''Milina!'', mislio je u sebi. ''Još da mi stari ispuni moju želju, pa to će biti pravo!''. Svi dječaci njegovih godina imali su svoje želje i tu nema ničega spornog. Neki su maštali o djevojkama, neki o kompjuterima i mobitelima, a neki, opet, o sasvim trećim stvarima. ''Mladost k'o mladost!'', rekli bismo. Ali, on je imao samo jednu želju – spostski automobil.

Nije bilo nijednog časopisa o automobilima a da ga on ne bi prvi zbavio. Noći bi provodio gledajući auto utrke, a sa zidova njegove sobe smiješili su se posteri poznatih svjetskih vozača. Znali su to i njegovi roditelji. Otac mu je bio vlasnik ugledne kompjuterske kompanije. Bogat i ugledan čovjek, privržen svom poslu ali, iznad svega, svojoj porodici. Majka mu nije bila nešto posebno obrazovana. Uglavnom je bila u kući i tek s vremena na vrijeme, vrlo nerado, otišla bi sa suprugom na poneku poslovnu večeru. ''Nije to za mene, haj ti!'', redovno bi se pravdala mužu. Sina je voljela onako kako to samo majka zna. ''Lijepe moje plave okice!'', govorila bi mu često, na što bi se on umiljato smješkao. No, bio je to samo površan smijeh ispod koga se kovao njegov, dosad najozbiljniji plan: ''Kako ih smuntati da mu kupe sportski automobil?''. Dodvoravao se on na razne načine. Čak je i u školi popravio ocjene. Negdje u dubini sebe imao je osjećaj da je uspio u svojoj misiji.

I, konačno, došao je i taj dan. Maturska svečanost bila je prelijepa. Svi su blistali. Iako na kraju nije ostvario odličan uspjeh, po ćehri svog oca s pravom se nadao svom željenom poklonu. Uobičajeni, svečani, maturski ručak za njega je trajao cijelu vječnost. Mislio je samo o automobilu koji ga, bio je siguran, čeka u garaži. Već se zamišljao kako juri gradskim ulicama. I, eto, stigli su kući. ''Da li da malo proviri u garažu da dušu smiri?'', zapitkivao je sam sebe. ''Ma ne! To bi bilo isuviše providno. Sigurno je stari smislio orginalan način kako da mu saopšti radosnu vijest i uruči dugo čekani poklon.'', mislio je.

Otac je bio neobično miran. Gledao je televiziju i povremeno zurio u hrpu nekakvih papira, ničim ne odajući dojam da je neko ko bi uskoro trebao svome sinu iz temelja promjeniti život. Tek pred večer pozvao ga je u svoju radnu sobu. Stajao je pored prozora obučen u odijelo koje je koristio samo u rijetkim prilikama. Ovako veselo i ozareno očevo lice nije navikao viđati ali nije imao ništa protiv. ''Valjda se životni san ostvaruje samo jednom, a vala sam i zaslužio!'', hrabrio je mladić samog sebe.

Otac najzad progovori: ''Sine, hvala ti. Danas sam uistinu bio ponosan na tebe. Izgledao si sjajno, akademija je bila odlična. Ma, sve perfektno.''. i dok je otac tako redao hvalospjeve on je samo iščekivao kada će se mašiti za džep i uručiti mu ključeve njegovog novog ljubimca. ''Red je da za sve to budeš i nagrađen pa smo ja i tvoja majka odlučili da ti kupimo poklon i iskreno se nadam da će ti se dopasti!'', završi svoje obraćanje otac. ''Hoće, kako neće! Samo daj te ključeve pa da idem!'', mislio je u sebi mladić i ne primjetivši kako već neko vrijeme nesvjesno grize gornju usnu. Otac polahko dohvati gornju fijoku na svom radnom stolu i izvuče oveću kutiju umotanu u ukrasni papir sa svečanom mašnom na vrhu. ''Šta će mu tolika kutijetina za obične ključeve?'', pitao se mladić ali ništa ne progovori. Otac mu pruži ruku, uruči poklon i izmače se ustranu kako bi rahat mogao vidjeti radost na licu svog jedinog sina.

Mladić poče razmotavati poklon. Nešto mu tu nije bilo jasno. Ne bi trebalo da su ključevi ovako teški, ali, dobro. Njegovo prvotno razočarenje napokon je dobilo i svoj epilog. Ukrasni papir nije skrivao ni ključeve, ni auto časopise, ni bilo šta što bi njemu bilo vrijedno. U omotu bijaše primjerak Časnog Kur'ana. Strpljenju i učtivosti više nije bilo mjesta, pa je oštro pogledao svog oca i, onako, nekontrolisano zaurlao: ''Zar, pored sve te love koju imaš, da mi na moj maturski dan, dan koji bih trebao pamtiti dok sam živ, pokloniš ništa drugo nego obični Kur'an?''. Otac je čekao da se situacija malo smiri. Grimase koje je pravio svojim usnama govorile su kako želi nešto reći ali traži pravi trenutak. ''Nemoj tako mali! Na jednom mjestu u Kur'anu piše da čovjek nekad nešto ne voli ili mu se ne sviđa a to na kraju ispadne dobro za njega. Ja i majka ti želimo samo ono što je najbolje za tebe a kad ga pročitaš vidjećeš da ćeš promjeniti mišljenje'', reče otac dosta tihim glasom. ''Eto ga tebi pa čitaj, ja neću!'', odbrusi mladić, vrati ocu poklon i izjuri iz kuće.

