Ovaj text ima za cilj podsjećanje na zločine koji su spomenuti u naslovu i njihovo predstvaljanje u osnovnim crtama.  Svakako da je do sada skoro sve rečeno i najvećim djelom su utvrđene odgovornosti države u navedenim zločinima, međutim, nalazimo se u godišnjici obilježavanja spomenutih zločina i zbog podsjećanja na sveukupna dešavanja, zavrijeđuju našu pažnju.

Uslijed svakodnevne beogradske propagande na skoro svim javnim servisima, da se zaboravi šta je bilo u prošlosti i da se nove genereacije okrenu ka budućnosti, ima se skrivena namjera pokrivanja svih zločina i zlodjela koja su se desila na prostoru Balkana. Istovremeno se na drugoj strani veličaju haški osuđenici nekada akteri svih stravičnh dešavanja, i njima se daje epitet heroja i zaštitnika. Kako je sve to sinhronizovano i dobro smišljeno i uštimovano, postavlja se pitanje za nas koji stojimo sa druge strane, ko je kako, zbog koga i kada počinio otmice i ubistva nedužnih civila u zločinima počinjenih u periodu 1992-1995. na prostoru crnogorskog i srbijanskog Sanžaka?  Zbog ukupne slike o zločinima u spomenutom periodu, smatram da se ne smiju zaboraviti prijašnja stradanja Bošnjaka 1809. godine u Sjenici kada je ubijeno oko 2500 civila od strane Karađorđa (prvi srpski ustanak) zatim stravičan zločin počinjen u miru na prostoru Kraljevine SHS 1924. godine u mjestu nadomak Bijelog Polja poznatom kao Šahovići (danas se ovo mjesto zove Tomaševo) kada je stradalo između 500-1000 Bošnjaka, ostatak protjeran a selo spaljeno u potpunosti. U periodu II Svjetskog rata na prostoru Limske doline od strane četničkog pokreta ubijeno je na prostoru od Bijelog Polja do Foče, 9200 Bošnjaka od čega su 1200 bili vojno sposobni a ostatak od 8000 su bili žene, djeca starci. Komunističke vlasti su pred kraj II Svjetkog rata i neposredno po završetku sprovodile eliminaciju svih uticajnih Bošnjaka a eklatantan primjer za to je strijeljanje Bošnjaka na Hadžetu kod Novog Pazara 1945-1946. godine. Nijedan od navedenih zločina nema spomenik, a o spomenutim zločinima se govori samo u sklopu historijskih događaja. Mlađoj populaciji je skoro nepoznato da su se desili.

Bošnjaci Limske doline ove godine obilježavaju 25 godina od zločina počinjenih u Bukovici i Sjeverinu (1992) a na pragu 2018. godine isto toliko godina za zločine u Kukurovićima i otmice u Štrpcima.  Ne smijemo zaboraviti da u maju '92. godine dolazi  naredba od Pavla Bulatovića-ministar policije u Vladi Crne Gore, da se uhapse svi muslimani (koji su prebjegli iz BiH) u opštini Herceg-Novi. Konačan spisak osoba koje su deportovane po zahtjevu “Republike Srpske” još se ne zna ali se navodi brojka od 82 osobe. “Pomoćnik načelnika Centra bezbjednosti u Herceg Novom u vrijeme deportacije bosanskih izbjeglica bio je Damjan Turković. U medjuvremenu se (1996. god), kao komandant specijalne jedinice MUP-a proslavio prebijanjem bošnjačkih navijača u Plavu.

