Ostat će tajna koliko bi još, onako nepomičan, stajao pred semaforom, memorijski vraćen ne samo u strahotu koja mu se prije dvadesetak godina desila, nego i u neka druga, odavno potisnuta životna iskustva, da ga nije prekinuo glas iz neposredne blizine:

• Dobar dan profesore. Ako ćete preći, upaljeno vam je zeleno svjetlo.
• Da, da, - odgovorio je nekako automatski i nadasve zbunjeno, pogledavši u mladića koji se približavao semaforu.

       Prepoznao je u tom prolazniku svog studenta, i to baš onog koji je, potkraj minulog semestra, imao briljantno izlaganje. Govorio je o ljudskom pravu na život i smrt, opterećenom znanstvenim i etičkim kontraverzama, te vrlo upitnim praksama. Bilo je to u okviru slobodnih aktivnosti koje, već dugo, kao profesor, promovira u radu sa onima koje educira.

       Dok je još, vidno dezorijentiran, prelazio raskrsnicu, počela su ga opsjedati brojna pitanja i dileme, pa se to sve, odjednom, pretočilo u tegobno samopropitivanje:

• Bože, da li se ovo dešava slučajno, ili je riječ o nekom išaretu? Otkuda baš sad, i baš ovdje, ovaj student, kao i punina moje memorije o onom njegovom izlaganju? A čudno je i da onog ratnog dana, upravo na ovom mjestu, nije skončao moj život. Doduše, drevno predanje kazuje da u svakom zlodjelu neko preživi, kako bi, kasnije, o tome mogao svjedočiti. Bez toga bi mnoge, sklone opakostima, bilo teško uvjeriti da se to, u konačnici, ipak, ne isplati činiti. Izgleda da smo u stalnom preplitanju života i smrti, kao i u nesnalaženju da taj fascinirajući koloplet razumijemo. Ko je taj kome, uistinu, pripada da nad životima gospodari? Kako razumjeti one koji umišljaju da je to baš njima dodiljenjeno? Kako, u svemu tome, prepoznati vlastite rubikone?

       Nikada mu se nije desilo, kao u ovom slučaju, da prisustvuje nečijem predavanju, pa ga, bez ikakvog memorijskog znaka o tome, u cjelosti zapamti, potom, zaboravi, a onda se, odjednom, sve to autentično u svijesti razastre. Dok je lagano koračao trotoarom Koševske ulice, koja ga je vodila ka centru grada, u ušima su mu odzvanjale rečenice mladog kolege, baš onako kako su se, uživo, nizale:

• ...Živimo u vremenu napasne eugenike i biopolitike. Ponašamo se tako kao da smijemo činiti sve što poželimo, a da, pritom, nikome i ni za šta, ne moramo polagati račun, uključujući i zabrinjavajuće naviranje zloupotrebe genetičkog inžinjerstva. Nijedna generacija nije ovako bahato i, što je još gore, svjesno, radila protiv sebe, vlastite prirode i budućnosti roda kome pripadamo. To ne znači da se, u svekolikom trajanju, čovjek nije bavio kultiviranjem svijeta koji ga okružuje. Ali, uvijek je u tome uvažavao prirodni poredak života. On je, zapravo, odavno spoznao šta i kako smije činiti u redizajnu živih vrsta i životnih staništa. Otuda šarolikost unutar istih biljnih i životinjskih sorti, a ne samo fizionomijska raznolikost ljudskog roda. Sve do potonjih generacija koje su odlučile prekoračiti ovaj ishodišni rubikon svetosti života, eugenika se odvijala na prirodan način. Sada bi svi, od medicinara i pravnika, filozofa i teologa, pa do etičara, genetičkih inžinjera, sociologa i nadasve kapital interesnih moćnika, željeli da budu neupitni autoriteti ne samo u smjeravanju prava na život i smrt, nego i u korijenitoj izmjeni prirode bića kao takvih. Kakva drskost!..

       Pošto su ga uvijek iritirale bahatosti i egoizirane nakane, ma od kuda pristizale, a kako se upravo o takvim sklonostima argumentiralo i u memorijskom sadržaju kojeg slijedi, nisu ga, ni u ovoj prilici, zaobišla ona tegobna pitanja i dileme. U ovom slučaju se to ticalo i svjetonazorskih, i etičkih, i pravnih i kozna kakvih još kontraverzi o svetosti života kao takvog i, naročito zabrinjavajućih praktičnih, genetičko-inžinjerskih, učinaka. Vidno uzrujan, prošaptao je:

• Doista, kuda će nas odvesti posezanje za neograničenim gospodarenjem nad životom, bilo vlastitim, ili tuđim? Da li to, onda, podrazumijeva legitimnost suicida, eutanazije, predumišljajnih masovnih smaknuća, poput Holokausta, genocida nad Indijancima u Americi, Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, onog u Ruandi..? Ili, kroz genetički aktivizam, prihvatljivost naviještenog radikalnog modificiranja prirode bića kao takvih, pa svakovrsnih kloniranja, pa.!? A kad, teistički, gospodarenje nad našim životima pripišemo Bogu, ili, u evolucionističkoj predodžbi, nekom drugom Sveishodištu, kako, onda, razumjeti sudbinu stradanja nedužnih? Gdje je tu, ako je ikako ima, njihova krivica? Kako, u takvom kontekstu, shvatiti metaforu iz svetih knjiga koja nas upozorava da je ubistvo samo jednog nevinog čovjeka, ravno smaknuću cijelog čovječanstva!? Konačno, koliko čovjek uopće može biti pouzdana mjera stvari, kako su ga, etički, pozicionirali neki drevni mislioci?

       Dok su mu, uz ovako frustrirajuća pitanja, kroz glavu promicali brojni, memorijski pohranjeni životni detalji, činilo mu se da, kao na nekom filmskom platnu, vidi i sebe, i prepun amfiteatar studenata koji, znatiželjno, slušaju ono izlaganje, te njihov pažljivi slijed slajdova koji su upečatljivo argumentiralio čovjekovom nesnalaženju u poimanju života i smrti. U taj kontraverzni diskurs uklopila se i njegova vidna smušenost. Ishodila je iz potpune prepuštenosti memorijskom sadržaju, kao i iz, istovremene, ekstremno manifestne, isključenosti iz aktuelne zbilje, o čemu će, tek kasnije, doznati. (Krećući se centralnom gradskom ulicom, nikoga od brojnih poznanika koje je susretao nije čak ni primijetio, ni na jedan njihov pozdrav uzvratio, ni na šta reagirao. Neki su ga, još istog dana, zvali kući u želji da doznaju šta je bio razlog takvom ponašanju). Tek kada je Titovom ulicom stigao do ugla gdje se ona spaja sa Ferhadijom i ugledao plamen vječne vatre koja tu, u čast oslobodiocima Sarajeva, neprestano gori, sjetio se nečega još iz predratnog perioda, a što mu se, jezivo, urezalo u pamćenje i što ga je, odmah, vratilo iz košmarnog stanja u realnost.