Profesor Ahmetspahić je rođen 1.9. 1949. godine u Gladovićima, Zenica. Gazi Husrev-begovu medresu završio je 1969. godine. Nakon medrese završio je studij arapskog i engleskog jezika u Kuvajtu, specijalizirao je na Oxfordu u Velikoj Britaniji 1978. godine. Poslije studija i specijalizacije vratio se u domovinu i zaposlio kao profesor arapskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi 1979. godine. U toku svojih 37 godina rada u Medresi arapskom jeziku podučavao i kao razrednik izveo generacije učenika i učenica, a penzionisan je 2016. godine. Iza profesora Ahmetspahića ostala je supruga Aida, kćerke Nedžma, Lejla i Azra. O terminu dženaze namaza javnost će biti naknadno obaviještena.

Prenosimo posljednji intervju profesora Ahmetspahića kojeg je dao za naš list povodom 30. godišnjice rada u Gazi Husrev-begovoj medresi.

Na arapskom doživljavam sve!

- kaže naš sugovornik, profesor Ahmetspahić koji ovog septembra sa početkom nove školske godine puni 30 godina kontinuiranog rada i podučavanja arapskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi.

PREPOROD: Ovog septembra punite 30 godina rada u Gazi Husrev-begovoj medresi. Uz čestitke na ovom jubileju interesira nas kako ste ga doživjeli?

Ahmetspahić: To je za mene velik događaj, posebno, što mi je Allah dž.š., omogućio i zdravljem i intelektualnim naporom ovaj kontinuirani rad, što je veoma bitno,  da sam tih trideset godina proveo u medresi. Nit’ sam išao gore, od profesora arapskog, niti dolje. Radio sam neke sporedne poslove, u ratu sam jedno vrijeme bio sekretar škole, a već sam drugi mandat u školskom odboru. Ipak, glavni moj posao je arapski jezik. To je ono što sam u životu volio da radim i Allah, dž.š., mi je to omogućio. Ima ona izreka o uspjehu: Dvije stvari su ako čovjek u životu uspije on je uspio: da ostvaruje nafaku u svojoj zemlji u kojoj se rodio i da radi posao koji voli. Mislim da sam ja te dvije stvari uspio. Eh, sad koliko sam dao na tom planu to će pokazati vrijeme i generacije koje sam izvodio.

Odgoj se nosi iz kuće

PREPOROD: Mnogo je učenika koje ste naučili prve riječi arapskog jezika. Učenici Vas, inače, pamte po dobru. I u profesionalnom, ali čak više u smislu odnosa kojeg ste gradili prema njima? Kakvi su danas učenici u poređenju sa periodom u kojem ste otpočeli svoj posao?

Ahmetspahić: Često kažemo: Vremena su se promijenila. Ja ponekad kažem: Mi smo se promijenili, vrijeme je isto, dan i noć se smjenjuju na isti način. Standard života, ljudi sami po sebi su se mijenjali, a tako isto se mijenjaju i generacije koje dolaze. Gledajući sada ove generacije koje primamo, a znajući generacije koje sam primao prije 20-25 godina – to su ogromne razlike.  Jer vi znate da odgoj počinje od kuće. Mi ovdje samo dorađujemo. Mi ne možemo odgojiti, barem ja tako mislim, da Medresa ne može odgojiti nikoga ko nije odgoj ponio iz kuće. Navike su druge. Nekad su djeca dolazila iz sela i mjesta gdje nije bilo ni struje, a da ne govorimo o televiziji i kompjuteru. Danas ljudi na selu imaju internet.  Odnos roditelja se promijenio. Roditelji su pismeniji. Današnje generacije imaju obrazovanije roditelje. Sam odnos roditelja prema djeci je drugačiji i mi se prema tome moramo mijenjati. Vremena su se promijenila u samom školstvu u širem smislu. Vi znate da to nije više medresa koja je zatvorena, koja je van sistema, da je društvo ne priznaje… Sada je ona priznata škola i finansira se iz javnih prihoda.

PREPOROD: Nekada je medresa bila van sistema kako ste rekli, danas je ona u njegovim okvirima. Uslovi rada i tehnička sredstva su uznapredovali. Da li je bilo lakše raditi tada ili danas? Kakva je razlika u kvaliteti?