Vrijeme je prolazilo, godine se nizale a mladić je još u duši nosio ožiljak ovog nemilog događaja. Ustvari, nije to više bio ni mladić. Prije nekoliko godina zasnovao je svoju porodicu, dobio dva sina i odselio se u drugi grad. Pokrenuo je nekakav privatni posao a o automobilima je prestao maštati. Te snove je,onog kobnog maturskog dana, pokopao. Uostalom, od tada nije ni komunicirao sa ocem. Sa majkom se povremeno čuje, ali za oca nije želio ni da zna. ''Imam svoju djecu i sve ću uraditi da im ostvarim snove.'', često je znao reći, bilo svojoj supruzi, bilo svojim uposlenicima.

Jednog jutra ga na radnom stolu u kancelariji dočekao telegram. Mislio je da se radi, kao i obično, o nekim poslovnim prepiskama. Ipak, nije bilo tako. Pisalo je da mu je otac preminuo i da je svu svoju imovinu ostavio njemu. Nije mogao doći do daha. Sjeo je i dugo zurio u ono što je pisalo u telegramu. Njegova kivnja bijaše toliko da mu oca skoro i nije bilo žao. Ali, valjalo je sad otići tamo. Valjalo se opet suočiti sa starim uspomenama od kojih već dugo bježi i kojima se ne želi vraćati. Kako se pomoliti na oči majci? Šta joj reći?

Već kroz nekoliko sati vozio se prema svojoj rodnoj kući. Nemalo zatim, vozio se istim onim starim ulicama kojima je milion puta prošao, pa pored škole, pa očeve firme... Majka je stalno plakala. Nekako se, ni kriva ni dužna, našla usred neobjašnjiva odnosa njenog muža i sina. Sve to ju je iznutra rastakalo ali se nije imala kome pojadati. Ko bi je, zapravo, i razumio?

On se držao smireno, hrabro, poput najzrelijeg muškarca. No, sve to bijaše samo maska jer je u dubini njegove duše sve plakalo. I prije i za vrijeme dženaze nastojao je biti staložen, ali je znao da mu večeras valja zanoćiti s majkom. Šta tada? Šta joj kazati? Kako je utješiti?

Majka je te večeri bila nešto mirnija. Pomalo pihajući pričala mu je kako se njegov otac naglo promjenio nakon njegovog odlaska od kuće. ''Skoro da nismo ni pričali. Stalno je bio zamišljen, ozbiljan i nekako čudno tužan. Sine dragi, šta nas ovo zadesi?''. Na majčina pitanja nije imao odgovora nego bi je, zauzvrat, jače zagrlio milujući je po rukama. Tek ponekad bi prošaputao: ''Biće sve uredu!'', no, šta će biti uredu nije ni sam znao; valjda je morao nešto reći.

Nakon toliko godina opet će spavati u svojoj staroj sobi. Ništa se nije promjenilo; posteri su i sada na zidovima a na stolu dobro znani časopisi. ''Hm!'', mislio je. Najradije bi se smijao toj svojoj mladalačkoj zaluđenosti automobilima. Onda bi mu na momente došlo da brizne u plač. I kako god bi okrenuo u misli bi mu dolazio otac. ''Nije on vrijedan toga. On mi je i uništio snove, djetinjstvo, mladost... ma cijeli život. I opet je imao srca da mi sobu ne dira. Znao je da ću se kad tad vratiti.'', pričao je sam sa sobom kao da se nekome pravda.

I tada mu oči odlutaše ka najgornjoj rafi. Nije mogao vjerovati svojim očima. Nakon svih ovih godina tu je stajao isti onaj Kur'an koga je dobio kao maturski poklon i koji mu je, kako je mislio, pomrsio sve moguće životne račune. Gledao je i tek tad, prvi put, mislio o očevom objašnjenju kojim je pravdao ovaj nenadani poklon: ''Kako može ispasti dobro po čovjeka ono što ne voli ili ono što mu se ne sviđa?'', pitao se. Ko zna šta je otac time želio reći? Možda se samo pravdao. Ustvari, sigurno se pravdao. No, kako mu ionako nije bilo do spavanja odlučio je pobjediti samog sebe i malo proviriti u kur'anske stranice. Otac mu je i rekao da će promjeniti mišljenje kad ga bude čitao.

I, kada je već otvorio taj famozni Kur'an, opazi kako iz njega nešto ispade i zveknu o pod. Po ko zna koji put nije mogao vjerovati svojim sopstvenim očima. Na podu bijahu ključevi sa oznakom njegovog, nekada, omiljenog sportskog automobila. Odmahivao je glavom poput nekoga ko se pravda i bježi od neke najveće istine od koje se ne može pomoći. Dok je tako zblanuto stajao, dohvati i onaj papir koji je ispao iz Kur'ana. Bila je to potvrda o kupovini sportskog automobila na čijem dnu je velikim crnim slovima pisalo: PLAĆENO GOTOVINOM!