Zločin u Bukovici 1992. godine

Hronološki  prvo se desio zločin u Bukovici, nadomak Pljevalja (u sastav Bukovice ulazi više zaseoka) gdje se u periodu od 1992-193. godine u više navrata od strana tadašnje JNA i zvanične crnogorske policije upadalo u crnogorska sela naseljena Bošnjacima. Svrha tih upada je bila zaplašivanje i maltretiranje tamošnjih Bošnjaka koji su na karaju i raseljeni počev od Pljevalja pa do zemalja EU. Kako je zločin u Bukovici smišljen s namjerom raseljavanja kao i slučajevi Sjeverina, Kukurovića i Štpaca, gdje se imala namjera “oslobiditi” pojas u dužini od 30-50km uz granicu od sveg nesrpskog življa u tom smislu su i načini implementacije ove ideje bili različiti. Danas s distance od 25 godina i nakon svih dogđaja koji su iza nas o Bukovici i spomenutim događajima možemo sa tvrdnjom govoriti da su bili smišljeni projekti ostvarenja velikosrpske države. U zločinu u Bukovici stradalo je više desetina Bošnjaka, tako da ukupan broj onih koji su prošlo torturu i zlostavljanje s trajnim ili trenutačnim posljedicama iznosi (prema svjedočenju i pisanju Jakuba Durguta) 76. Osoba starosti od 14-85. Godina. Broj ubijenih  od strane tadašnjih vojnih, paravojnih i zvaničnih policijskih službenika je 6 osoba a to su:

1. Muslić Hajro, star oko 75 god
2. Muslić Ejub, star 28 god. (sin Hajrov)
3. Bungur Latif, star 87 god. iz sela Ravni
4. Drkenda Hilmo, star 70 god. iz sela Vukšići,
5. Džogo Džafer, star 57 god. iz sela Tvrdakovići
6. Džaka Bijela, stara oko 70 god. iz sela Hromač

Uslijed torture i teškog stanja dvije osobe su izvršile samoubistvo i to su: Stovrag Himzo, star oko 65 godina, iz sela Vukšići,koji je nakon pretprljenje fizičke torture od strane policijskih službenika iz Plljevalja izvršio samoubistvo u novembru 1992. godine. A drugi slučaj samoubistva kao poljedice pretrpljenog izgnanstva i torture je slučaj Bavčić Hameda, star 76 godina, iz sela Budijevići koji je samoubistvo izvršio u izgnanstvu. Pored ubistava zabilježene su i dvje otmice i to 15.02.1993.godine u selu Kruševci. „Oteti su Ramiza Bungur, stara oko 60 godina, domaćica, Mamko Bungur sin Ramize, star oko 14 godina, snaha Zlatija, stara oko 30 godina i Zlatijino dvoje maloljetne djece: jedno od dvije i po godine i jedno od osam mjeseci. Žrtve ove otmice su prepoznale da su se među otmičarima nalazile i njihove komšije uz susjednog sela Trpinje, koje se nalazi na bosanskoj strani, udaljeno od sela Kruševci oko 2 km. A, druga otmica se desila 16.2.1993. prema sljedećim osobama: Bungur Osman i njegova supruga Almasa, stari preko 70 godina, Bungur Lamka, supruga ubijenog Latifa, stara oko 75 godina, Bungur Sevda, stara oko 60 godina, Bungur Vezira, stara oko 70 godina,Bungur Devla, stara oko 70 godina i njena slijepa kćerka Razija, stara oko 40 godina“. (Više o slučaju Bukovice pogledati u: Jakub Durgut, “BUKOVICA 1992-1995, ETNIČKO ČIŠĆENJE, ZLOČINI i NASIJA”, Almanah, Podgorica, 2003. str. 15-28.)

Za ove zločine optuženo je ali ne i osuđeno pet pripadnika Vojske Jugoslavije i to: braća Radmilo (43) i Radiša (36) D. Đukovića, Slobodan Đ. Cvetkovića (37), Milorad B. Brkovića (37), Đorđia S. Gogića (43), i dvojica pripadnika  Centra sigurnosti u Pljevljima Slaviša Č. Svrkotu (44) i Radomana T. Šibarića (47). Viši sud  u Bjelom Polju je krajem 2010. godine nevedene osobe uslijed nedostatka dokaza, oslobodio optužbi.  Spomen česma ubijenim otvorena je 30. jula 2010. godine

Otmica Bošnjaka u Sjeverinu 22.10.1992. godine

Otmica Bošnjaka u Sjeverinu samo je još jedan u nizu planiranih zločina koji su imali za cilj čišćenje pograničnog pojasa od nesrpskog stanovništva. Slučaj otmice u Sjeverinu je smišljeni zločin za koji su osuđene paravojne jedinice „Osvetnici“ (haškog osuđenika Milana Lukića) za koje se tvrdilo da nisu pod kontrolom zvanične vojske i da djeluju po svom nahođenju. Međutim, slučaj u Štrpcima će pokazati sasvim drugačiju sliku.

