Može čovjek imati i želju i mogućnosti da ode na hadž, a da nikada ne ode na hadž. Može i raditi na televiziji, pa da zazvoni telefon i neko iz Saudijske ambasade mu objasni da Saudijsko Ministarstvo informisanja svake godine u danima hadža ugošćava grupu novinara iz zemalja u kojima žive muslimani, i kaže mu da je na njega došao red, pa da opet ne ode na hadž. Nikad se ne zna jer je sve moguće, pa i umrijeti na putu do Kabe. Tek kada dođe pravi poziv, tada se čovjek može sresti sa Kabom. Preko Ministarstva informisanja Saudijske Arabije, dakle, dobio sam priliku približiti se odabranim mjestima i vremenima - približiti se „majci gradova“ i poselamiti Božijeg Poslanika.
RAZGOVORI U JEDDI
Vrijeme prije umre, u Jeddi, novinari provode šetajući, razmjenjujući iskustva i mišljenja, upoznavajući se jedni sa drugima, sa samima sobom, sa historijom grada. Zahvaljujući programu Ministarstva informisanja Saudijske Arabije da svake godine ugošćava grupu novinara iz zemalja u kojima žive muslimani, ovi su novinari i istraživači dobili priliku da obave hadž, da izvještavaju iz svetih mjesta, ali i da se upoznaju sa porukama hadža. Vispreni predstavnik Odjela za kulturu i turizam u Jeddi Sami Saleh Nawar pripremio je prezentaciju. Razvoj Jedde, put kojim je koračao hazreti Osman, koridor kuda su u davna vremena prolazile karavane hadžija, stari papiri u kojima su dokumentovani njihovi prolasci, kraljevske odaje, budući projekti..
A onda, kasnije, na press konferenciji, direktor Islamske razvojne banke, upoznaje novinare sa programom koji hadžijama omogućava da, u vrijeme Kurban bajrama, na više načina izvrše ovu obavezu. Pa i preko interneta. Svi ti susreti svakako potvrđuju i onu dimenziju hadža, da je hadž sveislamski kongres. Sveopći skup muslimana koji ih povezuje, otkriva im svijet Islama, otkriva im njihove probleme i nudi rješenja.
Dr. Sheikh Muhammed Iqbal, iz Kašmira, kaže da muslimani prvo moraju sebe promijeniti, svoj karakter, moral, da moraju slušati upute Kur'ana i Sunneta, a sve će drugo, pa i njihovo jedinstvo, doći samo od sebe. Iqbal je izgubio svoj prtljag, sa sobom nema nijednog primjerka svojih knjiga, pa ga svi, dok priča o svojoj prepisci sa kraljem Abdul Azizom, sa nevjericom promatraju. Tek kasnije, kada iz Ministarstva donesu prtljage knjiga o Islamu, među kojima i nekoliko njegovih knjiga, novinari će stajati u redu za autogram ovog islamskog mislioca.
Sha'ban Lukooya, novinar iz Ugande, kao primjer jedinstva muslimana ističe jedinstvo muslimana Ruande u vremenu ubijanja u toj zemlji, kada su jedino muslimani ostali izvan sukoba, bez obzira kojemu narodu pripadali. Utočište su pronašli u džamijama, to jeste – u Islamu. Sha'ban obećava i organizirati razgovor sa vrhovnim poglavarom Islamske zajednice u Ruandi.
Simpatični Dai Bin iz Pekinga, Kina, prijatelj je sa svima. Moli sve novinare da kada mu se obraćaju sve ponavljaju dva puta jer misli na kineskom jeziku, pa prijevod na engleski zahtijeva od njega više vremena. Povremeno, priznaje, izgubi i svoj engleski jezik, pa kraj pjesmice posvećene Božijem Poslaniku, započete na engleskom, jednostavno odrecituje na kineskom jeziku.
A televizijska ekipa iz Kazahstana obećava razmjenu programa.
Razgovori se vode na lošem engleskom, lošem arapskom, turskom, ruskom, ili pak mješavini svih tih jezika. Kada Kazahstanac ispriča grupi nešto, on priča na ruskom jeziku, Bošnjak nešto od toga na lošem engleskom prevede Južnoafrikancu, koji onda, na lošem arapskom, prevede Ša'banu. Jezik međutim nije neophodan da bi se ljudi upoznavali i da bi se razumjeli.
Ima i drugih jezika, kao što je jezik srca. Samo se tim jezikom zapravo i govori na hadžu, skupu koji muslimane podsjeća na zajedničko porijeklo i koji ih upućuje jedne na druge.
U autobusu za Mekku, kada Ministarstvo informisanja obezbijedi i autobus radi umre, preovladava jezik kojeg svi razumiju. Jednoglasje.
Lebbejkellahume lebbejke, lebbejke la šerike leke...
