Visoko rangiranim članovima u različitim porama društvenog života pripisujemo ugled, autoritet i moć. Nazivamo ih elitama. Bilo da se radi o političkim ili drugim elitama, percipirani su kao predvodnici društva, s bremenom posebne odgovornosti. U osvrtu na kur’anski tekst, u kazivanjima o prošlim narodima i poslanicima čitamo i o ulozi elita u odbijanju istine i omalovažavanju poslanika.

I dani i mjeseci i godine se nizale, a one nisu posustajale, izborile se za rezoluciju o Srebrenici u Evropskom parlamentu, tužile UN, tužile Nizozemsku pred njenim sudovima i u Strasbourgu i nastavljaju da tuže i svjedoče i pred našim i pred međunarodnim sudovima.

Vihor rata”, “grad koji se zaledio”, “bratoubilački rat” i slične romantizirajuće sintagme umanjuju prave namjere i obim onoga što se desilo u Bosni i Hercegovini, a to su agresija i genocid. Ne postoji mnogo istina – istina je samo jedna i iza nje stoje historijske i pravno utemeljene činjenice. Međutim, postoji niz neistina, lažnih vijesti i malicioznih interpretacija koje služe raznim ličnim i političkim interesima onih koji ih p(r)oturaju.

Nakon Drugog svjetskog rata i otkrića razmjera zločina Trećeg Rajha, svijet je bio šokiran obimom zla kojeg je čovjek mogao nanijeti drugom čovjeku. Približno šest miliona Židova iz raznih dijelova Europe, koje je vlada nacističke Njemačke smatrala ‘nepodobnim’ su ubijeni u logorima. Romi, osobe s raznim vrstama invaliditeta i ostale skupine koje su arhitektima genocida predstavljale prepreku u stvaranju društva kakvog su oni zamislili, su također bili predmetom istrijebljenja. Mnogi su tada pomislili da su jedino čudovišta bila uključena u ubijanja i mučenja. Međutim, u redovima nacističke mašinerije zatekli su ‘obične’ ljude, a ne žive inkarnacije Iblisa i njegove nevidljive vojske. U godinama poraća mnogi znanstvenici iz raznih društvenih i humanističkih nauka su se uključili u potragu za odgovorima na pitanja: kako i zašto je došlo do Holokausta?

Problem čudovišta

Ljeto je 1961, doba mira i prosperiteta. Savršeno prosječni učesnici u eksperimentu profesora Stanleya Milgrama će uskoro saznati niz izuzetno neugodnih činjenica o sebi, koje se mogu sažeti u jednu rečenicu: sposobni su ne samo ubiti, već i mrcvariti mrtvo tijelo zato što im je čovjek u bijelom mantilu rekao da to trebaju učiniti. U onome što će postati jedno od najpoznatijih i najkontroverznijih istraživanja u socijalnoj psihologiji, Milgram je ispitivao pokornost autoritetu, difuziju odgovornosti i konformizam. Rezultati su bili prilično jednostavni: 26 od 40 ispitanika je zadalo električni šok od 450 volti kolegi studentu čija je jedina krivica bila to što nije mogao zapamtiti nasumične riječi, dok su svi učesnici zadali šok od najmanje 300 volti (ispitanik je na početku jasno naglasio da ima problema sa srcem), zato što ih je naučnik-instruktor nagovorio da to učine. Milgramova metodologija, kao i rezultati, su od tada reinterpretirani te danas postoji opći konsenzus da pokornost autoritetu ne objašnjava u potpunosti strahote genocida i ljudske okrutnosti. Međutim, to je bio značajan pomak od pretpostavke da su organizatori i egzekutori neracionalni monstrumi, a ne obični ljudi koje možemo sresti u svojoj porodici, komšiluku ili na radnom mjestu.

Etiketiranje počinilaca genocida kao čudovišta i stvorenja iz noćnih mora, na određenom nivou, distancira jedno racionalno ljudsko ponašanje kao što je nasilje od samog ljudskog iskustva. Shodno vjerovanju, ne očekujemo od neracionalne nemani da poznaje šta je dobro, a šta loše, u terminima ljudske moralnosti. Opasno je čovjeka, čak i implicitno, odriješiti odgovornosti. Štaviše, ovakva konceptualizacija odiše iluzijom da, jednom kada “monstrumi” kao što su Hitler, Karadžić, Mladić ili Pot nestanu, genocidni planovi, politike i posljedice nestaju zajedno s njima. Gorka istina je da se genocid može desiti bilo kojem narodu, u bilo koje doba, kada se za to stvore socio-politički uslovi. To je proces čiji je glavni cilj uništenje jedne nacionalne, etničke, rasne ili religijske skupine i zahtijeva masovnu mobilizaciju ljudi na putu do tog cilja. Stoga niko – od arhitekata, preko intelektualne elite i propagandne mašinerije, pa sve do ljudi koji u konačnici ubijaju – nema rogove niti naoštrene očnjake, već začuđujuće obična ljudska lica.