Žrtve otmice u Sjeverinu su:

1. Meho Hodžić (37)
2. Mevlida Koldžić–Hodžić (30)
3. Ramahudin Ćatović (24)
4. Medredin Hodžić (30)
5. Mustafa Bajramović (44)
6. Mehmed Šebo (30)
7. Idriz Gibović (50)
8. Hajrudin Sajtarević (37)
9. Mithad Softić (42)
10. Derviš Softić (39)
11. Sead Pecikoza (30)
12. Mujo Alihodžić (42)
13. Alija Mandal (38)
14. Muzafer Hadžić (36)
15. Ramiz Begović (59)
16. Esad Džihić (24)

Slučaj otmice desio se na prostoru BiH u autobusu koji je pripadao preduzeću za prevoz putnika i transport robe „Raketa“ sa sjedištem u Užicu. Svi oteti su bili radnici koji su spomenutim autobusom na već utvrđenoj liniji svakodnevno putovali na posao. Kao znak „prividne“ sigurnosti prolaska kroz nesigurna područja dobili su legitimacije kao dokaz da su radnici u Priboju. Autobus je zaustavljen u mjestu Mioče gdje se legitimisanjem putnika ciljano odvojilo 16 Bošnjaka koji su kasnije odvedeni u Višegrad (motel Viline vlasi) gdje su ubijeni. Do danas osim jedne žrtve (Medredin Hodžić koji je pronađen nakon 18 gdina od otmice u jezeru Perućac) tijela nastradalih nisu pronađena. 2015. godine na inicijativu porodica otetih i Islamske zajednice (Medžlisa Priboj) podignuto je spomen obilježje koje se nalazi nedaleko od mjesta otmice pored magistralnog puta.

Ubistvo Rama Berbe u avgustu '92. koje se desilo prije otmice u Sjeverinu i oslobađanje  osumnjičenog za njegovo ubistvo bili su samo podstrek  i najava stravičnom zločinu i otmici. U sjeni otmice nalaze se činjenice o torturi i zlostavljanju tamošnjih Bošnjaka koji su življeli u pograničnom pojasu sa obje strane (Međurečje, Sastavci idr) gdje je uslijed upada i fizičke torutre od strane vojske Republike Srpske i paravonih jedinica tamošnje stanovništvo bilo primorano da se iseli. Suđenje koje je u ime žrtava pokrenuo Fond za humanitarni pravo, nije dao nikakav rezultat osim oslobađajuće presude za zločince uz obrazloženje da se zločin desio na teritoriji druge države gdje zvanična policija i vojska nisu imale kontrolu. Porodicama nije priznat status cilnih žrtava rata i nisu dobile nkakvu reparaciju.

Granatiranje i spaljivanje sela Kukurovići 18.02.1993. godine

Neposrednu uz granicu s Bosnom i Hercegovinom nalazi se selo Kukurovići koje pripada opštini Priboj i Zlatiborskom okrugu. Kako se ovo mjesto nalazi na tromeđi Srbije, Crne gore i Bosne i Hercegovine za zločin granatiranja i spaljivanja tužena država Srbija je oslobođena pod izgovorm da zbog geografskog položaja mjesta nije moguće utvrditi sa koje strane je granatiranje izvršeno, a uslijed odsutnosti mještana (koji su zbog oružanog napada pobjegli) osporena je njihova tvrdnja da je Vojska Jugoslavije spalila selo. Ubijeni su:

1. Uzeir Bulutović,
2. Mušan Husović i
3. Fatima Sarač

Nastradali zbog starosti nisu bili u mogućnosti napustiti selo i nađeni su na zgarištu spaljenih kuća. U zločinu nad ovim selom učestvovali su pripadnici Užičkog korpusa a prema nezvaničnim iskazima bilo je pripadnika iz obližnjih opština iz Srbije (Priboj, Nova Varoš). Fond za humanitarno pravo je u ime žrtva podnio tužbu protiv počinioca koja je u prvoj presudi Višeg suda prihvaćena ali je kasnije  vraćena na Apelacioni sud koji je negirao bilo kakvu umiješanost države. Porodicama nije priznat status civilnih žrtava rata. Spomenik ubijenim ( kao žrtvama) do sada nije podignut.

