Bio je kasni novembar 1990. godine, vrijeme državnog praznika, Dana Republike u vrijeme avnojevske Jugoslavije, bilo je to i vrlo usložnjeno doba nakon kraha totalitarizma u jugoslavenskoj državnoj zajednici, doba nade, ali i doba strepnje, neizvjesnosti, rastuće nesigurnosti, zabrinjavajuće naivnosti na prostorima Bosne i Hercegovine, i trebalo je da, kao član Redakcije islamskih informativnih novina Preporod, pripravim intervju s istaknutim povjesničarem i tumačem muslimanske tradicije u Evropi i svijetu dr. Smailom Balićem (1920.-2002.), koji je živio u Beču, odnosno u Zwendorfu, blizu čehoslovačke granice. (Koju sedmicu kasnije, 17.-19. decembra, trebalo je da, u prostorijama Gazi Husrevbegove medrese, bude održan veliki naučni skup u povodu devedesetogodišnjice osnivanja Behara, jednog od ponajvažnijih žarišta bošnjačkoga kulturnog preporoda na prijelomnici XIX. i XX. stoljeća. Na tom će skupu sudjelovati profesor Rizvić, profesor Enes Duraković, Alija Isaković, Lamija Hadžiosmanović, Munib Maglajlić, mnogi drugi. Sudjelovanje profesora Balića već je bilo najavljeno temom “Osman Nuri Hadžić i kritika društvene zaostalosti putem osmišljavanja islamske tradicije”.) Raniji telefonski dogovor s profesorom Balićem posredovao mi je Alija Izetbegović, tada često prisutan u prostorijama Preporoda, smještenom na drugom spratu Starješinstva Islamske zajednice za BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Nazvao je Balića s redakcijskog telefona i, onako sa smiješkom, upitao ga, kao svoga starog i dragog ahbaba: Ist Her Balić?
Na put sam krenuo vozom iz Sarajeva, još je bila Jugoslavija, prvi granični prijelaz Šentilj, imao sam višesatno zadržavanje u Mariboru, ugodan razgovor s tamošnjim nosiocima muslimanskoga vjerskog života, čak smo išli i na parcelu predviđenu za buduće muslimansko mezarje, slijedilo je noćno putovanje za Beč... Sjećam se, u vozu od Sarajeva do Beča čitao sam, i pročitao, sjajan roman kirkiškoga pisca, do tada, doduše, još uvijek ruskosovjetskoga pisca Činkiza Ajtmatova I duže od veka traje dan. Izdanje beogradske izdavačke kuće “Prosveta”. Ta dva-tri dana u Beču trebalo je da provedem u domu Salim-efendije Hadžića. Upravo ću se tih nekoliko dana često sjećati u svome životu. Salim je sav bio od domaćinske dočeknosti, otvorenosti, dobrote, ali i pogruženosti, jer je na onaj svijet, negdje u proljeće te godine, preselila na Ahiret njegova supruga Mediha, iza majke je ostala kćer Halima, od osam godina, i, dvije godine mlađi, sin Abdusselam. Brat i sestra su mi djelovali kao dvoje prenježnih ptića, to je ono stanje u izrazu dječijih licā kad se miješaju i nasmijanost i duboka sjeta, i obradovanost trenutkom i utišana tuga, kao kad se miješaju slatka i morska voda, djeca su postavljala cijele grozdove pitanja, djelovala veselom, otac Salim se svojski trudio da im nadoknadi odlazak majke.
Kako nikad nisam bio najvičniji u snalaženju kad mi se objašnjava kako ću i čime gdje stići, Salimu je trebalo dosta strpljenja da me uputi kojim prijevozima treba da stignem do Zwendorfa, gdje je živio profesor Balić, i kako najlakše prepoznati njegovu kuću. Profesor me već čekao u svome domu.
