PRVO TREBA UŽINATI!

Autor: Enes Karić Avgust 07, 2018 0

“I kad njih dvojica [Musa i njegov pratilac, mladić

Yašuʻa ibn Nūn] dopriješe do susretišta mora dva,

ribu svoju zaboraviše,

a ona, prihvativši se svoga puta, skliznu u more!

A kad [još dio puta] odmakoše,

Musa momku svome reče:

“Daj nam užinu našu! Već smo se umorili podosta

od ovoga našega putovanja!“

(Al-Kahf/Pećina, 18:61-62)

Ova dva ājeta iz znamenite sure al-Kahf/Pećina dio su zakučaste kurʼānske epizode koja govori o Mūsāovoj potrazi za tajnovitom osobom koja živi kraj “susretišta dva mora“, tu osobu komentari Kurʼāna obično imenuju kao “al-Ḫidr“. Ovaj al-Ḫidr je znalac mnogih razina iz svijeta skrivenih stvari, on je onaj koji odgoneta mnoge dionice Nepoznatog koje opkriljuju čovjeka.

Kako se vidi iz ova dva ājeta, Božiji poslanik Mūsā je sa sobom poveo jednoga mladića, e da mu bude od pomoći u potrazi za al-Ḫidrom.

Svako putovanje, pa i ono u kojem se traga za mudrim osobama koje znaju onostrane Tajne i ezoterijske dubine svijeta, donosi umor. Mūsā alejhiselam se umorio, a tako isto i njegov mladić koji ga prati. “Daj nam užinu našu! Već smo se umorili podosta od ovoga našega putovanja!“ – riječi su Mūsāa koje su zabilježene u Kurʼānu.

Ali, kad je Mūsāov mladić posegnuo za torbom u kojoj je bila prethodno spremljena i ispečena riba, vidio je da ribe nema. Štaviše, tek tad se sjetio da je riba, na tajnovit način, oživila i skliznula u more kod jedne stijene gdje su se njih dvojica prvi put bili odmarali. Ta se stijena nalazila kod “susretišta mora dva“, koje je i samo po sebi tajanstveno. Mūsāov pratilac, mladić Yašūʻa ibn Nūn, počeo se izvinjavati i pravdati zašto on to, što je tamo bio primijetio, nije odmah rekao Božijem poslaniku Mūsāʼu.

Ali, zadržimo li se sada na Mūsāovim riječima: “Daj nam užinu našu!“ – posve jasno vidimo da se ni posred najvećih potraga za vrhunaravnim istinama ne smiju zanemarivati obične, legitimne i “halal potrebe“ tijela i duše, među kojima je uzimanje hrane jedna od onih temeljnih.

Iako Mūsā traži al-Ḫidra da mu objasni “stvarnost iza ove stvarnosti“, Mūsā se, ipak, pobrinuo da u svojoj popudbini ima spremljenu užinu! Mūsā se drži redoslijeda stvari, on poštuje svojevrsnu kulturu prioriteta, to jest: iako još nije bio našao al-Ḫidra, štaviše umorio se tražeći ga, potrebno je uraditi ono prvo što nam je dosežno, što nam stoji legitimno pri ruci i u datim okolnostima. A za Mūsāa i njegova pratioca taj prvi prioritet bila je – užina!

Time kao da nam Mūsā poručuje: dok god smo živi na Ovom svijetu, treba da se brinemo o legitimnim i, kako bi islamski teozofi kazali, “halal potrebama“ koje ovosvjetska sredina od nas traži. Mūsā je u Kurʼānu, a napose u komentarima Kurʼāna, poznat kao primatelj i kao širitelj mnogih egzoteričkih zakona, kao onaj ko je primio Božijih “Deset zapovijedi“, kao i mnoštvo drugih moralnih naputaka. On je Božiji glasonoša šerijata, kažu za njega teozofi.

Ali, vrijeme je da ovdje kažemo i poentu oko užine Mūsāove i njegova pratioca Yašūʻe ibn Nūna. Upravo u trenu kad je njihov nesuđeni ručak skliznuo u more, to jest, kad ona pečena riba, tajanstveno oživljava na mjestu “susretišta dva mora“ – dolazi do otkrivanja mjesta gdje boravi al-Ḫidr. Istina, njih dvojica će se toga mjesta sjetiti tek kad su trebali užinati, kad su trebali udovoljiti jednu ovosvjetsku i posve svakodnevnu potrebu.

Drugim riječima, da se Mūsā nije prvo pobrinuo za “šerijatsku“ ili vanjsku (ili egzteričku!) stranu svijeta (i ponio užinu ka popudbinu), on ne bi tako lahko našao zavičaj al-Ḫidra, znalca “ḥaqīqata“, onoga koji je upućen u mnoge tajne Onostranosti, u svjetove ezoteričkog.

(...)

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija