Oštrice straha, ne zbog nečega znanog što nestaje, već od putovanju nečem nepoznatom. Šta će insana tamo dočekat'? Sve brže i brže sve se uvrtložilo, i na granici svijesti skoro je nestalo straha. U tim trenucima oni prisebni se sjećaju smrti i pokušavaju, onako, suhih usta, izgovarati svjedodžbu da Bog je Jedan, i da je Muhammed Božiji Poslanik.

Niko ne može potvrditi da je Hadžiji u tim zadnjim dunjalučkim sekundama naumpao šehadet, i šta je stalo u dunjalučke baule Hadžijine duše. Šta god da je stalo, neće mu niko zamjeriti. Prvi Bog, koji je za takve, k'o što je Hadžija, predvidio posebne bašče u Dženetu. Hadžija već petnaestak godina »nije svaku svezao«, i odavno ga ni njegovi najbliži ne uzbijaju.

Otputovao je klečeći na koljenima, licem uronulim u rosnu travu, baš kao na sedždi, samo što mu ruke nisu bile u položaju kao u namazu, već pružene niz tijelo, suhe, koštunjave i modre.

Nadimak čovjek dobije od imena. Najčešće. Ako se, recimo, zove Šukrija, nadimak mu je Šukro, Šuki, Šule, i malo ko ga zove pravim imenom, koje označava zahvalnost Bogu (možda jedino mater). Seada zovu Sejo, šatrovački Jose ili Sejica, ako je malehan ili su ga od malih nogu tako prozvali. Može čovjek dobiti nadimak i od prezimena. Hodžiće zovu Hodžama, Begiće i Begoviće, Begovima, i ostala prezimena po ostalim titulama. Ljudi prezimena, odnosno nadimke, dobijaju i po zanimanjima. Julardžije, Teskeredžići, Doldrmadžije, a ima i drugih prezimena, koja nosa fukara, a to su u većini slučajeva nakaradna prezimena, tako da i nadimci budu nakaradni. Ipak, najnakaradniji nadimci su koji nastanu po ljudskim mahanama, ali te nadimke nećemo spominjati, jer ni ova priča ne želi nekoga podsjećati na ono što mu je od Boga dato, a čime se taj neko ne ponosi.

Otkud Hadžiji nadimak, odnosno titula hadžije, kad nije bio na Ćabi, a ni prezime mu nije imalo nikakve veze sa ovom petom islamskom dužnošću? Ovaj nadimak dobiju galantni ili ljudi džometi, ali nije se Hadžija ni u pretjeranom rasipanju izdvajao od ostalih.

Onih, davnih sedamdesetih, kada je Hadžija dobio nadimak, malo njih je putovalo na istok, put Meke i Medine, da tavafe Bejtullah, i za života utabaju staze što vode do Svemogućeg. Hadžija je čitav svoj život bio zemljoradnik, i sve što je imao, sticano je halalom. Samo tako i nikako drugačije, othranio je četvoricu sinova i tri šćeri. Šćeri su odgajane za udaje, onako, prilično strogo, za brakove u kojima je čo*jekova zadnja i u kojima žena ne promalja jezik iza zuba dok je neko nešto ne upita. Sinovi su dobili onu osnovnu naobrazdu, da se znaju potpisati i sračunati, budu li imali posla u Opštini, ili kad izađu na stočnu pijacu da trguju hajvanom. Nijedan, osim najmlađeg Hadžijinog sina, Rasima, nije ni pokazivao neke ambicije da se dalje školuje. Da jest, Hadžija bi ga poslao na visoke škole, da ih završi i da ima državni pos'o.

»Težački je somun sa deset kora, nikome ga ne poželio« imao je običaj Hadžija podsjećati svoga mezimca Rasima da izučava nauke i da jednom postane inženjer, a ne zemljoradnik k'o babo mu i burazeri.

