digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Sjećanja

Mudri naš profesor Ibrahim-ef. Trebinjac

Autor: Novembar 27, 2015 0

Iz redovne rubrike Iverje

 

Sva onā teška pitanja u razumijevanju vjere i vjerovanja ostavljali bismo upravo za profesora Trebinjca, a profesor bi počeo odgovorati tiho, polahko, mudro, kao da je pitanje sastavljeno od tvari koju valja rasitniti u više dijelova...

“Sve što pišeš u Iverju”, reče mi prije koji dan prijatelj I. Š., “ti, zapravo, pišeš o Gazi Husrevbegovoj medresi, gotovo da nema teksta u kojemu ne spomeneš Medresu...” Zanimljivo! Ne bih to nikad pomislio, nikad ne bih tako povezao svoje tekstove u Iverju, rekoh prijatelju, ali u pravu si, čovjek je najviše ono što nosi u sebi i što putem jezika nastoji prenijeti drugima...

            A u oblikovanju ovoga teksta i povezivanju onog što je još ostalo u sjećanju moram se prisjetiti jednog medresanskoga dana kad smo polagali maturu, čekali rezultate ispitā i vraćali se s ikindijskog namaza iz Begove džamije. Ne znam je li bio kraj maja, ili početak juna 1977., ali sjećam se, kao da bijaše jučer: vedar dan, gusti mirisi koje je raznosio tihi vjetar, osjećanje da se ispod ramenā nose moćna krila, stajali smo neko vrijeme u džamijskom haremu, i nešto se jako zasmijasmo na putu prema kapiji Medrese, sjećam se koji su kolege bili iz razreda: Tač (Tajib Karić), Đedin (Osman Šehović), Kamačo (Husein Omerović), Haos (Osman Halilović), Zis (Nusret Abdibegović), još neki, zatekao se odnekuda s nama i Aziz Kadribegović, i odjednom iz pravca Baščaršije prema Medresi, čuh jednu drukčiju vrstu smijeha, primicali su nam se dvojica naših profesora – hafiz Ćamil-efendija Silajdžić i hafiz Ibrahim-efendija Trebinjac. “Vidi ti onog magarca kako se slatko smije, vidi ti njega, i baš ga briga”, čuh glas profesora Trebinjca, i ja sam znao da sam ja taj magarac, niko drugi nego ja, jer sam se tog dana baš izbrukao na maturskom ispitu iz kiraeta, jedva sam išta znao proučiti napamet iz Kur'ana od onoga što me je pitala ispitna komisija. U komisiji, prirodno, bijahu dvojica profesora hafiza. Na kraju su me članovi ispitne komisije pitali pa šta ja znam napamet iz Kur'ana i pobrojah, sjećam se: Ja-Sin, nekoliko ašereta, onih u koje sam bio siguran da neću pri učenju zapeti, pa, redom, sureta u posljednjem kur'anskom džuzu. Nije to nikako bilo dovoljno. Obojica profesora, sjećam se, odmahnuše rukama, prozvan je slijedeći učenik, a ja sam, šta god bude, kako god bude, bio uvjeren da ću položiti i kiraet (u svemu drugom nije bilo problema), i bio sam u pravu. (Tek koju godinu kasnije saznat ću da profesor kiraeta hafiz Silajdžić nije previše insistirao da se na ispitu mora znati napamet sve ono što je bilo nužno naučiti tokom nastave u Medresi, nego je bilo važno pravilno učiti u Kur'anu. Ja sam već tada davao do znanja kako ću nastaviti školovanje i ne namjeravam “biti hodža”.)

            Tu ružećū uzrečicu magarac profesora Trebinjca na njegovim časovima smo doživljavali nešto kao odmilja-izraz, kao malo grublje tepanje, veselu pošalicu; bilo je sramota i bilo je baš magareći ne biti spreman na Trebinjčevu času. Znali smo da tu i bilo koju drugu pogrdnicu naš profesor izgovara u šali, ukorava nas u najplemenitijoj, očinskoj namjeri. Hafiz Trebinjac nikad nikoga niti je želio, niti mogao uvrijediti... Kako smo profesora svašta nešto pitali, neko se usudio zamoliti da nam profesor dadne definiciju ljubavi, jer malo je ko mogao biti zaljubljiv kao što bi to znali biti softe. A profesor je ustao sa svoje stolice, nasmijao se i kao da nas je svakog ponaosob pogledao u oči: “Ljubav je, djeco, livada po kojoj magarci pasu...” Zato, kad bi subotom ili nedjeljom poneki od softa ašiklija krenuo veselo začešljan u grad, drugarima bi, smijući se, doviknuo: “Odoh ja malo da pasem...”

CIjeli tekst u Preporodu od 15. novembra

« Na Ahiret preselio prof. bosanskog jezika iz Gazijine medrese Bošnjakinja koja je živjela za islam »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine