodu ne piše dobro. Ovakvo ponašanje i odnos prema sebi trebamo promijeniti.
Otkloniti naučenu bespomoćnost
U knjizi je opisan jedan poseban fenomen, a to je naučena bespomoćnost, kojeg nalazimo i u životinjskom svijetu, kada veća i jača životinja napadne slabiju životinju, koja se sklupča, čak i kada može pobjeći i bez borbe prepusti svoj život progonitelju. „Poput čovjeka koji samo stoji i Boga moli da neprijatelji koji ga gađaju otrovnim strijelama i oštrim kamenjem, uvijek promaše, umjesto da se uz molitvu aktivnije pobrine i zauzme za sebe, svoja prava i svoj položaj...“ Autor smatra da postaje problematično što se takva reakcija naučene bespomoćnosti primjenjuje i na one situacije u kojima postoji mogućnost borbe ili bijega, jer „neborbeni stav kod traumatiziranih privlači agresora“. Važno je da ne potcjenjujemo svoje sposobnosti i svoje mogućnosti, kolike god da su. I Kur'an poručuje vjernicima da ustraju u borbi sa neprijateljem i da ne napuštaju bojno polje.
U knjizi saznajemo da se zločin počinitelja prenosi slijedećoj generaciji, ali isto tako se i trauma, putem sekundarne traumatizacije, prenosi na djecu traumatiziranih roditelja. Zato se odnos počinitelj-žrtva i dalje nastavlja. „Ova činjenica bi mogla naslućivati odgovor na pitanje o stalnoj bošnjačkoj poziciji žrtve“, kaže autor. Dalje, u knjizi se kaže da je vrlo opasno da se čovjek pomiri sa činjenicom da je uglavnom žrtva, odnosno da prihvati svoju ulogu žrtve, čemu doprinosi naučena reakcija bespomoćnosti, kao da nema drugih izbora. Smatra se da se naučena bespomoćnost ustvari nasljeđuje kao obrazac ponašanja, ako se konstantno ponavlja kroz generacije. Primjećujemo, prema tome, da ako se čovjek nauči bespomoćnom ponašanju, onda se može naučiti i sposobnosti i samopouzdanju. Dakle, postoji izbor. Sve je to u glavi, u svijesti. Knjiga nas podsjeća i na ajet da Bog neće promijeniti sudbinu jednog naroda, dok taj narod ne izmijeni sebe. „Ako narod izmijeni sebe, onda je neprijatelj malehan, jer mu tada neprijetalj ne može ništa“, poručuje Kardeš.
Kolektivno pamćenje
U knjizi se kaže da je narod koji nema kolektivno pamćenje u opasnosti, jer ne njeguje svoj identitet. Takođe saznajemo da mnoge lične crte pojedinca zavise od kulture kojoj pripada, jer se individualna i kolektivna svijest prožimaju i „jedno drugom su čas uzrok, a čas posljedica.“ Autor poručuje Bošnjacima da ne treba neko drugi da im donese izgrađen identitet, nego da ga sami grade, jer drugima nije ni stalo do identiteta Bošnjaka. Pita se kakav ćemo identitet postići sadašnjim nejedinstvom i razdvajanjem. „Razbijeno stado i uplašene ovce su onda idealan plijen – žrtva“. Nacionalni ponos i osjećanje nacionalnog identiteta i zajedništva su preduslovi za sve ostalo, jer djeluju kao odbojnik. „Nacionalno osjećanje kod Bošnjaka kao da je skriveno, stidljivo i potisnuto, kao da je u nekom strahu od samog sebe, kao da ga je stidno ispoljiti“, zaključuje autor.
Autor poučava čitaoca da „osjećaj nacionalne pripadnosti nije isto što i nacionalizam, te se Bošnjaci ne bi trebali bojati ispoljavati ovakve potrebe“. Kardeš, dalje, s pravom kaže: „Čini se da Bošnjaci olahko i naivno prihvate što god im se poturi! (...) Kao rezultat takve višestoljetne prakse su danas brojni amorfni Bošnjaci, koji baš zato i ne posjeduju u dovoljnoj mjeri razvijenu potrebu za nacionalnom pripadnošću.“
Autor podsjeća na to da Bošnjaci ne treba da se trude da se svide drugima i da ih drugi zavole, jer neće uspjeti u tome, a pogotovo neće zadobiti simpatije drugih, ako, želeći da im se dodvore izdaju svog brata muslimana. Autor primjećuje da su nakon posljednjeg rata Bošnjaci počeli da sami sebe preziru, tačnije svoje sunarodnjake, kao da se sami sebi svete i pita se: „Da li je bošnjački samoprijezir posljedica logorskog sindroma ili općenito preijzira koji su preživjeli u ratu, pa ga sada katarzično abreagiraju prema svojima? Ostaje da se vidi i istražuje!“ Podsjeća se u knjizi na sljedeći ajet: „Allah vam samo zabranjuje uzimati za prijatelje one koji s vama ratuju zbog vjere, koji vas izgone iz vaših domova i koji druge pomažu da vas izgnaju.“ (Kuran; Arslan, 2001.) Čitajući to, odmah se sjetimo kako Bošnjaci, inače, uporno i bespotrebno nastoje drugima dokazati da su tolerantni i merhametli, a to su oni znali i 1992. i 1993. kad su nas napadali, a znaju to i sada.
O žrtvi i zločincima
U knjizi se govori i o odnosu nasilnik-žrtva, u kojem nasilnik smatra da uvijek ima pravo da se na žrtvi iskaljuje, želeći da se živi kao da se žrtvi ništa nije desilo, što opet predstavlja nasilje nad žrtvom i tragedijom koju joj je taj zločinac prouzročio. Počinitelji zločina negiraju posttraumatski sindrom s ciljem da se šuti o zločinu, a time i da se zločin negira, jer je trauma jedan od dokaza protiv počinioca. Zločinac nastoji ušutkati i žrtvu i javnost pričom zašto je žrtva trebala postati žrtvom. Autor kaže da je važno znati da grješka nije u žrtvi.
Knjiga nam poručuje da je grijeh ako se oprašta onome ko nije priznao zlodjelo i ko ne smatra da je njegovo djelo bilo zlo i pogrješno. Pravi redoslijed je slijedeći: 1. prvo počinilac mora priznati zločin, 2. zatim zločinac treba zatražiti oprost. Počinitelji trebaju biti procesuirani, a žrtvi treba prepustiti izbor može li i hoće li oprostiti.
Nečinjenje i propusti su vrlo učinkoviti
Jedna važna poruka iz knjige je da čovjek ne griješi samo djelovanjem, nego i nečinjenjem ili propuštanjem da se učini nešto, jer se to može vratiti kao opasan bumerang-efekat. Propuštanjem da se nešto učini protiv zla izaziva se lanac zla koji nije na vrijeme prekinut. Autor zaključuje da je nečinjenje zapravo vrlo učinkovito i podsjeća da upravo islam stalno poziva na činjenje dobra, a odvraćanje od zla i osudu zla. Dodaćemo da Bošnjaci u gradovima i mjestima gdje su većina misle da se njih ne dotiču problemi Bošnjaka u drugim dijelovima, pogotovo tamo gdje su Bošnjaci u manjini, a to je pogrješno razmišljanje, upravo zbog bumerang-efekta.
Takođe se u knjizi podsjeća na to da se zlo ne može pobijediti time što će se nad njim izreći prokletstvo, nego treba stalno raditi protiv zla. „Ako hrabro nastupiš i boriš se, pomoći će te i Stvoritelj, koji voli onog čovjeka koji se bori i trudi, koji je aktivan i traži rješenja.“ Očaj, strah i kukavičluk su znak slabe vjere, što znači nevjerovanja u Božiju milost i nepouzdanje u Boga, a čovjek i u teškim trenucima treba vjerovati u bolja vremena.
Čitavo jedno poglavlje nosi težak, ali istinit naziv: Bezvoljnost bošnjačka. Kako kaže autor „čovjeka njegova volja čini velikim ili malim“. Autor opaža da u društvu ima mnogo više ljudi koji imaju slabu volju i slab karakter i, kako kaže, „na takvoj duši može svaki instrument svirati, svaka olovka pisati, a svačija volja može da vlada njihovom.“ Pored bezvoljnih Bošnjaka tu su i oni moralno iskvareni „koji će biti truhla cigla bedema odbrane Bošnjaka u ratu.“ Autor poručuje da ljudi moraju biti odgovorni za društvo u kojem žive, te da kad nekome mogu da pomognu, onda ne treba da uskrate tu pomoć.
Autor konstatira da je bezbroj pitanja koja traže odgovore, te da možda sva ova zbunjenost Bošnjaka nekome i odgovara. Nakon postavljenih brojnih pitanja i prijedloga za istraživanje, Jusuf Kardeš kaže da shodno rezultatima tih istraživanja treba krenuti u neku akciju u društvu, školi, porodici, odgoju i u vrijednosnom sistemu. Važno je na vrijeme se suočiti sa svojim negativnostima i propustima, a ne opasno se uljuljkivati i umišljati da nemamo problema, „a ono iza brda se nešto veliko kotrlja i valja.“
Na kraju knjiga poručuje da svaki pojedinac treba da radi na formiranju kvalitetnijih uvjeta za život u svojoj sredini za nadolazeće naraštaje. „Bošnjaci trebaju na svojoj zemlji, u svojoj državi biti svoji na svome, sa svojim slobodnim ispoljavanjem vjere i nacije u svim segmentima društvenog života, bez ikakve bojazni i straha.“ Autor, dalje, kaže: “Narodu bih poručio da ne bude više nikada naivan. Da ne dozvoli da ga iz iste jazbine ista zvijer napada i ugriza...„ Još se poručuje Bošnjacima „da nikada od onog drugog ne očekuju milost, nego da se čuvaju da nikada više ne dođu u situaciju da su prepušteni drugome na milost i nemilost.“ Naša djela, naši postupci, ono što ostvarimo ili propustimo da uradimo „ostavlja neizgladivi utjecaj i djeluje na misli i htijenja budućih naraštaja (potomaka).“
Knjiga nas podsjeća na prve riječi iz Objave poslaniku Muhammedu, a.s.: „Uči, čitaj“ što znači „mijenjaj se“, jer smo poslije svakog učenja drugačiji. I kad pročitamo i proučimo knjigu „Psihologija Bošnjaka“, ona će nas zasigurno promijeniti, dati nam podstreka da budemo hrabriji, sposobniji, samosvjesniji, što će se automatski odraziti na naše ponašanje i na naša djela. Knjigu ne da preporučujemo, nego je svaki Bošnjak i Bošnjakinja obavezno trebaju pročitati i dobro razmisliti o napisanome.
