Krajem 2015. i početkom 2016. godine veliku pažnju javnosti izazvao je zaključak Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTVBiH) o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine. Uslijedile su reakcije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, nevladinih organizacija i nekih članova akademske zajednice kojima je upozoreno na činjenicu da je spomenuti zaključak u suprotnosti sa međunarodnim i ustavnim garancijama prava na slobodu vjere. VSTV je ponudilo obrazloženje da se Zaključkom, u formalnom smislu, samo inicira provođenje odredbi entitetskih i Zakona o sudovima Brčko Distrikta BiH kojima se uposlenicima sudova zabranjuje ispoljavanje vjerske pripadnosti za vrijeme obavljanja službene dužnosti. Suštinski razlog jeste potreba da se osigura zaštita principa nepristrasnosti pravosudnih institucija u sekularnoj Bosni i Hercegovini.

Uprkos reakcijama i pozivima na povlačenje spornog Zaključka, VSTV nije odustao od njegovog provođenja. Otvarajući prostor za javnu debatu o ovom pitanju, VSTV je na svojoj internet stranici objavio memorandum „Nošenje vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama“ sa analizom koja je predstavljala osnovu za donošenje Zaključka. Svrha ovog članka je da ukaže na neke problematične aspekte argumentacije koju je VSTV iznio u spomenutoj Analizi.

Selektivan prikaz prakse Evropskog suda za ljudska prava

Okosnicu Analize koja slijedi nakon navođenja primjenjivih odredbi međunarodnih i domaćih propisa čini prikaz relevantne prakse Evropskog suda za ljudska prava. Od deset navedenih presuda, njih sedam neposredno tretira zabrane nošenja vjerske odjeće ili vjerskih simbola u državnim institucijama ili na javnim mjestima (Dahlab protiv Švicarske, Leyla Šahin protiv Turske, Eweida i Chaplin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Ebrahimian protiv Francuske, Mann Singh protiv Francuske, Phull protiv Francuske i El Morsli protiv Francuske). Prvo što zapažamo je da su autori Analize selektivno predstavili praksu Evropskog suda o vjerskim obilježjima u državnim institucijama. Nije slučajnost činjenica da su autori Analize propustili da se osvrnu na predmet Lautsi protiv Italije (poznatiji kao „slučaj raspela“), s obzirom da se zaključci Evropskog suda u ovom predmetu ne uklapaju u šemu argumentacije koju VSTV iznosi. Ovaj propust autora Analize ne bi bio u toj mjeri problematičan da nije riječ o daleko važnijem presedanu od nekoliko drugih sudskih predmeta koji su tretirani. Rijetko koji predmet u historiji Evropskog suda je zaprimio toliko pažnje u javnosti kao ovaj. Presuda u predmetu Lautsi bitno relativizira sudsku doktrinu o neutralnosti države. Veliko vijeće Evropskog suda je 2011. godine zaključilo da nema dokaza da se isticanjem raspela koje, u prvom redu predstavlja vjerski simbol, narušava sloboda uvjerenja nekatoličkih učenika i njihovih roditelja. Iz predmeta Lautsi možemo izvesti nekoliko, za našu analizu, bitnih zaključaka.

Prvo, jedno od najvažnijih dostignuća ove presude jeste razlikovanje sekularizma kao modela odnosa između državnog i vjerskog autoriteta koji podrazumijeva njihovo odvajanje i sekularizma kao ideologije ili filozofskog svjetonazora koji vjeru kvalificira kao suštinski neracionalnu i netolerantnu i zalaže se za njeno protjerivanje iz javnog prostora. Sekularizam kao svjetonazor nema univerzalno važenje ali se njegovi zagovornici mogu pozivati na pravo na slobodu uvjerenja jednako kao i vjernici. Prema tome, država ne postiže istinsku neutralnost općom zabranom nošenja vjerskih obilježja, jer ona time favorizira sekularni u odnosu na religijske svjetopoglede.  