HAREM - UMRA
Možda se, prije ulaska u Harem, McDonalds čini nakaradnim u okrilju Mekke. Možda se hoteli i zgrade u blizini Kabe čine visokim, a brojne trgovine i radnje odveć blizu Harema. Možda je previše trgovaca, kupaca, preprodavača, spavača na ulici. Padne na pamet i ona priča kada je čovjeku očaranom velikim brojem hadžija šejh dao ruku da kroz nju pogleda, pa ovaj vidio samo nekolicinu.
Ali, u Haremu se otvaraju novi prostori i – stara vremena. Unutar Harema zapravo, vrijeme je prostor, a prostor vrijeme. Kada se uđe u Harem osim Kabe nema ništa više. Kaba zasjenjuje sve oko sebe, pa i samu predstavu o sebi.
Kažu da pri prvom pogledu na Kabu čovjek treba nešto zaželjeti, iskati od Boga, pa se pripreme i dove, i preispita nutrina. Kažu i da ponavljajući radnje bogougodnika od Allaha stalno treba iskati ono što ti je u srcu, ali... Kako pored Kabe bilo šta željeti? Ona je sama – želja.
Naizgled jednostavna građevina u kojoj se, u nekoj ladici vremena, ruše kipovi. Na koju se penje Bilal, da pozove muslimane na namaz. Negdje zvecka i oružje mušrika. Ashabi tavafe okolo, Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Talha. A posljednji Božiji Poslanik..
Allahumme salli ala Muhammedin ve ala ali Muhammed. Doista, čini mi se, u Haremu nema sjećanja na Božijeg Poslanika Muhammeda osim salavata.
Mogao bi čovjek dane, živote, provoditi u haremu. I sigurno zbog tog zajedničkog nastojanja da se što više približi Bogu sve to silno osiguranje koje su angažovale saudijske vlasti ima pune ruke posla. Mnogo je onih koji bi da ostanu u Haremu, onih koji bi da se utope u tom beskraju. Rijeke ljudi. Svi se ti glasovi stapaju u jedan glas, glas koji doziva Gospodara svjetova.
I onda Safa i Merva. Zemzem. Hadžerini jecaji, žurni koraci, i zvuk vode kako huči... Milost Božija.
Čak i nakon jednog, prvog susreta sa Kabom stanu se nanovo razaznavati lica. Bijelo lice crnog prijatelja iz Ugande, Sha'bana. Iqbalovo, koje odiše mudrošću imenjaka. A ime Ismaila, novinara iz Kazahstana, nekako drugačije zazvuči. Ismail - kao sin koji je bio spreman postati žrtvom. I ime Jaezeeda, novinara iz Južne Afrike.
MEDINA
Na prozoru jedne zgrade u Medini, gradu sa devedeset imena, samo dvjesto metara od džamije Posljednjeg Božijeg Poslanika, visi bosanska zastava. Bosanske su hadžije, zajedno sa hiljadama drugih hadžija, došle da posjete značajna mjesta u ovom području, da poselame Božijeg Poslanika, da obave namaze u njegovoj džamiji, i da osjete taj djelić Dženneta na zemlji.
„Odveć sam mali da bih bio u njegovoj blizini“, kaže Muhamed iz Bangladeša. U njegovim se očima naziru suze, a potom, okrenuvši dlan ruke prema mezaru Poslanika, i zaplače. Riječi koje govori nerazumljive su, na bengaliju, ali se zapravo nimalo ne razlikuju od riječi hiljada drugih muslimana koji se od Babu Selama do mezara kreću sporo, kao da im se odatle i ne ide.
„Ko me posjeti poslije moje smrti kao da me posjetio dok sam bio živ“, kaže hadis.
Nemoguće je dohvatiti i djelić ljubavi koju muslimani ovdje iskazuju prema svjetlu Božijeg Poslanika, čovjeka koji ih je ujedinio, vratio na put Gospodara svjetova. Ispred džamije hiljade muslimana svakodnevno, svakog trenutka, donose salavate na Božijeg Poslanika i mole Allaha da im otvori vrata Svoje Milosti.
I ne može čovjek a da se ne zapita, kako li su se ashabi osjećali tada, u njegovoj blizini, kada danas, stoljećima poslije, muslimani od uzbuđenja zaboravljaju ne samo sve oko sebe, već i same sebe? Blagoslovljeni su stanovnici Medine.
Nakon džamije Božijeg Poslanika posjete Uhudu, džamiji Kuba, Kibletejn.. Na Uhudu se svako sjećanje na ashabe lijepi na traku filma „Pod zastavom Muhammeda“, što svakako potvrđuje korisnost kvalitetne filmske produkcije muslimana, ali i potrebu za njom. Kako bih drugačije prepoznao ono brdašce koje su, uprkos uputama Poslanika, strijelci napustili ostrašćeni mogućom pobjedom nad mušricima?
Nakon obavljenog namaza u džamiji Kuba, na pitanje razlikuju li se mnogo današnji stanovnici Medine od stanovnika Medine koji su se radovali dolasku Božijeg Poslanika, naš vodič se smije i odvraća pitanjem: Šta vi mislite? Odgovor smo dobili kasnije, na festivalu datula, gdje su nas odveli naši domaćini. Na ovom smo festivalu, između ostalih, probali i datule kojima je sam Poslanik pripisao ljekovita svojstva.
HADŽ
Nakon Medine, ponovo Jeddah. Plan je bio zadržati se neko vrijeme u Jeddi, a potom, dan prije Arefata, provesti noć na Mini. No, ispriječila se kiša, već pri samom polasku. Kiša koja je, nama koji smo na kišu navikli, izgledala bezazleno, pretvorila se u „olujnu kišu“, „strašno nevrijeme“, „veliku poplavu“, a kasnije i ogromnu nesreću.
Broj mrtvih nakon nevremena u svetim mjestima popeo se na 105. Mrtvi su stradali u saobraćajnim nesrećama, rušenju mostova, ili odronima. 1200 porodica je ostalo bez krova nad glavom. U gradu koji se na turističkoj mapi Saudijske Arabije označava kao „grad koji je oličenje progresa Saudijske Arabije“, planeri, inženjeri, građevinari, slabo su riješili problem odvoda. Doista nevjerovatno. Lokalna štampa zahtijeva da se odgovorni za nesreću izvedu pred lice pravde i kazne za propuste, princ Fejsal također.
I autoput od Jedde prema Mekki bio je zatvoren, pa je nekoliko kolona hodočasnika koji su išli prema dolini Mini zaustavljeno. . Domaćini se izvinjavaju – krećemo od Arefata.
A na Arefatu, većina hadžija kišu promatra kao izazov za njihovo jednom-u-životu putovanje. Kiša je naravno prouzrokovala probleme i na Mini, gdje su hadžije boravile, ali ne toliko da bi ih uzrujala. Uznemirila ih je jedino smrt braće u svetim mjestima. Zbog toga se i na Arefatu mrtvih u poplavama sjećaju u svojim dovama.
Sjećaju se i sebe, i suočavaju sa sobom. Kao na Sudnjem Danu. Za tog sebe, kojeg ostavljaju u drugom vremenu, mole oprost od Jednog Boga. I plaču. Rijeke ljudi u bijeloj odjeći, rijeke suza. Nisam uspio u toj gužvi pronaći neko bijesno lice, nisam uspio čuti galamu, psovku na nekom jeziku. Doista je nevjerovatno da među toliko ljudi nema svađe. Jedna je kafana tijesna za trojicu ljudi pod utjecajem alkohola, mislim, a Arefat nije tijesan za tri miliona ljudi koji dove, uprkos vrelini sunca, malom prostoru, gužvi.
Nakon Arefata – Muzdelifa, gdje valja pokupiti kamenčiće za šejtana. Vjernici spavaju na ulici, ispod mosta, nije bitno gdje sve dok se slijede upute Posljednjeg Božijeg Poslanika. Uprkos upozorenjima Ministarstva za hadž Saudijske Arabije i Svjetske zdravstvene organizacije može se primijetiti mnogo beba u kolicima, i mnogo staraca. Najradije bih uzeo kakvu stijenu, da nije ograničenja. Stoga makar, dok sutradan ujutro bacam kamenje na Mini, na tu kamenu gromadu od šejtana, nastojim ga makar što jače zveknuti. I nastojim se barem donekle približiti Ismailovom dinu dok je odbijao šejtanove nagovore. Nemoguće. Ko bi, osim bogougodnika, pristao biti kurbanom? Žrtvom? U svijetu i vremenu u kojemu živimo čovjeku je mrsko žrtvovati svoje vrijeme za sedždu, a nekmoli život.
I onda opet Kaba. Svaki put se čini u novom ruhu. Jer svaki pogled na Kabu, na tu jednostavnu kockastu građevinu, uvijek se čini prvim pogledom. Gleda ju se kao na majku. Kao kada dijete prvi put počne razaznavati konture majčinog lica, pa ne zna šta bi. Slušalo je njen glas, osjećalo njenu blizinu, smirivalo se u njenom zagrljaju više nego igdje, i onda je odjednom lice pred njim – čisto, jasno, umilno. Žudi da ga dotakne jer ono ga privlači poput magneta. I plače kada se odvoji.
Nema umora, iscrpljenosti, nema žeđi, nema čak ni nove gripe od koje se toliko strahovalo. Nema ništa osim Boga kada Mu se čovjek nastoji približiti.
Nakon obavljenog hadža sve se promatra drugačije. Mezhebi, učenja, vrijeme, svijet Islama.. Pa i McDonalds u Mekki. A možda ga i nema, možda se to svima nama samo pričinilo. Na kraju krajeva, sve je to samo dunjaluk. Na tom dunjaluku Bog nam je podario Kabu i hadž, mjesto i vrijeme kako bismo shvatili – da među nama nema razlika.
Mirnes slike/Nedim Hrbat
