Sa svakim izborima u Domovini vjernici budu na kušnji, kome dati povjerenje u zastupanju? Šta nam o tome kažu Kur’an i Sunnet? Postoje putokazi koje vjerniku mogu olakšati ovaj izbor, ali i putokazi za one vjernike kojima se da povjerenje.

O AMANETIMA
“Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – Allah, doista, sve čuje i vidi.” (En-Nisâ’, 58)

Hadis:
“Kada se napusti amanet (kada nestane povjerenja među ljudima) onda očekujte Sudnji dan.
Neko upita: Kako će se izgubiti amanet (kako će ga nestati), Allahov Poslaniče?
Kada se važni poslovi prepuste onima koji ih nisu dostojni, onda očekujte Sudnji dan, - odgovori Allahov Poslanik. (Buhari, Ahmed i Bejheki)

Prema mišljenju nekih komentatora Kur’ana, amanet o kojem je riječ u navedenim kur’anskim riječima može se svrstati u tri grupe i to:

- U prvu bi došle kur’anske zapovijedi i zabrane. Čovjek je samo udostojen da taj amanet primi na sebe.

Amanet Kur’ana povjeren je Alejhisselamu, a preko njega i svima nama da ga u cijelosti primjenjujemo i prenosimo na mlađe generacije sa ciljem da i one i njihovo potomstvo nastave sa istim zadatkom.
- U drugu grupu amaneta došle bi sve one blagodati kojima nas je Svemogući obdario i kao Svojim halifama na Zemlji povjerio. U te blagodati koje bi bilo nemoguće nabrojati, naročito spadaju: život, zdravlje, znanje, razum, sva naša čula itd. Sve su to Allahovi amaneti koje su sljedbenici islama dužni čuvati od zloupotrebe i onoga što je nedostojno, te koristiti ih u namijenjenu svrhu.
Čovjeku je dat život na Ovom svijetu kako bi spoznao svoga Stvoritelja na najbolji način koristeći se svim drugim Allahovim stvorenjima. Čovjeku je data sposobnost spoznaje kako bi na najbolji način upoznao Svevišnjeg i kako bi Mu bio zahvalan i u Njegovo ime učinio što više hajra. Stoga nije ni čudo što je prva riječ Objave bila da se uči i istražuje, ali samo u ime Allaha, što znači u ime apsolutnog dobra, pravde, istine i milosti. I čula su Allahov amanet. Volja je data da odabere put upute ili put zablude. Razum mu je dat da može razlikovati dobro od lošeg, a sposobnost rada i privrjeđivanje da bi mogao odabrati dostojan život.

- U treću vrstu amaneta spada to da se čovjek dobro čuva hakkova prema ostalom svijetu, kako bi povjerene stvari i dužnosti savjesno čuvao i obavljao. Ako mu je povjereno da mjeri, dužan je to pravedno da čini, da ne zakida na vagi. Povjerenu mu službu dužan je savjesno obavljati. Divna li je zajednica čiji svi članovi svjesno i savjesno obavljaju svoje obaveze i među čijim članovima postoji uzajamno povjerenje!

Amaneti koji spadaju u ovu grupu su mnogobrojniji, a njihovo polje ispunjavanja je veoma široko. Ovdje se, uglavnom, radi o ljudima koji povjeravaju i kojima se povjerava. Da bi ovdje bio red, neminovno je da i jedni i drugi budu dostojni svog posla, te da budu dobročinitelji, čuvari pravde, istine i svih ostalih vrlina.

Hazreti Omer, drugi halifa, imao je običaj da noću obilazi Medinu koja je bila glavni grad islamske države. Jednom prilikom je bio u društvu pratioca i nailazeći pored jedne kućice čuo je plač djece i glas njihove majke koja ih je tješila. Pokucali su na vrata i pitali, zašto djeca toliko plaču? Žena je odgovorila da su joj djeca gladna, a nema im šta dati da jedu. Stavila je same vode u lonac i kuhala kako bi djecu zavarala ne bi li zaspala.
Halifa Omer je bio potresen ovim prizorom pa je odmah rekao pratiocu da idu u magacin i donesu brašna i masla. Halifa je na svojim leđima donio vreću brašna i napravio jelo. Otišao je tek kad su djeca bila sita. Zahvalio je Allahu, dž.š., što mu je pomogao da učini ovo djelo i spasi se odgovornosti.
Kada je na njega izvršen atentat, teško ranjen vidio je da mora ići sa Ovog svijeta. Odredio je komisiju – vijeće koje će birati novog halifu. Svome sinu je zabranio da se prihvata ove obaveze ako bude izabran, jer je, kako je rekao, dosta jedan iz naše kuće koji će odgovarati za to.