Otmica Bošnjaka u Štrpcima 27.02.1993. godine

Otmica u Štrpcima je zločin koji je identičan s otmicom u Sjeverinu, s razlikom što je u slučaju Sjeverina otmica bila iz autobusa dok je otmica u Štrpcima bila otmica iz voza 671. koji je saobraćao na liniji Begrad-Bar. Iz ovog voza koji je po kategoriji spadao u brze vozove u mjestu Štrpci po unaprijed smišljenom planu a od strane paravojne jedinice „Osvetnici“ kojom je komandovao haški osuđenik Milan Lukić oteto je i ubijeno 20 osoba od čega su 18. otetih bili Bošnjaci, jedan Hrvat i jedan neidentifikovani putnik –crnac. Svi su oteti kasnije ubijeni.

Osobenost zločina u Štrpcima jeste ta što je unaprijed planiran i sproveden. Cijeli postupak je nakon rata '92-95. dokazan a Fond za humanitarno pravo je zastupao porodice žrtava. Izjava jednog od svjedoka iz voza je da je odmah nakon polaska voza iz Beograda, kondukter u pratnji dvojice milicionera, došao da pregleda karte i odmah na kartama upisivao i imena putnika.

Zločin u Štrpcima je ostavio teške posljedice na Bošnjake Prijepolja, Priboja i Limske doline. To je bio sračunat zločin s ciljem da se zaplaše Bošnjaci Prijepolja, jer je u prvom navratu to već urađeno s pribojskim Bošnjacima. Srbijanske vlasti su ovaj zločin pripremile kao smišljenu politiku zaplašivanja bošnjačkog stanovništva u pograničnom pojasu između BiH i Srbije – Priboj, Rudo, Čajniče, Međurječje…
Tadašnji predsjednik SRJ bio je Dobrica Ćosić, komandant Užičkog korpusa VJ haški optuženik Dragoljub Ojdanić, a direktor ŽTP-a Milomir Minić, poslanik SPS-a.

Prema dokumentaciji ŽTP „Beograd“ predstavnici Srbije, SRJ i ŽTP znali su za plan otmice putnika „nesrpske“ nacionalnosti, državljana SR Jugoslavije. Dokument o tome objavljen je u knjizi Otmica u Štrpcima (2003. godina) Fonda za humanitarno pravo:

JAVNO ŽELEZNIČKO TRANSPORTNO PREDUZEĆE „BEOGRAD“
SEKTOR ZA OBRAMBENE PRIPREME i ZAŠTITU

Strogo pov. br. 4/1 – 93
Dana: 01.02.1993. god.
Beograd, Nemanjina 6

GENERALNOM DIREKTORU

PREDMET: Poverljiva informacija

Ovih dana, tačnije 28.01.1993. godine obavešten sam od šefa sekcije STP Užice Živanića da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na delu pruge Beograd – Bar koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu.

I KONTAKTIRANJE ŽTP-a „BEOGRAD“
SA DRŽAVNIM ORGANIMA

U vezi ove najave preduzeo sam sledeće aktivnosti:

• Informisao najuži stručni Kolegijum ŽTP-a;
• Održao sastanak sa predstavnicima Milicije i službe državne bezbednosti MUP-a Srbije;
• Obavio razgovor sa pomoćnikom Ministra odbrane Srbije generalom Kuzmanovićem gde smo došli do zaključka:

(1) da general Kuzmanović obavesti Ministra odbrane opomenutoj najavi,
(2) da Ministar odbrane Republike Srbije obavesti Vojsku Jugoslavije,

(3) da ŽTP „Beograd“ prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu.