Problem bolesnika

Iščitavajući i slušajući komentare na različite fašističke i nacionalističke činove i zlodjela osoba koje negiraju, opravdavaju ili glorificiraju genocid nad Bošnjacima, često nailazim na oznake poput: bolesnici ili ludaci. Ovakve izjave mogu se okarakterisati kao uvreda svim osobama koje se pošteno bore s simptomima različitih mentalnih bolesti. Istraživanja dosljedno pokazuju da mali procenat nasilja počine osobe koje pate od mentalnih poremećaja. Ovakvo etiketiranje dodatno ojačava stigmu vezanu uz ovu vrstu poremećaja i slabi položaj tih osoba u društvu. Nadalje, kategorizirajući fašistička uvjerenja kao bolest, mi implicitno opravdavamo ponašanja proizašla iz njih. Iako među ljudima koji podržavaju ekstremne desničarske ideologije postoje oni mentalno oboljeli, njihovo stanje per se ih nije prisililo na to. Pretvarati se da su nečija uvjerenja izvan njihove kontrole, umanjuje činjenicu da su ona uvijek lični izbor. Korak dalje je razmišljanje da osoba nije kriva za vlastitu mentalnu bolesti, ali da ona jeste njena odgovornost. Osim ukoliko se ne radi o očitom psihotičnom stanju u kojoj se osoba odvaja od realnosti, gdje i zakon i religija oslobađaju pojedinca odgovornosti, ne možemo govoriti o posebnom tretmanu zločinaca zbog bilo kojeg drugog popratnog stanja. Svaka odrasla osoba je dužna pobrinuti se za vlastito blagostanje i poduzeti korake prema ozdravljenju. Kriviti mentalnu bolest za radikalizaciju velikog broja individua, slično kao i dehumaniziranje genocida i nasilja, ometa pojedinca u shvatanju kompleksnosti socijalnih procesa koji do njih dovode. To također dovodi do privida da se to dešava samo nekom drugom, tamo u nekom gradu na drugom kraju države, te da se ne može desiti nama i ljudima u našoj okolini. Što, dakako, ne može biti dalje od istine.

Problem dubinske individualne analize

Svjedoci smo da je Zapadna akademija fascinirana ratnim zločincima i ubicama iz cijelog svijeta. Najsvježiji primjer vjerovatno je knjiga Moj ratni zločinac, autorice Jessice Stern, u kojoj ona piše o Radovanu Karadžiću kao o finom gospodinu s manirima i pjesniku. Neki znanstvenici su zavirivali u djetinjstvo Slobodana Miloševića, u pokušajima da objasne njegovu ulogu u genocidu i agresiji na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Kosovo. Tamo pronalazimo podatke o zlostavljanjima, samoubistvima i gubicima u Miloševićevoj familiji. Dok je s jedne strane razumljivo da nauka traži odgovore zašto je neko postao upravo takav kakav jeste, kako bi se faktori rizika propoznali i prevenirali, s druge strane ovakva objašnjenja vrlo lahko mogu upasti u zamku opravdavanja. Ne može se poreći postojanje određenih crta ličnosti koje olakšavaju da osoba počini zločin, međutim one nisu ključne. Traume u djetinjstvu jesu jedan od faktora koji mogu doprinijeti uključivanju u nasilje kasnije u životu, međutim šta je sa ljudima koji nakon izuzetno traumatičnih djetinjstava nisu izrasli u ratne zločince i ubice? Da li je i jedno dijete odraslo u Srebrenici u periodu od 1992-1995. godine – uz strah, glad, stradanja, nesigurnost, bol i gubitak najbližih – otišlo ubijati nevine ljude u Srbiji? Naravno da nije! Opet se vraćamo na koncept slobode izbora i svjesnosti te mogućnosti. Čak i kada se čini da osoba prisiljena učiniti nešto i da nema mogućnost izbora, ona to ipak ima.

Genocid i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu je izuzetno važna tema o kojoj je potrebno govoriti koristeći jasnu terminologiju koja jasno objašnjava istinu o onome što se dogodilo. Jezičke sintagme korištene u svakodnevnom govoru su često vrlo pouzdan indikator različitih oblika negiranja genocida. Stoga je, na putu ka zacjeljivanju historijskih rana, vrlo važno jasno baratati terminologijom koja se oslanja na historijske činjenice i pravomoćne presude. “Vihor rata“, “grad koji se zaledio”, “bratoubilački rat” i slične romantizirajuće sintagme umanjuju prave namjere i obim onoga što se desilo u Bosni i Hercegovini, a to su agresija i genocid. Ne postoji mnogo istina – istina je samo jedna i iza nje stoje historijske i pravno utemeljene činjenice. Međutim, postoji niz neistina, lažnih vijesti i malicioznih interpretacija koje služe raznim ličnim i političkim interesima onih koji ih p(r)oturaju.