Ahmetspahić: Bilo je kvalitetnije tada raditi. Odmah da kažem imali smo veliki izbor đaka. Mogli smo zaista birati super-odlikaše. Sad je nešto drugo. Sad je situacija gdje imamo toliko medresa i ova medresa nažalost, barem ja tako smatram, da bi Rijaset morao prema ovoj mederesi imati neki rešpekt. Normalno, uvažavajući sve druge medrese i ljude koji tamo rade, ali Gazijina medresa mora imati svoje mjesto. Ona je sada izjednačena sa ostalim školama i čini mi se spala je na taj kantonalni nivo. Koliko vidim to je Sarajevo i dolje do Zenice. Recimo sa Tuzlanskog kantona mi imamo vrlo malo đaka, iz Krajine vrlo malo!

Zdrava atmosfera i takmičenje

PREPOROD: Nije li taj veći broj medresa sada postavio neku vrstu većeg izazova pred vas?

Ahmetspahić: Pa jeste, postavio je. Ne možemo mi sada ovdje očekivati od ove medrese da ona nekim svojim kvalitetom nadmaši sve ove. Mi nemamo taj cilj. To bi bila sada neka negativna selekcija. Uvijek sam bio protiv toga. Volim zdravu atmosferu i takmičenje. Uvažavajući druge medrese, poznajući kadar u drugim medresama. Evo uzmimo Tuzlu, 90 posto kadra su moji učenici i oni su naravno prošli ovu medresu i prenijeli ta svoja iskustva.

PREPOROD: Kako stvari stoje sa učenjem arapskog jezika. S obzirom da su tehnološka sredstva uznapredovala kako stvari stoje u  odnosu na raniji period?

Ahmetspahić: Prvo, Arapski je sa Kiraetom bio jedan od temeljnih  predmeta u ovoj školi. Sedmično je bilo pet časova. Međutim, kada su došle reforme onda nam je Ministarstvo nametnulo da trećinu nastave moramo imati iz stručnih predmeta, trećinu jezička strana i trećinu opšte-obrazovni segment. Nama je to limitirano i time su nas jednostavno ograničili. Prvo smo išli na četiri časa, pa smo onda sišli na tri časa. Nažalost Kiraet je, čini mi se, u završnoj godini samo dva časa.

PREPOROD: Kako se to odrazilo na rezultate učenja arapskog jezika? Ono što vi direktno uočavate?

Ahmetspahić: Bili su prije bolji rezultati. Sada je toliko toga usitnjeno! Mnogi koji se ne razumiju u to – sada učenik ima toliko predmeta i svaki profesor traži svoje. Znači, danas je teško dobiti rezultat, osim kod entuzijasta. Vrlo često ljudi sa strane koji ne poznaju taj problem kad tamo našeg svršenika sretnu kažu: Ne zna, a četiri godine uči! Ko mu predaje itd?! Teško je to sada objašnjavati ljudima. To je jedan proces gdje su se tehnička sredstva poboljšala! Evo, recimo udžbenici. Kada sam ja došao da radim 1979. godine, jedini udžbenik koji je postojao bila je Sikirićeva gramatika koja je služila godinama. To je jedan klasični udžbenik koji treba izuzetno cijeniti i poštivati što se tiče gramatičkog dijela. Međutim, jezički on je stvarno bio prevaziđen. Ja sam taj problem osjetio u početku i odmah sam pokušao da nešto individualno dadnem od sebe. Četiri-pet godina sam radio zajedno sa profesorom Omerom Nakičevićem na izradi udžebenika za arapski jeziki i uspjeli smo uraditi Gramatiku za 1. i hrestomatiju tekstova za 4. razred.

Posebno pamtim dobre đake

PREPOROD: Za vaš rad Gazi Husrev-begova medresa Vam je ove godine dodijelila priznanje?

Ahmetspahić: Medresa je već unazad 11 godina uvela da se povodom Dana škole dodijeljuju nagrade za višegodišnji rad i zalaganja jednom uposleniku iz tehničkog osoblja i jednom iz reda nastavnika, kao i uspješnim svršenicima koji su zaslužni za promociju Medrese. Ove godine se ja sam dobio priznanje koje se poklopilo sa 30. godišnjicom mog rada. Svaki poklon je poklon, ali priznanje znači nešto više.