Analizom dokumenata priloženih u knjizi „Otmica u štrpcima“( Analiza suđenja za ratni zločin Činjenice, pravna pitanjai političke implikacije u izdanju Fonda za humaniratno pravo, Beograd,2003.) dolazimo do podatka da je tadašnja pruga podijeljena u tri grupe po osnovu bezbjednosti a da treću dionucu pruge čini:

„Treći deo je po našem mišljenju najugroženiji (km: 215+755 – km. 287+400) zbog toga što prolazi kroz teritoriju koja je naseljena podjednako i muslimanskim i srpskim življem. Pristupačnost pojedinim objektima je dobra, jer na većem delu pruga ide paralelno sa putem.

Posebnu teškoću predstavlja blizina Bosanskog ratišta, tako da je za zadnjih nekoliko dana likvidirano više terorističkih grupa koje su dolazile iz Bosne. Najveća opasnost za bezbednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanosti železnice, jer su uključeni u svakodnevni proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u FTO (kojih ima 732) za sad se ne eksponiraju kao neprijatelji, ali nam otežavaju posao jer zbog njih, tj. nepoverenja u njih, ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli, jer bi njihovim otkrivanjem postigli suprotan efekat (davanje lozinki, patrola i drugo). Primećeno je da u zadnje vreme ćešće koriste bolovanje nego do sada. Takođe smo nezadovoljni i odnosom nekih odgovornih ljudi koji vraćaju na stara mesta ranije suspendovane Muslimane, kao što su primeri Jejine i Omerovića iz STP-a i Slatine iz Sekcije ZOP Užice. Neshvatiljivo je da su dva šefa deonice u ZOP rukovaoci izvoda Plana odbrane muslimanske nacionalnosti: Mujezinović u Priboju, Jejina u Prijepolju i Tumbul u Brodarevu. Oni po prirodi posla svakodnevno obilaze prugu i objekte i imaju odličan uvid u pokrivenost objekata našim čuvarima. Treba istaći i činjenicu da Šef deonice FTO Užice II radi sa još trojicom radnika ZOP-a među kojima ima i Muslimana, tako da mu je veoma teško praviti planove obezbeđenja i sačuvati njihovu tajnost. ORGANIZATOR: Mulina Vuko“

Pred Višim sudom u Bijelom Polju u Republici Crnoj Gori 9. septembra 2002. godine izrečena je i objavljena presuda Nebojši Ranisavljeviću za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZ SRJ, kojom je osuđen na 15 godina zatvora, zbog učešća u otmici i likvidaciji 19 građana SR Jugoslavije 27. februara 1993. godine. Na suđenju su spomenuta imena drugih počinilaca zločina, osim Lukića, to su: Boban Inđić, Ranko Drekalo, Mića Jovičić, izvjesni Šekarić, Tanović, braća Poluga, a pored njih optužnica je proširena protiv Gojka Lukića, Ljubiše Vasiljevića, Duška Vasiljevića, Jovana Lipovca i Dragane Đekić zbog sumnje da su, kao saizvršioci, počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva u mestima Štrpci, Prelovo i Mušići u Bosni i Hercegovini 27. februara 1993. godine. Oni se optužuju da su učestvovali u otmici i ubistvu 20 putnika iz voza koji je vozio na relaciji Beograd-Bar. Nakon što su zaustavili voz u stanici Štrpce, otete putnike odveli su u školu u mestu Prelovo, gde su ih opljačkali i tukli. Potom su ih odveli do napuštene kuće blizu obale reke Drine, gde su ih ubili hicima iz vatrenog oružja, a njihova tela potom bacili u Drinu.