Sa halalom je Hadžija poslao sina na fakultet, zato ga je Rasim u roku i završio, i nije osramotio familiju. Sa dvadesetak i kusur godina vratio se kući sa diplomom, odslužio godinu dana one vojske, a za to vrijeme čekao ga je posao inžinjera mašinstva u jednom od najperspektivnijih preduzeća u regiji. Rale, kako su Rasima odmilja prozvali, bio je primjeran radnik, savjestan u poslu i dobar drug odan Partiji. Jedino se ovim zadnjim Hadžija nije naročito ponosio i zamjerao je sinu što se spetljao s komunistima.

Rale je munjavito napredovao u svim oblastima društvenog djelovanja. Za samo nekoliko godina stigao je do mjesta generalnog direktora u firmi, delegata u Skupštini opštine, bio je predsjednik lokalnog rukometnog kluba, počasni član kulturno-umjetničkog društva, planinarskog društva, i niza drugih udruženja, institucija i društava, za koja nije imao pojma da uopće postoje, a kamoli da je u njih učlanjen. Vozio je »Volgu« karavan, imao vikendicu u malom primorskom mjestu na Makarskoj rivieri, vikendicu na Vlašiću i trosoban stan u Sarajevu. Supruga Jasminka, nekad čaršijska ljepotica, također je visoko kotirala, naravno zahvaljujući Raletovom statusu u društvu, ali uvijek na prijemima, društvenim skupovima i zajedničkim tulumima elite, bila je u muževljevoj sjenci. I Raletovih dvoje djece bili su privilegovani u školi. Dino je bio stariji od Refije četiri godine. Refija je dobila nenino ime. Rasimova mati, rahmetli Fočuša, preselila je na ahiret devetnaest dana prije nego se curica rodila, tako da je po Hadžijinoj želji dobila ime. Mnogi nisu ni znali da je Refija bilo Fočušino ime, a nisu se ni pitali zašto je bila Fočuša. Vjerovatno se Hadžija oženio iz Foče.

Hadžija je penzionerske dane provodio u rahatluku. Sva djeca bila su situirana. Imali su svoje porodice. Muškadija se poženila i zaposlila, ženskadija poudala. Svi su imali krov nad glavom, tako da se Hadžija, u svojoj šesdeset i nekoj, okrenuo malo i sebi. Odlučio je u svoj mozaik poredati i one završne djeliće. Čitav život proveo je u imanu, čuvao namaz, postio ramazan, davao zekat, još samo nije bio na Ćabi. To mu je falilo, pa da rahatne duše čeka kad će mu doći melek Azrail.

Malo je u taj vakat u čaršiji bilo hadžija, i odluka nečija da krene na ovaj put, ubrzo se pročula među svijetinom. Nije Hadžija o svome nijjetu razglasio po telalu, ali ono nekoliko njegovih ahbaba u Islamskoj zajednici, nisu mogli u tajnosti držati ovu vijest. Oni pravi ahbabi dočekali su je iskreno s radošću, a takvih nema puno. Oni drugi su bili zavidni, pa su i oni, svojih motiva radi, pričali o Hadžijinoj odluci.

Naravno, Hadžija još uvijek u ovoj priči nema ovaj nadimak. Dobit će ga kasnije. Od pravih ili lažnih ahbaba, od običnog, ravnodušnog svijeta ili od koga li već, to nije ni važno. Ispast' će na kraju da ga je dao sam sebi.

Naša čaršija ne voli, niti je ikad bila na strani onih koji nanijete ili urade nešto hajirli. Vazda neki haber bude došapnut nekome koji je kail raskopati tu dobrotu. Tako je bilo i sa Hadžijinim nijjetom da otputuje na posljednje dunjalučko putovanje. Dušmani su našli načina da umiješaju svoje prste u Hadžijine hajir namjere. Taman kada je Hadžija krenuo iz kuće da, halalom skupljene pare, položi na račun Islamske vjerske zajednice, lupnula su avlijska vratnica. Raskopčane košulje, razvezane kravate i sav zajampuren u licu, na basamcima rodne kuće stajao je Rale.

