Ti znaš da se obraćam tebi u svom dnevniku svaki put kad nisam načisto sa sobom. Dugo sam jutros poslije sabaha ostao zagledan u šehidsko mezarje. Pokušao sam kao nekad pričati na tom posebnom mjestu sam sa sobom, onako, u mislima kao što imam običaj, no ne nađoh sugovornika. Nadam se da ti je ipak stigao hajr moje dove koju proučih i da si u lijepom položaju kod našeg Gospodara. Počeo sam ti uz Fatihu učiti i dovu, doduše na bosanskom jeziku jer drugi ne znam, jer ovdje je sad takvo stanje da više ne znamo imate li tamo fajde od Fatihe ili nemate. Stigli su neki žestoki alimi pred kojim bi se i časni pejgamber za vjeru pobojo. Vas šehide još niko ne napada otvoreno, al, iskreno, intimno da ti povjerim, moguće je da ti i nisi šehid. Akida ti je bila neispravna, brada premala a nogavice preduge. To da si volio Homeinija i Gadafija ne smijem ni spomenuti jer vjerovatno bi te premjestili u neko drugo mezarje a od šehadeta ti ne bi ostalo ni slovo Š. 

Prvo što sam jutros pročitao i što me u ovaj behut i bacilo bila je izjava da nam je reisu-l-ulema mutav. Javno čovjek našeg duhovnog vođu naziva mutavim a niko se vele nije nasekirao niti reagovao. Hiljadu i nešto imama u Bosni i Hercegovini olahko prihvataju da im se vjerski poglavar, glava, naziva mutavom i ne reaguje. Kažu, pusti budalu! Kad neko bilo kome od nas, običnih imama, kaže da je mutav, tri ga hutbe pilimo sa minbere da ugasimo svoj rezil nefs a kad dira glavu glavnog ne smeta, još mi govore da gledam i čitam medije u kojima se toj istoj osobi daje prostor. Može li čovjek bez glave, može li zajednica bez poglavara, kakva je zajednica koja podnosi da joj je poglavar mutav?

Neki dan sam tako pročitao i da je naša slavna Armija u kojoj smo se borili i pod njenim imenom i znamenjem umirali -takozvana, pa nikom ništa. Kad dođu izbori primaknu nam se ovi sa vlasti pa viču glasajte za nas inače će nestati i Bosne i islama i mi glasamo. Onda u toj istoj Bosni donose zakone da muslimanka ne može sa šalom uć u sudske institucije pa se nama veli ustajte- hodajte, borite se za svoja prava. Ne znam šta sam glasao za njih ako ću za svako svoje normalno prirodno pravo ustajat i hodat po raskršću. Eto, pišem ti a sve me strah da ne bi trebao, no strah me i ako se ušutim da mi se neće vratiti sugovornik za moje razgovore sa samim sobom. Strah me da gubljenjem sebe ne izgubim i tebe. Nadani susret s tobom, milošću Gospodara, u baščama dženetskim gdje šehidi obitavaju, svjetlost je koja me grije. Stid me vaki ti se na oči pomolit. Strah me da bi te postidio u tvom društvu. Ovu su zemlju odbranili hrabri poput tebe danas je mi iz kukavičluka prodajemo za sitne interese. Iako ja svoj kukavičluk počesto pravdam tvojim savjetom da ne ispravljam krivu Drinu, svjestan sam da ne reagujem ni kad mi Neretvom brčkaju. Ponestane mi hrabrosti pa me strah da će mi ponestati svjesnosti o njoj. U onaj zadnji vakat u kom si otišao sa ovog svijeta govorila se riječ iza koje je valjalo stati, iza koje je njenu snagu valjalo pred metkom potvrditi, danas su riječi postale jeftine, ideali su proglašeni glupošću a tradicija zaostalošću. Fali nam onih naših starih pjana koji su urijetko ulazili u džamiju ali bi onom ko se drzno reć ružnu riječ hodži i džamiji opalili šamar prvom prilikom. 
Halali ti meni što evo 25 godina svako malo posežem za tobom i tvojim mezarom. Treba mi. Treba mi otac da znam čiji sam i mezar tvoj da znam odakle sam i gdje idem. Treba mi ovaj dnevnik i njegova slova da znam da svi ovi dani nisu ništa drugo do li željezne halke na sidžimu koji me čuva da ne odem tamo gdje nije moje i ne dam drugom ono što je naše. Treba mi i naš dobri efendija Salko Ćesir, ja ljepšeg islama nisam učio od kako sam iz njegovog mekteba kročio. Rahmet ti duši, babo, rahmet i duši efendije Salke. Dok mi živi ne shvatimo šta je život moraćemo se uzdat u snagu vas mrtvih. Možda ste vi najživlje što trenutno imamo.