Oteti i ubijeni su:

1.Alomerović Adem (59), Prijepolje, zaposlen u „Raketi” — Prijepolje, otac četvoro djece;
2. Bakija (Džanka) Fehim (43), Bijelo Polje, zaposlen u preduzeću „Planum” — Beograd, otac troje djece;
3. Babačić (Muja) Ismet Iko (30), Podgorica, zaposlen u preduzeću „Val strit” — Podgorica, oženjen;
4. Husović (Šućra) Rifat (26), Bijelo Polje, zaposlen u Bijelom Polju;
5. Rastoder Samir (45), Podgorica, zaposlen u Beogradu;
6. Kapetanović (Hasiba) Esad (19), Bijelo Polje, zaposlen u preduzecu „Rad” – Beograd, otac jednog djeteta;
7. Ličina (Ćamila) Iljaz (43), Bijelo Polje, zaposlen u preduzeću „Ratko Mitrovic” — Beograd;
8. Đečević (Biga) Senad (16), Bar, učenik iz Bara;
9. Zupčević (Ahmeta) Halil (49), izbjeglica iz Trebinja, otac dvoje djece, sa porodicom izbjegao u Rožaje;
10. Ćorić Rasim (40), selo Zaluga (Prijepolje), zaposlen u „Limci” — Prijepolje, otac troje djece;
11. Nijazija Kajević (30), Prijepolje, zaposlen u PTT — Priboj;
12. Memović Fikret (40), Prijepolje, zaposlen ŽTP — Beograd, otac dvoje djece;
13. Hanić Muhedin (27), Prijepolje, zaposlen u preduzeću „Zmaj” — Beograd;
14. Softić (Mula) Šećo (48), Bijelo Polje, zaposlen u ŽGP — Beograd;
15. Topuzović Džafer (55), Prijepolje, zaposlen u preduzeću „Planum” Prijepolje;
16. Preljević Safet (22), Prijepolje, zaposlen u privatnoj radnji u Beogradu, otac jednog    djeteta;
17. Fevzija Zeković (54);
18. Zvjezdan Zuličić (33) i
19. Tomo Buzov (53)

20. Jedan crnac koji nije identifikovan

Opština Prijepolje je 2009. godine podigla spomenik otetim u Štpcima ali je na spomeniku političkom odlukom dozvoljeno da se napišu samo imena otetih iz Prijepolja (njih devetorice) dok za druge nije dozvoljeno napisati imena. Centar za zaštitu ljudskih prava i toleranciju – Polimlje, podnio je u više navrata  zahtjeve Opštini da se tabla na spomeniku dopuni sa imenima svih otetih, međutim odgovor nikada nije došao. Opština Bjelo Polje (Crna Gora) je 2016. godine podigla spomenik otetim u Štrpcima i od tada se i u Bjelom Polju održava komemoracija otetim.  Do sada su proneđani posmrtni ostaci četvorice otetih i to Iljaza Ličine, Rasima Ćorića, Jusufa Rastreda i Halila Zupčevića.

Od 2008. godine u Prijepolju je ustanovljen komemorativni ritual u povodu obilježavanja otmice u Štrpcima. Pored komemorativne akadamije (komemorativnu akademiju organizuje Bošnjačka Kulturna Zajednica i Mešihat islamske zajednice u Srbiji) tu je i mimohod šutnje koji se kreće glavnom ulicom sa stajanjem ispred zgrada Opštine i Suda kao simbolikom i zahtjevom da država nešto uradi po pitanju žrtava i porodica i završava se učenjem fatihe i miutom ćutnje na spomen kompleksu na mostu u Šarampovu. Nikome do sada nije priznat status civilnh žrtava rata, a porodicama nisu priznata prava na reparaciju.

Osobenost svih navedenih zločina je prostor i ime. U slučaju Bukovice i Kukurovića namjera zločinaca je bila za oslobađanjem teritorije, dok je u slučaju Sjeverina i Štrpaca zločin počinjen namjenski, planirano, jer su žrtve birane po imenu ne po teritoriji. Gore nevedene žrtve ubijene su zbog nečega što nisu mogle da biraju, ime, socijlani status, mjesto rođenja i življenja. A pitanje za nas sve jeste: Da li ima neko ko stvarno vjeruje da svi nabrojani zločini su bili sticaj nesretnih okolnosti??

Filip Mladenović je rekao:“ Kad ubiješ svoju ženu i djecu ti si umno poremećen. Kad ubiješ tuđu ženu i djecu ti si patriota. Svaki oblik ludila ima svoj precizan naslov“