• »Šta je to tebe, sine, nagonilo? Kakva je hitnja?« – upita Hadžija svoga mezimca
• »Ti ćeš mene sramotit'!« – zadihano, od toga što je dotrčao iz firme, ili tersunluka koji je frcao iz njega, jedva dolazeći do riječi, Rale se nastavio istresati na svoga babu – »Šta tebi još fali u životu? Dokle ću ja tebe više trpit'? Dokle, jel'? Nije ti dosta što se petkom šepuriš pred džamijom, a sad bi ti i hadžija da si, ha?! E, nećeš, babo! Nećeš, babo, Tita mi i Partije! Nećeš, dok sam ja ovo što jesam!«

Nije Hadžija ni zaustio da nešto kaže. Kako je otvorio vrata, tako je ostao da stoji, zabezeknuto gledajući u najmlađeg sina, od kojeg je prvi put čuo tako teške riječi. Samo je uspio desnom rukom skinuti s glave francusku kapu, a lijevom se uhvatiti za duvar, prije nego su mu noge otkazale i stropoštao se na pod sobe. Došao je sebi na internom u bolnici na Koševu. Prvo što je nakon kome ugledao, bila je boca infuzije što mu je visila nad glavom. Počelo mu se opet mantati i ta boca mu se vrtjeti oko glave. Od nemoći i umora, san ga je opet obuzeo, i odveo tamo gdje su se nastanile njegove želje. Vidio je Bejtullah, klanjao u Poslanikovoj džamiji, pio Zemzem vodicu i osjećao sve ono što je slušao od ljudi koji su bili na Hadžu.

Poslije moždanog udara Hadžija više nije progovorio ni riječi. Izbjegavao je ljude i sve više se osamljivao. Noću je kroz otvoren prozor čežnjivo gledao u mjesečinu i u pravcu jugoistoka, tamo gdje su Mekka i Medina. Danju je odlazio na livadu iznad kuće i dugo šetao ukrug, tavafio neki svoj Bejtullah. Iz dana u dan sve više je bivao biljka. Vehnulo je Hadžijino tijelo, počeo je naglo stariti i bivati sve slabiji. Rasim više nikad nije imao problema sa babom. Nije više ni petkom išao u džamiju, na džuma-namaz, a kamoli da spomene Ćabu.

Dušmani se pođoše izrugivati i iz nekakve ironije prozvaše ga Hadžijom. Iskreni vjernici, Hadžijini prijatelji, znali su da je nijjet najbitniji. Hadžija je imao nijjet otići na Hadž, pa mu je taj nadimak i u tom slučaju odgovarao. Kako se god okrene, Hadžija je bio hadžija, da bolji nije mogao biti. Okrenuo leđa dunjaluku, stvorio sebi neki svoj svijet, i hajd' ga znaj, Allah dragi zna – možda je bio bolji hadžija, nego neki koji su imali priliku vidjeti Mekku i Medinu.

Rasim više nije bio toliko bitan u familiji. Sav njegov ugled kod ljudi je splasnuo. Braća i sestre su ga prezirali i nikad više nije bilo onih svečanih ručaka nedjeljom, kad dolazi amidža i dajdža Rasim. A babo? Babo bi mu možda i halalio da je bio pri sebi.

Kad je Hadžija umro, u kabur su ga spustila trojica starijih sinova. Rasim nije klanjao dženazu. Ne što nije želio. Ako je išta u tom trenutku više želio, bilo je da stoji u prvom safu, sa burazerima, iza imama, i da se posljednji put oprosti od babe. Želio je, kad među klanjačima odjekne halal, da čuje među tim glasovima i Hadžijin, koji njemu halali. Sve je to Rasim želio, ali ni u mezarje nije ušao. Spriječavali su ga isti oni razlozi zbog kojih je izgubio babin hatar. Stajao je kraj ograde sa »drugovima« i od rijetkih pojedinaca primao saučešće.