O POVJERLJIVOSTI
“O vjernici, Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno međusobno povjerenje ne proigravajte.” (El-Enfâl, 27)

Prenosi se da je Muhammed, a.s., rekao:
“Nema imana onaj ko ne ispunjava sve preuzete obaveze, niti ima vjere onaj ko ne drži zadanu riječ.” (Ahmed i Bejheki)

Povjerenje je osobina mu’mina koja proizlazi iz njegova imana, a koja upućuje na ispravnost njegova pravca i koja odražava plemenitost njegovih djela. Stoga povjerenje ide naporedo sa osvjedočenim imanom dok je njegovo izigravanje znak odsutnosti vjere i neprincipijelnosti.
Povjerenje u svom stvarnom značenju kod muslimana treba da predstavlja takvu duševnu osobinu koja mu diktira određeno ponašanje prema onome na što se obaveže, za šta je zadužen i za šta snosi odgovornost. Na ovaj način ono obuhvata sve velike i male stvari koje prate život. Ono zapravo prožima sve zadatke i obaveze koje stoje pred čovjekom. U tom smislu Alejhisselam veli:
“Svi ste vi pastiri i svako će biti odgovoran za svoje stado.
Imam (vođa) je pastir (svom narodu) i biće odgovoran za svoje stado;
muškarac je pastir u svojoj porodici i biće odgovoran za svoje stado;
žena je pastirica u kući svoga muža i ona je za nju odgovorna;
sluga je pastir (i čuvar) u imovini svoga gospodara i biće odgovoran za svoje stado;
čovjek je pastir u imovini svoga roditelja i biće odgovoran za svoje stado.
Ukratko, svako je pastir i svako će biti odgovoran za svoje stado.” (Buhari, Muslim, Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi)

Breme je teže i odgovornost veća ukoliko su povjereni zadaci odgovorniji. Stoga se sljedbenik islama ne prihvata neke obaveze ukoliko nije sasvim siguran da je može u potpunosti izvršiti. U protivnom izložit će se odgovornosti i zaslužiti kaznu.
Prenosi se od Ebu Zerra, da je rekao:
“Božiji Poslaniče, zašto me ne zadužiš nečim odgovornijim?” Poslanik, a.s, udarivši me po ramenu odgovorio:
“Ebu Zerru, ti si slab i nejak, a to je povjerenje, ono će na Sudnjem danu biti poniženje i kajanje, osim onome ko ga prihvati i od sebe da svoj udio u tome.” (Muslim i Bejheki)

Istinski musliman zna da su sve blagodati i dobra povjerena stvar, odnosno dar koji uslovljava da čovjek ide ispravnim putem. No i pored toga mnogi ne priznaju velike Allahove blagodati, izigravajući povjerenje izlažući se kazni na oba svijeta. Mu’min zna da je odgovoran i za blagodati koje mu je Svevišnji podario, pa vodi računa da ih pravilno usmjeri, i koristeći se njima poštuje Allahove odredbe.

Naročito moramo biti oprezni u pogledu međusobnih odnosa, jer se u njima ispoljava vjera. Musliman strogo pazi da kojim slučajem ne bi uzurpirao tuđa prava, znajući da to izlazi iz okvira morala vjernika koji je uvjeren da je zabranjena tuđa krv, imovina i tuđa čast...

Buhari u svoj zbirci hadisa, od Ebu Seida el-Hudrije, prenosi da je Božiji Poslanik, a.s., rekao:
“Kad se vjernici budu riješili vatre, odnosno kad prijeđu preko Sirata, biće zadržani na mostu između Dženneta i Vatre da međusobno riješe nepravde koje su jedni drugima nanijeli na Ovom svijetu.”

Mu’min ima budnu savjest, istančan osjećaj i on svim ljudima daje ono što im pripada, vodeći računa o tome da je čovjekov život zbir amaneta, odnosno zadataka i dužnosti, manjih ili većih.