Nismo dugo sjedili u njegovoj radnoj sobi, među prostranim policama koje su se prolamale od knjiga na mnogim jezicima svijeta; bilo bi dobro, tako je rekao Smail odmah nakon soka i kafe, da malo prošetamo. Nismo ni stigli nazuti obuću, odjednom se tu našao pas; Smailova supruga, Austrijanka, držala je psa za pseći povodac i očito je s nama trebalo da šeta i njihov poveliki kućni ljubimac. Smail je u trenutku pogledao prema meni, zarumenio se poput djevojčice, nekako se postidio, tako mi se pričinilo, u trenu mi bijaše jako neugodno, sve se to odigralo u desetinkama sekunde, supruga Austrijanka stajala je odlučna da bi bilo dobro malo prošetati i psa, i ja sam prihvatio pseći povodac, malo sam, čak, psa pomilovao po glavi, vratu, ušima, govoreći kako je dobro da i pas krene s nama, ja ću ga voditi, drago mi je što ću ga baš ja voditi, i sve vrijeme sam na uzici vodio psa dok smo šetali. Psa sam vodio prvi i posljednji put u svome životu!
Teško bih povezao šta sam u toj šetnji sve pitao Smaila Balića. Diktafon i pripremljenā pitanja ostavio sam za kasnije. Šetali smo nedaleko od rijeke, ne sjećam se njena imena, a tamo na drugoj obali prostirala se Bratislava, država Čehoslovačka, ili, nisam siguran, Češko-Slovačka, kako se jedno vrijeme, prije razdvajanja, zvala zajednička državna zajednica Čeha i Slovaka. Profesoru Smailu sam rekao da sam ja njega prvi put sreo tako što sam u prostorijama “Bakija”, dok sam još bio učenik Gazi Husrevbegove medrese, školske 1976./1977., došao do njegove knjige Kultura Bošnjaka. Ne mogu se sjetiti otkud ja u pokopnom društvu, pronio se glas da tamo ima dobra i bogata biblioteka, pozajmljivao sam i vraćao knjige, dopalo se to nekome tamo, pa sam jednu večer, zajedno s kolegom iz razreda Hasanom Čengićem, proveo u prostoriji koje su mogle biti nešto kao “društvene prostorije” “Bakija”, a na stolu, ispred predsjednika “Bakija” Hasana Ljubunčića stajala je netom stigla Balićeva Kultura Bošnjaka. Tu knjigu se nije moglo posuditi na čitanje, moglo ju se listati. Listao sam je i čitao i nekoliko dana kasnije. Dan za danom. Tu večer ću u “Bakijama” doznati, rekao je to lično gospodin Ljubunčić, kako je književniku Maku Dizdaru tajno klanjana dženaza, a, eto, nije se stigla klanjati dženaza i Makovu starijem bratu Hamidu Dizdaru. Balićeva Kultura Bošnjaka mi je presudno pomogla da počnem razumijevati nacionalno ime naroda kojemu pripadam. U šetnji sam podsjetio profesora Balića i na njegov dolazak u Sarajevo juna te 1990. godine, kad je u organizaciji Adil-bega Zulfikarpašića, odnosno njegova Bošnjačkog instituta u Zürichu, i Redakcije sedmičnika Naši dani održana velika konferencija o povijesnosti i aktualnosti bošnjaštva. Tad nisam prilazio profesoru Baliću. Možda i iz neobjašnjivog razloga što sam mnoge dionice bosanske povijesti iz tog perioda, nekako aboridžinski, presanjao, koliko god sam bio maksimalno radoznao i uporan u svojoj radoznalosti. Profesor Balić je, dok smo šetali, pričao o imenima okolnih mjesta, migracijama naroda, pokazivao kažiprstom u daleke naseljene doline i brda, o svojim ranim godinama u Beču i Austriji, bilo je to u vrijeme Drugoga svjetskog rata, tad se obreo u Austriji radi školovanja, s nekom vrste sjete istaknuo bi kako su mnogi slavenski toponimi i hidronimi zauvijek germanizirani, postoje jedino tragovi u korijenjima pojedinih riječi... Interesirao se za kulturna kretanja u Bosni i u Jugoslaviji, raspitivao se o pojedinim književnim djelima, piscima, kulturnim i nacionalnonaučnim kretanjima, pa kakvi su nastavni programi iz književnosti u školama, pošto sam ja u to vrijeme bio profesor “srpskohrvatskoga” jezika u Gazijinoj medresi, stigao sam mu pričati i o magičnoj prozi Činkiza Ajtmatova i metafori čovjeka-mankorta u romanu I duže od veka traje dan. Žalio se na mnoge nesretne, često tragične zablude Bošnjaka tokom njihove povijesti. Mnogo je različitih zabluda i u ovom vremenu, rekao je. S naročitom ponesenošću je pričao o rodnom Mostaru, Neretvi, djetinjstvu, roditeljima, i gdje su se sve Balići stanili nakon Drugoga svjetskog rata. Rekao je kako mu je u životu uvijek nedostajalo čudotvorne i opijajuće mostarske svjetlosti, ali da, opet, nema snage vratiti se u Bosnu i nastaviti živjeti u Sarajevu ili u Mostaru.