„Bog je obukao koga je htio, a koga nije nek' golokrak skače, od Boga mu je. I niko se drugi nije našao, nego baš on, Dervin sin iz Crnče, da krivdu ispravlja – kad nijedan potok, ni onaj najmanji, ne ide pravo; kad je takav što potoke po Crnči ne ispravlja, pa da od njega vidimo koristi.“

Ove riječi daje Ćamil Sijarić jednom od svojih likova u pripovijetci čiji kontekst nudi priču o buntovniku Musi, koji se je, favorizirajući vlastitu verziju istine, zamjerio vlastima, a time ugled svog sela doveo u pitanje. Vjerovatno jedini način unapređenja tog ugleda je okretanje leđa Musi. Izdvojena rečenica je govor samoopravdanja prema tom postupku, govor koji relativizira značaj istine i njenu učinkovitost stavlja pod znak pitanja. Nesigurni u moralnu ispravnost svoje odluke, mještani kreiraju sliku svijeta po kojoj Musino buntovništvo nije popravilo nikakvu nepravdu, nego je kontraefektivno donijelo značajne probleme ljudima kojih se to direktno ne tiče.
Potpisnik ovih redova se prije nekoliko godina oduševio jednim profesorskim odgovorom na pitanje zašto nam treba istina. U odgovoru je jednostavno istaknuto kako nam je sa istinom lakše živjeti. Ono što je plijenilo u toj tvrdnji je britka jednostavnost, ali i njena nepogrešivost, ukoliko se posmatra samo iz jedne perspektive. Određene naučne istine uistinu olakšavaju život, neke su nas dovele do nevjerovatnih prečica pri obavljanju svakodnevnih stvari. Svako količinsko povećanje takvih istina, znači i povećan broj olakšica pri življenju. Ima, međutim, istina koje u svom početnom smislu ne daju neke olakšice, naprotiv.

Ovih dana naročitu pažnju zaokupljaju motivirajuće priče o osobama koje su pronašle vjeru, pa prihvatile i formalna islamska načela. Govori se o njihovim razlozima, o tome šta je potpalilo iskru njihovog imana u mraku pogrešnog mišljenja i djelovanja. S druge strane, ne posvećuje se pažnja jednakog intenziteta slučajevima čiji je put sasvim suprotno usmjeren. Onima koji su se postepeno, nečim motivirani, udaljavali od vjerovanja, objašnjavajući si život na drugačiji način ili ga ne objašnjavajući nikako. Potonju skupinu karakterizira nezainteresovanost spram traženja istine, zahvaljujući čemu lakše živi – suprotno od navedene tvrdnje. Tako pristaje na život lišen naredbi i zabrana, uređen na način da dozvoljava uživanje u punom kapacitetu, bez razmišljanja o izvjesnim posljedicama vlastitog uživanja. U ovom slučaju, mnogo je jednostavnije prihvatiti postavku svijeta bez razmišljanja o istini/mogućim istinama na kojima on počiva. Takvi slučajevi istini ne dodjeljuju onu pominjanu funkciju olakšavanja življenja.

Ćamil Sijarić pričom o Musi, a naročito njenim izdvojenim dijelom prepoznaje trenutke u kojima je život lakše prihvatiti bez traganja za istinama. Bunt glavnog junaka, kojim cijela zajednica neželjeno biva uključena u neslaganje sa znatno moćnijom strukturom vlasti ima potencijal da otvori nove vidike, pruži drugačiji pogled na svijet, pa i ponudi potencijalnu istinu. Međutim, on istovremeno znači mnoštvo problema i nelagodnost življenja. Iako je to kratkoročan pogled, u konkretnom slučaju bez ponuđene istine je bezbolnije, ugodnije i lakše živjeti. Gdje onda ostane istina kad biva izbjegavana zbog lakšeg življenja? Odgovor na ovo pitanje je vjerovatno isti kao i odgovor na to kako završava Sijarićeva pripovijetka.

„Ona mu je maramu skinula s glave i sjela – prema njemu mrtvu, onako kao što je maloprije sjedila na gumnu na onome ćilimu. Zbrkano, a ipak sa nekakvim njihovim smislom, izgovarala je one iste njegove riječi kojim se branio kad su mu sudili, a ne znajući upravo ni od čega se brani. Ličilo je to na molitvu. A bile su samo riječi – one koje ponekad zbore majke, a ne znaju šta zbore“
Ostane istina ponegdje izgovorena šapatom, na jezicima onih koji su se vezali za njenog nosioca, a ne za nju samu.