Drugo, prema ocjeni nekih pravnih komentatora, Veliko vijeće se u predmetu Lautsi opredijelilo za koncept inkluzivne javne sfere u kojoj različiti svjetonazori (sekularni, kršćanski, islamski i dr.) koegzistiraju stupajući u uzajamni dijalog. Naime, jedan od argumenata presude jeste da su italijanske škole otvorene prema drugim vjerama (npr. muslimankama je dozvoljeno nošenje mahrame, a jevrejski učenici su oslobođeni obaveze polaganja ispita subotom). Presuda također naglašava da njegovanje tradicije spada u područje diskrecionih ovlaštenja države. Za naše prilike ovi zaključci su posebno važni. Suživot nekoliko velikih religija na prostoru Bosne i Hercegovine predstavlja njenu višestoljetnu tradiciju a javno isticanje obilježja različitih religija na ovim prostorima bilo je prisutno mnogo prije nego u većini zapadnoevropskih država. Rat u Bosni i Hercegovini u periodu 1992.-1995. pokazao je da prisilno zatomljavanje vjerskih identiteta u socijalističkom razdoblju naše historije nije doprinijelo izgradnji društva u kome se poštuje drugi i drugačiji. Prema tome, potrebno je vratiti se tradiciji autentičnog vjerskog suživota u kome se tolerantno društvo gradi na iskustvu slobodnog ispoljavanja različitosti a ne njihovom eliminiranju.  

Treće, presuda ukazuje na činjenicu da „nisu predočeni dokazi pred Sudom da prikazivanje vjerskog simbola u školama može imati utjecaj na učenike“ te da „subjektivna percepcija podnositeljice predstavke nije sama po sebi dovoljna da se konstatuje povreda“ prava na slobodu vjere. Iz ovog proističe zaključak da percepcija dijela javnosti o postojanju vjerski motivirane pristrasnosti u pravosuđu, uslijed nošenja vjerskih obilježja, na koju se ukazuje u Zaključku VSTV-a, ne može biti opravdanje za nametanje općeg ograničenja slobode vjere.

Praksa Evropskog suda za ljudska prava kao uporište za politiku ograničavanja prava na slobodu vjere

Analiza VSTV-a poziva se na niz presuda Evropskog suda kojima je uvođenje zabrana nošenja vjerom propisane odjeće (islamske mahrame i sikskog turbana) ocijenjeno opravdanim ograničavanjem prava na slobodu vjere radi zaštite principa sekularizma i prava i sloboda drugih. Ovo nije prvi slučaj da se jurisprudencija Evropskog suda, čija bi primarna zadaća trebala biti da osigura zaštitu temeljnih ljudskih prava, u praksi koristi kao uporište za sprovođenje javnih politika kojima se ograničava pravo na slobodu vjere. Tako npr. kada se u Francuskoj raspravljalo o zakonu kojim se zabranjuje nošenje upadljivih vjerskih simbola u državnim školama, a koji je usvojen 2004. godine, glavni oslonac francuskog Ustavnog vijeća bila je upravo presuda Evropskog suda u slučaju Leyla Šahin protiv Turske na koji se poziva i VSTV u svojoj analizi.

Većinu predmeta na koje se Analiza VSTV-a referira pokrenuli su pripadnici vjerskih manjina, pretežno muslimanskih. Evropski sud je, doista, u čitavom nizu predmeta bio konzistentan u pružanju podrške ograničenjima prava na nošenje mahrame. U pozadini ovih predmeta stoje široke javne debate o javnoj vidljivosti islama koje su, zapravo, samo odraz širih društvenih tenzija uzrokovanih povećanom pluralnošću nekada religijski i kulturno homogenih evropskih nacija. Nažalost, odgovor Evropskog suda na pitanja koje ove polemike pokreću, u cjelini gledano, rezultira ograničavanjem pluralizma na štetu pripadnika vjerskih manjina, a u prilog zaštiti kolektivnog identiteta kršćanske, pa makar i sekularizirane, većine.