Intervju smo započeli odmah nakon dolaska iz gotovo dvosatne šetnje. Uredno sam predao psa njegovoj strogoj gospodarici, zahvalila se i očito da me je prihvatila kao svoga gosta. Ubrzo je stigao i ručak. Smail je u diktafon govorio smireno i tečno, precizno, kao da piše dok govori, postojalo je, sjećam se, neke brižno odnjegovane, produhovljene, reklo bi se, svilenozvuke gospodstvenosti u njegovu glasu dok priča ono što priča, nisam se držao strogog redoslijeda pitanja onako kako sam ih složio u svojoj bilježnici, tok razgovora je iziskivao nova, dodatna, možda važnija pitanja. Intervju smo nastavili i sutradan. U jednoj kafani u Beču. S nama je bio i Teufik Velagić. Naravno da smo prije toga podugo, više od sat vremena, šetali. Uz Dunav. Danas mi je žao što je audiokaseta razgovora zauvijek izgubljena, posebno su bile zanimljive Velagićeve prijateljske upadice u naš razgovor. Dobri i plemeniti Teufik je za mnoge izrečene Smailove konstatacije i podatke imao neke svoje lične, i vrlo mjerodavne, “fusnote”. A kad sam, pišući ovaj tekst, došao do Preporoda od 15. decembra 1990. godine, iz intervjua, objavljenog pod naslovom “Islam i Bosna u Evropi”, najprije sam pročitao posljednje rečenice: “U Bosni valja izgraditi neki ideal za demokratiju i slobodu. Sloboda sebe i sloboda drugoga. Povjerenje. Novo bratstvo. Jednakost. Bosna će opstati ako to Bosanci i Hercegovci budu htjeli.” Intervju se najviše ticao Bosne, bošnjaštva, povijesti razumijevanja islama i muslimana na evropskim prostorima, ticao se prijeke nužnosti međuuvažavajućeg dijaloga muslimanskoga i kršćanskoga svijeta, pa kakav je bio Balićev odnos prema tradicionalnim vrijednostima bosanskohercegovačkoga društva u kontekstu različitih ideološko-političkih uvjetovanosti. U jednom je trenutku, sjećam se, rekao da cijeli svoj bibliotečki fond zavještava Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu.
Danas se možemo upitati šta Bosni i Bošnjacima znači ime dr. Smaila Balića. Koliko se danas čitaju i valoriziraju njegova objavljena djela? Ko se još sjeća koliko je baš on, u tekstovima na njemačkom i engleskom jeziku, afirmirao zemlju Bosnu i autentičnu tradiciju islama na balkanskim prostorima?
Prijatelji iz Beča koje sam konsultirao pri pisanju ovoga sjećanja kažu da je rahmetli Smail Balić sahranjen u porodičnoj grobnici, tog martovskog dana je bilo jako hladno i padala je kiša, na istom je mjestu, kasnije, sahranjena i njegova posljednja supruga, Austrijanka; na grobnici, kažu, nema Smailova imena, samo natpis “Familie Balic”, dvojica sinova, kako neki kažu, ne nose njegovo prezime i nemaju nikakva kontakta s nekom od bosanskih asocijacija u Beču i Austriji. Bit će da sebe smatraju stopostotnim Austrijancima. Supruga i ostatak familije nisu, čak, ispoštovali Smailov napisani testament da svoju bogatu biblioteku poklanja Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu (kopija tog testamenta nalazi se u ličnoj arhivi dr. Salim-efendije Hadžića), nego su knjige najvećim dijelom, kao i zlata vrijedna Balićeva prepiska i osobna arhiva, prodane od strane porodice Bošnjačkom institutu Adil-bega Zulfikarpašića.
Nakon Balićeva preseljenja na Ahiret, dr. Salim Hadžić, njegov prijatelj, poštovalac, saradnik, u prigodnom tekstu, objavljenom u nekom od brojeva Glasnika Rijaseta Islamske zajednice u Sarajevu, ističe da je dr. Smail Balić, svojim životom i radom, pripadao generaciji “starih, eminentnih znanstvenika, gazinovaca, vištovaca i svršenika Mektebi-nuvvaba, koji su pred sumrak Drugog svjetskog rata – ili u samom njegovom toku – ostavili svoju rodnu grudu tražeći znanja na stranim univerzitetima na kojima će poslije neki i sami naučavati, ili kao imami odlukom Ulema-medžlisa služili svojim Bošnjanima koje je sudba odvela u toku samog rata daleko od svoje domovine. (...) S njim završava jedna sjajna, biserna epoha Bošnjaka koji su najveći dio svog života proveli izvan svoje domovine Bosne i Hercegovine, dokazujući se u naučnim i kulturnim krugovima kao majstori usmene riječi i pisanog kazivanja, i ostavljajući dubok trag u bošnjačkoj književnosti, uz bogata raznorodna svjedočanstva o svom i našem vremenu.” (Dr. Salim ef. Hadžić na početku ovoga svoga teksta ističe i jednu zanimljivost: istoga dana kad je, 14. marta 2002. godine, na Onaj svijet otišao rahmetli Smail, umro je i jedan od najvećih njemačkih filozofa XX. stoljeća Hans-Georg Gadamer. Mogao bih dodati da je istoga dana, samo pet godina ranije, umro i veliki naš književnik Alija Isaković.)
U četvrtak navečer čuo sam se dr. Salimom Hadžićem. Tek ove godine sam saznao da je ona lijepa osmogodišnja djevojčica iz novembra 1990. godine, njegova i Medihina kćerka Halima, preselila na Ahiret kad je već bila odrasla djevojka. Rahmet joj Božiji mladoj duši! Salim i ja smo se baš lijepo i prijateljski iznapričali tu večer. Ništa ljude bliskije ne povezuje kao smrti onih što smo ih neizmjerno voljeli na Ovome svijetu! U sklapanju teksta pomogli su mi i drugi moji prijatelji, Mejrema i Senad Velić iz Beča. Nadam se da mi nismo jedini koji su uvjereni kako znanstvenoistraživački rad profesora Smaila Balića ne smije biti zaboravljen. Ne smiju biti zaboravljeni njegovi tekstovi, objavljene knjige, znanstvena reagiranja na pojedina kriva tumačenja muslimanskog prisustva u Evropi, pa principijelna i dosljedna intelektualna Balićeva borba za unutarevropsko multikulturalno razumijevanje i saradnju kršćanstva i islama, što je sve imalo i misionarsku koliko i neprocjenjivu znanstvenovalorizatorsku ulogu kad je u pitanju razumijevanje Bosne, Bošnjaka, islama u Bosni, te primjerena znanstvenopovijesna istina o stradavanju muslimanskog stanovništva na Balkanu u vremenima neokrižarskih vojni, genocidā u nastavcima, stravičnih nacističkih opsesija...
Kako su nam životi na Ovome svijetu ponajviše označeni smrtima, čini mi se kako nije nimalo slučajno zašto sam prvi put za ime Smaila Balića saznao u prostorijama jednoga pokopnog društva. Rahmet mu dobroj i plemenitoj duši!