PREPOROD: Da li se susrećete sa vašim bivšim učenicima? Kako se odnose prema Vama?

Ahmetspahić: Drago mi je što ste me pitali to pitanje. Inače sam po prirodi čovjek koji pamti imena ljudi. Neki dan dolazi čovjek da upiše sina u prvi razred. Ja tog čovjeka nisam vidio godinama, ali eto sjetio sam mu se imena. Posebno pamtim dobre đake koji su mi bili nosioci razreda ili su bili dobri iz jezika. Inače sam po prirodi slab na one koji znaju arapski. Oni su kod mene uvijek imali neke beneficije i podršku. Dakako da se taj moj stav odrazio. Moji učenici su se javljali meni i u toku rata i danas mi je čast i drago kad se s njima sretnem. Inače, svake godine obilazimo teren i ti moji đaci mene tako srdačno prime što čovjeku predstavlja jedno posebno zadovoljstvo i čast. To je nevjerovatno!

PREPOROD: Danas vlada popriličan nered kada je u pitanju studiranje, posebice u Arapskom svijetu. Prije je IZ imala nekakvu koordinaciju po tom pitanju?

Ahmetspahić: U moje vrijeme išlo se organizirano preko Rijaseta. Nas je jedna grupa otišla za Kuvajt. Ja sam u Kuvajt otišao na studij zahvaljujući rahmetli Huseinu Đozi. Reis i Đozo su posredovali, Đozo je bio prijatelj sa ministrom vakufa Kuvajta. Onda jedna je ekipa otišla u Libiju, itd. Ali sve je to išlo organizirano. Danas, mislim, jedino za Kairo idu organizovano,te da je Rijaset s tim upoznat, a za ovo drugo nisam u toku.

Ljubav prema Medresi

PREPOROD: Da ste danas u poziciji da birate studij nakon završene srednje škole da li biste izabrali studij u Arapskom svijetu?

Ahmetspahić: Isto! Morate znati jednu stvar. Kuvajt je mlada zemlja. I oni su izgradili svoje školstvo na kvalitetnim osnovama. Uzeli su američki sistem. Tada, još prije trideset godina, na univerzitetu su bili kompjuteri. Potom to su bili najbolji profesori iz svojih oblasti koji su mi predavalali, tj. kadar kojeg su oni  uvezli. Vrhunska imena: Ševqi Dajf – najbolji historičar arapske književnosti, potom Mahmud Hidžazi – najbolji lingivsta doktor sa Sorbone itd… Dakle, svjetski kalibri. Zaista sam imao izvanredne profesore. Onda, tu nije bilo nikakve ideologizacije. Nije bilo tih ideoloških stremljena, već je glavna preokupacija studenata bila nauka. S druge strane ja sam uzeo čisto jezički smjer i fakultet je bio pan-lingvističkog karaktera, poslije sam išao i na specijalizaciju engleskog u Veliku Britaniju, i kad sam došao mogao sam, ali se nikad nisam htio prebaciti, recimo na engleski. Jer nisam čovjek koji boluje od takvih stvari. Odluka je bio arapski. Jer ja kada, recimo, učim Kur’an, jezik Kur’ana je nešto posebno, to je ono u čemu uživam. Upravo sam zbog toga sretan što se bavim arapskim jezikom.

PREPOROD: Zbog čega ste se odlučili za arapski jezik?

Ahmetspahić: Zato što ga volim! Na arapskom doživljavam sve. Prije svega Kur’an kojeg redovno učim i kojeg nastojim učiti sa razumijevanjem sadržaja. Posebno me interesuje stil Kur’ana. Lingvistiku i stilistiku Kur’ana uvijek sam posebno volio. Onda je tu ljubav prema medresi. Ima jedna stvar koju moram reći Omer Nakičević me je zvao da pređem na Fakultet, ostao sam u Medresi upravo iz te ljubavi.   

RAZGOVARAO: Mirnes Kovač

Iz Arhive Preporoda