Oživljavajući evropski kolonijalistički diskurs o mahrami kao ugnjetavačkoj praksi muslimanske kulture i simbolu nejednakog statusa žene u odnosu na muškarca u islamu, Evropski sud, bez šire elaboracije i iznošenja argumenata, zastupa tezu da je „nošenje islamske mahrame teško pomiriti sa porukom tolerancije, uvažavanja drugih i, iznad svega, ravnopravnošću i nediskriminacijom“ (Dahlab protiv Švicarske). Ovaj krajnje pristrasan stav Evropskog suda autori Analize VSTV-a pokušavaju zamaskirati općim formulacijama kojima se, zapravo, pogrešno predstavlja pristup ovog Suda. Naime, u Analizi stoji kako je Evropski sud „zaključio da se zabrana nošenja vjerskog obilježja u javnim institucijama može smatrati opravdanom iz razloga što se nošenje vjerskog obilježja ne može lako pomiriti sa porukom tolerancije, poštivanja drugih, jednakosti i nediskriminacije u demokratskom društvu“.

S obzirom na navedeno, nosioci pravosuđa i kreatori javnih politika u Bosni i Hercegovini ne bi trebali nekritički i bezrezervno, a pogotovo ne selektivno, primjenjivati tumačenja strazburškog Suda.   

Ciljano nametanje ograničenja pripadnicima jedne religije pod plaštom neutralnih i općeprimjenjivih odredbi 

Iskustva iz drugih evropskih zemalja i prakse Evropskog suda govore o tome da su neutralne formulacije pravnih propisa ponekad samo plašt koji skriva namjeru da se njima ograniče konkretne vjerske prakse ili da ih se primjenjuje na diskriminatoran način. Francuski zakon od 2004. kojim je zabranjeno nošenje vjerskih simbola u državnim školama kojima se „razmetljivo“ manifestira vjerska pripadnost, na prvi pogled, sadrži neutralne i općevažeće odredbe, ali je u suštini usvojen s ciljem da eliminira islamsku praksu nošenja mahrame. Pravni komentatori naglasili su da je cijela debata koja je prethodila usvajanju spomenutog zakona bila fokusirana upravo na pitanje islamske mahrame. Primjena ovog zakona potvrdila je njegovu diskriminatornu prirodu, jer su njime pogođeni isključivo pripadnici dvije vjerske manjine, muslimani i siki. O tome svjedoče predstavke koje su uložene Evropskom sudu zbog primjene ovog zakona (Aktas protiv Francuske, Bayrak protiv Francuske, Gamaleddyn protiv Francuske, J. Singh protiv Francuske i dr.).

O mogućnosti diskriminatorne primjene „općih i neutralnih“ zakona govori predmet Dahlab protiv Švicarske u kome je Evropski sud podržao zabranu nošenja mahrame nastavnicama muslimankama u švicarskim državnim školama. Evropski sud je u presudi o ovom predmetu prešutio činjenicu da su švicarske vlasti, uprkos istaknutom principu denominacijske neutralnosti državnih škola, dozvolile nastavnicama da nose ogrlice sa krstom oko vrata s obzirom da se radi o „diskretnim vjerskim simbolima“. 

Premda VSTV naglašava da je zabrana nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama opća i neutralna, jasno je da ona najviše, a u našim okolnostima možda i jedino pogađa muslimanke koje nose mahramu. Nošenje mahrame nije moguće sakriti, za razliku od ogrlice s krstom koja se može nositi i ispod odjeće. Nadalje, ukoliko se odredbe zakona o sudovima o zabrani ispoljavanja vjerskih uvjerenja za vrijeme obavljanja službene djelatnosti budu implementirale izvan domena nošenja vjerskih obilježja, one će najviše pogoditi muslimane koji prakticiraju odlazak na džumu-namaz petkom. Ne treba izgubiti iz vida to da su pojedina glasila u Republici Srpskoj još prije dvije godine aktualizirali upravo pitanja odlazaka sudija i tužilaca u džamiju petkom kao i nošenje mahrame (Glas Srpske, 4. april 2014.) ocjenjujući takve prakse kao povredu zabrane nošenja vjerskih obilježja. 

dr. Nedim Begović,

docent na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu